Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Radmila (Malo Crniće): Vrtoče u vrtlogu sećanja – Prosvetarskim stazama kroz Bosnu

Radmila (Malo Crniće): Vrtoče u vrtlogu sećanja – Prosvetarskim stazama kroz Bosnu

Radmila (Malo Crniće): Vrtoče u vrtlogu sećanja – Prosvetarskim stazama kroz Bosnu

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Etno-selo Čardaklije, Vrtoče

Pitam se da li je moja odluka da napustim svoje plodno i pitomo stiško selo i uputim se u vrletno planinsko seoce radi zapošljenja, bila „prst sudbine“ ili produkt mojih mladalačkih ambicija i entuzijazma? Pre će biti da je u pitanju ovo drugo.

Za Vrtoče sam saznala iz „Politikinog“ konkursa. U Osnovnoj školi „Branko Surla“ bio je potreban nastavnik (tadašnjeg) srpskohrvatskog jezika. Te daleke 1969. godine, imala sam samo 21 godinu i jaku želju da sama sebi krčim put kroz život.

Sa skromnim prtljagom i ogromnim idealima, u pratnji majke, krenula sam na daleki put, u nepoznato… Vozom koji je saobraćao na relaciji Beograd – Split, doputovale smo do Bihaća, a potom smo put nastavile autobusom ka Bosanskom Petrovcu. Vrtoče je od Bihaća udaljeno 30, a od Bosanskog Petrovca 18 km.

Avgust je tek bio na izmaku, a dan kišovit i neobično hladan, pravi jesenji. Čim smo izašle iz autobusa, osetile smo oštrinu kontinetalne klime, jer Vrtoče dostiže nadmorsku visinu od 6050,a negde čak 1091 metar.

Tako se ja, posle napornog i dugog puta, ponovo nađoh na „Petrovačkoj cesti“, ali ne na onoj na kojoj leži moje rodno selo i vodi put za Petrovac na Mlavi, od koga je udaljeno 20 kilometara, već na ovoj drugoj, bosanskopetrovačkoj, na kojoj su ratne 1941. godine stradale kolone izbeglica, odraslih i dece. U mislima mi oživeše Ćopićevi stihovi:

„Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni…“

Odjednom se osetih zbunjeno i uplašeno. Kuda dalje? Nigde žive duše. Kiša pljušti iz olovnosivog neba i u nadolazećim bujicama sliva se niz strmi seoski put. Zaglušujuća grmljavina tutnji Vrtočkim poljem, munje blještavilom paraju nebo. Mokre do gole kože, sa otežalim prtljagom u rukama, mama i ja se, na trenutak, osetismo kao izbeglice „na petrovačkoj cesti“.

Na svu sreću, u neposrednoj blizini, ugledasmo čoveka u kišnoj kabanici i gumenim čizmama sa motikom na ramenu kako ide prema nama. Prokopavao je kanal da bi lakše oticala voda i slučajno nas je ugledao. Bio je to seoski učitelj. Predstavila sam mu se i zatražila pomoć. Te noći su nam on i njegova supruga pružili gostoprimstvo, a već sutradan dobila sam sobu u staroj zgradi napuštene policijske stanice,bez elementarnih uslova za normalan život.

Pošto je prestala kiša, sa prikupljenim informacijama o selu, krenula sam u razgledanje. Dok mi je pogled radoznalo šetao po krajoliku, levo i desno od glavnog puta, bila sam zbunjena i iznenađena. Moja idilična slika o Bosni, srušila se kao kula od karata. U mom vidokrugu proteglo se razuđeno planinsko selo, u povezanim zaseocima, širom Vrtočkog polja, smeštenog u severozapadnom delu Petrovačkog polja, a na raskrsnici puteva: Bihać – Bosanski Petrovac – Bosanska Krupa – Kulen Vakuf… Sa vrtočkim brdima, Čučevo i Gradina, počinje da se izdiže Grmeč.
Kuće su, uglavnom, načičkane na rubovima ravnica, dok se neke penju po takozvanim plećinama.

Do udaljenih zaseoka moralo se pešačiti oko pola sata.

Od meštana sam saznala da sam nastanjena u zaseoku Gradina, gde se nalazilo još osam-devet kuća, i zidine srednjovekovne crkve, na čijim temeljima je 1912. izgrađena pravoslavna crkva Svetog proroka Ilije, srušena bombama tokom Drugog svetskog rata. Ostatak sela činili su zaseoci: Glavica, Kula, Doline, Duliba, Redžin kraj, Čigrije i Čaršija, ograđeni bregovima i vrhovima planina, a tri široka otvora između njih, povezuju ih sa okolnim selima. Do zapadne strane, prema Prkosima, selo zaklanja: Koviljača, Osoj i Lupina.

Ono što mi je odmah privuklo pažnju je raspored objekata i arhitektura kuća. U to vreme kuće su bile, mahom, iste građe. Svaka je imala veliki podrum za goveda i konje, da bi u prostorijma za stanovanje bilo toplije. Nad podrumom su postavljene grede i malter, pa se na toj osnovi nadograđivala kuća pravljena od brvana i kamenja. Krovovi su bili pokriveni šimlom (tankim daščicama tamne boje, premazane zaštitnim sredstvom zbog vlage i insekata.) U skučenoj okućnici nalazio se i tor za ovce i svinje. Ograde su bile od kočeva isprepletane leskovim prućem. Vrtoče je ležalo na kraškom, klemenitom terenu, a na proplancima je rasla oštra trava pogodna za ishranu stoke.

