Početna Magazin Godine Povratak otpisanog ili Avanture jednog vojnog penzionera – David Marković

Povratak otpisanog ili Avanture jednog vojnog penzionera – David Marković

Povratak otpisanog ili Avanture jednog vojnog penzionera – David Marković

Otišao jedan penzioner kod lekara… Ovako počinju vicevi o penzionerima i starijim ljudima. Tako bi mogao i ja da započnem ovu moju priču. Da, ja sam penzioner, jedan od mnogih. Sa svoje 72 godine ja sam star čovek. Do početka ove priče verovao sam da je naglasak na onom „čovek“. Ali eto u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu sve je više onih koji naglasak stavljaju na ono „star“…

Biti star, kako to gorko zvuči!

piše Denis Marković

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Pa eto da ne dužim, junak ove priče je starac, penzioner, koji je igrom slučaja i vojni penzioner. Za ovu priču ne bi trebalo da bude bitno kako je stekao penziju, ali ispostavilo se da biti vojni penzioner ima i svojih nedostataka. A nekada davno biti vojnik je bio ponos u zemlji seljaka sa Balkana.

Bitno za priču je da je ovaj starac težak srčani bolesnik sa tri bajpasa stavljenih 2000. godine. U maju 2015.  godine počinje pogoršavanje stanja i nekoliko hitnih odlazaka na VMA (odvožen hitnom pomoći).

– Dobro bre čiča, šta ti je sad?  – govori dežurni doktor na hitnom prijemu gledajući nalaze ranijih dolazaka. – Pa ti si živeo sa tri bajpasa 15 godina, pa šta `oćeš više, dosta ti je.

Ne znam kako vama ovo zvuči, ali ja sam tad pomislio da će da mi napiše uput za groblje. Njegova dijagnoza je da treba da umirem, vreme mi je.

Ali eto, da li lekarska etika ili šta god, malo me oporaviše i vratiše kući. I tako nekoliko sledećih „kriza“ sa gušenjem i sve gorim stanjem. Da naglasim (mada za priču ni to nije bitno) da mi je srce do tog maja radilo sa nekih 25%. Svi srčani bolesnici i lekari znaju šta to znači. A ja… pa ja sve više shvatam sta znači ono „star čovek“.

I da ne dužim, krize su sve češće i normalan život je otežan, a na VMA ne preduzimaju nikakvo lečenje osim nekih već ranije prepisanih terapija lekovima. Za njih ja nisam star čovek, za njih sam samo star. U jednoj takvoj „krizi“, u decembru 2015. godine primljen sam kao hitan slučaj u Institut za kardio-vaskularne bolesti Dedinje, i tu, na licu mesta, preduzeta je akcija stabilizacije mog stanja.

Uz sve analize, koje pokazuju rad srca 10%, lekari na Institutu zaključuju da je potrebno hitno ugraditi pejsmejker. Rađa mi se sumnja da u ovoj zemlji još uvek ima onih koji naglasak stavljaju na čovek. Osoblje, od čistačice i portira, pa sve do direktora se ponašaju prema meni kao prema ljudskom stvoru. Za njih nije bitna moja starost, ni pol, ni seksualno opredeljenje, ni politička opredeljenost… za njih ja sam čovek kome treba pružiti negu i lečenje. Eh, opet sam samo čovek.

Sad kreće avantura. Oni počinju sa pripremama za operaciju, daju svoje mišljenje napismeno i zahtevaju uput sa VMA. Takva je procedura, Zakon tako nalaže, takav je dogovor… Treba poštovati procedure, ipak smo mi država u kojoj se poštuju zakoni…

I eto nas u delu priče gde se pojavljuju vitezovi. Doduše, treba da se bore s vetrenjačama (u ovom slučaju to je birokratija), ali to ih ne sprečava da daju sve od sebe.

Članovi moje porodice započinju proces nabavke uputa koji traje 14 dana!!! Jel ovo samo meni zvuči čudno i neverovatno?!

Mala digresija u priči: VMA je institucija na kojoj mogu da se leče vojni osiguranici, potpuno besplatno, ali – kad dođu na red. Mogu da se leče i civilni, naravno sa uputom svog lekara, ili ako hoće da plate, može i tako. Po nekim zakonima koji važe u ovoj zemlji, svaki čovek ima pravo da bude lečen u svim zdravstvenim institucijama, sa naznakom da treba uput izabranog lekara za lečenje kod specijaliste.

