Početna Magazin Godine Društvo Priče volonterke u palijativnom zbrinjavanju: Kada su poslednje želje zaista poslednje

Priče volonterke u palijativnom zbrinjavanju: Kada su poslednje želje zaista poslednje

Priče volonterke u palijativnom zbrinjavanju: Kada su poslednje želje zaista poslednje

Preko milion i po pacijenata u Americi, kojima lekari daju do šest meseci života, koristi usluge jednog od skoro pola miliona volontera u hospis organizacijama. Jedna od volonterki prepričava svoja iskustva za Njujork Tajms…

En Njuman (Ann Neumann), autorka knjige „Dobra smrt: Istraživanje umiranja u Americi“ (The Good Death: An Exploration of Dying in America), u članku za Njujork Tajms opisuje svoje iskustvo volontera u hospis centru…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Upoznala sam gospodina C. kada je umirao i njegovoj supruzi bio je potreban neko ko će sedeti sa njim subotom uveče kada je ona odlazila u crkvu na misu. Bila sam relativno nov volonter u hospisu, tek izašla sa obuke, i gospodin C. bio je moj prvi pacijent kog sam posećivala u kući, umesto u bolnici ili domu za stare što su mi bila prethodna iskustva.

Imao je dijagnozu Parkinsonove bolesti već 25 godina pre nego što sam prvi put ušla u njihov mali stan u Njujorku.

Nakon što je gospođa C. otišla u crkvu, gospodin C. i ja pokušavali smo da se upoznamo. Ali, Parkinson mu je odavno razorio motorne funkcije, pa ga ni labava vilica nije slušala. Nisam razumela ni reč onoga što je govorio.

Uporan, prebacio se sa reči na pokazivanje, pomerajući svoju drhtavu ruku ka velikoj kutiji u ćošku gde je stajao „kvatro“, mala latinoamerička gitara sa telom nalik na violinu. Drvo je bilo istanjeno od godina upotrebe. Vrat se klimao, i nije bilo žica, ali kad sam mu je dodala, prihvatio ju je kao starog prijatelja.

Umirilo ga je držanje gitare i, polako ali razgovetno, rekao je samo: „Žice“.

Kada se gospođa C. vratila, ispričala sam joj ovo, ali onda je odmahnula rukom sa istom praktičnošću sa kojom je prekrivala trosed najlonom, istom praktičnošću koja joj je pomagala da se godinama stara o svom suprugu:

– Ionako ne može da svira.

Ali kada sam stigla sledeće subote, gospodin C. me je pogledao pun nade i ponovio: „Žice“. Po njegovom licu i pogledu znala sam da sam ga izneverila.

Tokom te posete posmatrali smo stare fotografije Portorika, porodice, dece i unuka. On je izdvojio jednu fotografiju na kojoj je bio sa svojim bendom, sa instrumentima u rukama. Na fotografiji je bio mlad, sa posebno nameštenim šiškama preko čela.

Isti taj kvatro držao je u rukama. Usta su mu bila otvorena kao da se smeje ili peva. Kucnuo je po toj fotografiji prstima koji su ga odavno izdali.

Te nedelje pretraživala sam internet ne bih li našla žice za kvatro. Naše treće subote došla sam kod njega sa malom belom kovertom. Proveli smo sate nameštajući žice, on je pevao nešto što je ličilo na određene pesme, i bio je srećan dok je izgovarao nerazgovetne reči.

.   .   .   .   .

Jedna sam od 450.000 volontera u palijativnom zbrinjavanju u SAD. Programi palijativnog zbrinjavanja u Americi godišnje pokrivaju oko 60 odsto svih umirućih pacijenata – njih 1,5 miliona.

Palijativno zbrinjavanje je stiglo u SAD ranih 1970-ih. Da bi pacijent dobio ovu uslugu potrebno je da ima dijagnozu da će živeti još šest meseci ili manje. Međutim, zbog lošije informisanosti ili straha pacijenata i porodice, retko ko iskoristi svih šest meseci.

Većina pacijenata uđe u program hospisa tek u poslednje četiri nedelje života, a 35 odsto umre ili napusti program već posle sedam dana.

Moj otac je bio u hospisu tokom tri meseca – polovinu perioda koju odobrava Medicare. Dve godine kasnije i ja sam postala volonterka, delom zato da se odužim programu koji je brinuo o mom ocu poslednjih meseci, ali i zato što sam još uvek bila u žalosti.