Više kuća su bile oranice gde su se gajile pšenica, kukuruz i krompir. Od voća su najbolje uspevale šljive, a od drveća bukva i hrast, te je u ovom području sa oštrom klimom bar bilo dovoljno ogreva.

U ishrani su se koristili samo domaći proizvodi. Vrtočani su bili veoma stručni za sušenje mesa i šljiva, za pečenje rakije-šljive, pravljenje kajmaka, pekmeza i domaćih specijaliteta. Pšenica i kukuruz su se mleli u vodenicama, dokojih se dugo putovalo zaprežnim kolima da bi se od domaćeg brašna pekli divni hlebovi i „kuruza“.

Veliki problem za ovo područje bila je bezvodnost. Stoga se voda-kišnica, skupljala u dva velika bazena – cisternama i u bunarima.

U selu nije bilo nikakvih značajnih objekata. Škola u kojoj sam radila bila je, zapravo, jedna niska i dugačka baraka sa neophodnim učionicama, zbornicom i bibliotekom. Zimi bi, zbog velikog snega i smetova, a nepropćenih staza, bilo veoma teško doći do škole. Za vreme toplih dana, sunce je škrto grejalo, pa je ovo mesto bilo specifično i po hladnoći. U centru sela bile su pošta, prodavnica, gostionica i spomen-obeležje palim borcima, a nešto dalje lugarnica, smeštaj za lugare i policiju. Život se odvijao monotono, naročito za mlade.

Nasuprot pasivnosti i siromaštvu ovog kraja, i oštroj klimi, sećanje na Vrtoče budi u meni osećaj topline koja je dolazio od divnih ljudi: predusretljivih, gostoljubivih i plemenitih. Od tih časnih, poštenih seljana. Nikada neću zaboraviti ukus vrućeg hrskavog hleba domaćice Jeke, ni miris i ukus toplog mleka sa debljim slojem kajmaka. U jedinoj seoskoj prodavnici nije bilo ni tih osnovnih proizvoda za ishranu. Ljubazni domaćini su cenili nas prosvetare i čast je im je bila da nas ponekad počaste pršutom, kajmakom i divnim uštipcima od domaćeg brašna.

A tek deca! Bili su to pravi anđelčići: dobri, poslušni, bistrooki i oštroumni. Žedni znanja. Upijali su svaku moju reč, a nijedna knjiga iz naše skromne biblioteke nije ostala nepročitana…

Draga moja dečice: Dušanka, Milena, Nado, Gordana, Mile, Zdravko… Kao ptičice zauvek ste odlepršali iz svog rodnog gnezda.

Vrtoče je sada dobilo novo lice. Nikle su nove, drugačije kuće i doselili se neki drugi ljudi. Tu je sagrađeno i etno-selo Čardaklije.

A, vi, gde ste? Zbog besmislenog rata 1992. raspršili ste se na sve strane. Neke sam pronasla na Fejsbuku. Tako znam da je Dušanka u Kaliforniji, Nada u Škotskoj, Milena u Banjaluci, Gordana u Vršcu, ostali – ko zna gde? Ima mnogo materijala za nove putopise!

A ja? U Vrtoču sam provela jednu školsku godinu, a onda je moj prosvetarski put krenuo uzlaznom putanjom. Od malog siromašnog planinskog sela, čiji je bogatstvo u dušama njegovih žitelja, preko varošice Bosanske Otoke (kraj Bosanke Krupe), sagrađene na obalama zelonooke lepotice Une, iz koje sam otišla posle četiri godine, noseći u srcu najlepše uspomene, do Bihaća u kome sam provela 18 godina. Iako sam radila u prigradskim naseljima: Kamenici i Izačiću, on je bio moje mesto življenja. Prelep grad u čijem zagrljaju šumore slapovi Une, a veličanstven plavi most se ogleda u njenoj smaragdnozelenoj vodi i spaja žitelje sa jedne i druge obale ove jedinstvene reke. Grad, u kome sam stekla prave prijatelje, osetila iskrenu ljubav u okrilju porodice, od dragih ljudi i mojih đaka…

Potom dolazi do preokreta, čije posledice još uvek osećam. Moje prve korake na bosanskom tlu kvasila je kiša iz tmurnog neba, koje su parale munje uz preteći tutanj grmljavine. Moje poslednje korake pri napuštanju Bosne i voljenog grada, zauvek, kvasila je kiša mojih suza, dok sam klečeći ljubila kućni prag, na kome je ostao vlažni trag. Nebo je opet bilo tmurno, vazduh je mirisao na barut, jer je već sutradan grmelo i sevalo iz rafala tri bratska zaraćena naroda.

Vratila sam se svojim korenima, pod toplo zavičajno krilo, kao beskućnik, sa malo stvarčica u par putnih torbi i mnogo tuge u srcu.

Radmila Zorić, 68 godina
Selo Salakovac, Malo Crniće


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“