Mislila sam da će mi to što sam volonter pomoći da nađem neki smisao u okolnostima njegove smrti. I upravo to se i dogodilo. Volontiranje je otklonilo moj osećaj bespomoćnosti. Nisam mogla da promenim činjenicu da ljudi umiru, ali sam mogla da im olakšam.

Posete gospodinu C. naučile su me da je moja specijalnost kao volontera u palijativnom zbrinjavanju da ispunjavam poslednje želje. Mi, svi mi živi, pravimo u glavi planove za budućnost šta sve želimo da uradimo, gde da odemo, jednom u životu.

Ovo radimo zato što mislimo da ćemo, kada stigne prvo upozorenje, imati vremena da kupimo avionsku kartu, i da će naša tela biti dovoljno jaka da izdrže ovu poslednju avanturu.

Ove nade čine da potiskujemo misao o smrti što je duže moguće, da se cenkamo sami sa sobom o vremenu koje nam je preostalo da učinimo stvari sa tog našeg spiska. Ali, za mnoge moje pacijente, stvari se nisu tako odvijale.

Kada ih upoznam, znaju da imaju tek nekoliko dana. Njihove dijagnoze raspršile su sve nade i ostalo im je samo ono osnovno.

Oni se plaše da umru sami ili u bolovima, i žele da ih vidim onako kako oni vide sebe – kao ljude koji su imali karijere i porodice i bogata iskustva, a ne kao pacijente na samrtnoj postelji.

U stvarnosti, poslednje želje pacijenata koji su prihvatili da im je došao kraj, daleko su jednostavnije od putovanja na safari u Arfiku, ili leta balonom.

Kupovala sam im tikete za lutriju, kolače u omiljenim radnjama, čak i marihuanu, za 80-godišnju bivšu doktorku sa rakom pluća, koju sam nosila preko pola Njujorka. Smotala sam joj džoint i gledala kako se opušta prvi put od kada smo se upoznale.

Pročitala sam svih 150 poglavlja Psalama u jednom dahu, i pisala pisma prijateljima iz detinjstva. Kupovala sam šampanjce za poslednje rođendane i bele karanfile čiji je oštar miris neke pacijente podsećao na davno prohujala vremena.

Ako želite da postanete volonter u palijativnom zbrinjavanju, obratite se Centru za palijativno zbrinjavanje i palijativnu medicinu Belhospice

Jedna od poslednjih želja mog oca bile su ćufte od šunke, specijalitet koji mu je majka spremala. Sestra i ja kupile smo šunku i kuvar koji je sadržao ovaj recept. Ne znam da li su naše ćufte bile dobre kao one bakine, ali su našem ocu bile dovoljno dobre.

Nije bio gladan, nije tad već imao ni apetita, ali je želeo da oseti miris i ukus koji će ga spojiti sa uspomenama iz detinjstva i davno preminulim dragim ljudima.

Moj posao kao volontera u palijativnom zbrinjavanju bio je i da uverim ljude da ne postoji pravi ili pogrešan način da se umre. Naučila sam da budem pažljiva i strpljiva, da proričem njihove poslednje želje na osnovu njihovog ponašanja i briga.

Nema dva ista pacijenta. Svaka poslednja želja je specifična i jedinstvena. Ispunjavajući te želje – to je kao malo blaženstvo. Ne samo za pacijente već i za mene.

Jedan od njih ležao je u bolnici na drugom kraju Njujorka i porodica nije mogla da mu dolazi u posetu. Nije želeo da bude sam, ali je bio umoran od priče. Nadao se da će se smrt tiho ušunjati iza njega dok mu nešto drugo odvlači pažnju.

Držala sam ga za ruku dok smo gledali beskonačne reprize starih TV serija. Držanje za ruke smirivalo ga je. I dalje se sećam mirisa njegovog losiona za brijanje.

Jedna pacijentkinja nije mogla da se smiri ni da spava u strahu da će umreti pre nego što njen sin dođe da je poseti. Kada sam ga pozvala rekao mi je da se plaši da vidi svoju majku „u tom stanju“. Ali, uspela sam da se dogovorim s njim za dolazak. Posle polučasovne posete, ona je konačno mogla da spava. Njeno tiho hrkanje ispunilo je sobu.

Gospodin C, iz onog malog stana sa početka ove priče, nije više mogao da svira svoj kvatro. Ali je mogao da mi pokaže da je taj instrument bio jedna od radosti njegovog života, i mogao je da vidi da ja to razumem. Umro je dve nedelje pošto sam mu odnela žice – završava En svoju priču za Njujork Tajms.