Da se vratim na priču. Jedan od članova moje porodice, ćerka Ljiljana, odlazi na VMA po uput. Obraćaju se mom lekaru koji me tamo leči. On je saglasan sa preporukom za intervenciju sa Instituta, ali on ne piše upute. On je specijalista.

– Idite na treći sprat kod… – sestra prosleđuje dalje…

Na trećem spratu, načelnik tog nekog odeljenja (ne zamerite što ne navodim sve nazive raznih odeljenja sa VMA, mnogo ih je, a i nisu bitni za priču, za sada), čitajući nalaze i preporuke sa Instituta daje svoje mišljenje:

– Znate, ovo je težak bolesnik, on svaki čas može da umre.
– Da, znam to, čitala sam nalaze.
– A zašto ste ga odveli na Institut, što nije ovde dovezen.
– U trenutku napada bio je tamo u komšiluku, a ovde ga dovozimo bar jednom mesečno već mesecima.
– Znate li vi koliko je red za prijem u Institut, to se čeka… ili vam je potrebna debela veza..
– Da, znamo, i hvala im na susretljivosti.
– Znate, mi ne dajemo upute za lečenje van VMA, on na to nema pravo, a i kad je već otišao tamo, nek se otvori pa nek plati.
– !!!
– Eto, ako baš hoćete, idite do 13. sprata na kardiologiju pa vidite sa načelnikom.

Ovo mi liči na onaj vic: Otišao penzioner sa ženom kod lekara. Nakon pregleda pita žena lekara koliko će koštati lečenje njenog muža:
–    Gospođo, pa zar bi ste voleli više da platite za sahranu?
–    Ne doktore, ali ne bi volela da platim i za jedno i za drugo!

Da li i vama ova dijagnoza zvuči kao: Što da ga lečimo ako će ionako da umre?

Sa 13. na 4, pa opet na treći i na kraju nekako do 6, Sektor za lečenje. Tu je neki doktor, da ne kažem još jedan doktor „u pokušaju“, zadužen za pisanje uputa.

I razgovor sa njim liči onom od malopre. I ovaj „ćata“ odbija da piše uput, ne znajući ko bi to trebalo da uradi. VMA, to jest on lično, ne daje upute za lečenje van VMA!

Znači, odluka jednog ćate jača je od mišljenja svih lekara ove zemlje. Ako si vojni penzioner smeš da se lečiš samo na VMA, a ako tamo neki neće da te leče jer si star, znači rezerviši  mesto na groblju i čekaj…

Ali vitezovi ne bi bili vitezovi kad bi tako lako odustali od borbe. Sin Marko angažuje sve svoje prijatelje i sve njihove prijatelje u potrazi za informacijom gde se dobija uput. (A kažu da živimo u vreme kad je do informacija lako doći, samo jednim klikom). No, za ovu borbu potrebna je pomoć čarobnjaka.

Tu na scenu stupa i moj drug iz prvih klupa sa vojne akademije, Miroslav Matić. Kreće potraga za licem koji će dati uput za produžetak lečenja jednog vojnog penzionera u civilnoj bolnici. Angažuju se tu generali, načelnici, majori, pukovnici, neki advokati, neki lekari, neki obični ljudi… Bogat je čovek koji ima toliko prijatelja. Ja sam bogat čovek.

„Podnesite zahtev Ministarstvu odbrane (MO), Uprava za vojno zdravstvo, oni su nadređeni VMA i oni su ti koji odlučuju o takvim slučajevima“ – Ovu informaciju smo tražili sedam dana!!!

Borbi se priključuju i ostali čarobnjaci, generali Pantelić, Todorović, Radovanović, Pejak…

Zamislite, MO šalje zahtev VMA da da svoje mišljenje. Ovo nije ni prvi ni jedini ovakav slučaj. Sve pohvele i zaposlenima u Uprvavi za VO koji su se potrudili da postupak potraje najkraće što može.

Sigurno se pitate: Ako nije prvi slučaj zašto ćata, kome inače MO šalje zahteve (zvanična procedura), tek nakon više„pritisaka“ od po činu jačih kolega daje informaciju o proceduri po kojoj se radi? Da li se samo meni čini da je nekada to bilo drugačije?

Saglasnost lekara specijalista i saglasnost načelnika kardiologije su bili dovoljni da MO napiše odobrenje za produžetak lečenja.

I eto mene još uvek živog. Na radost moje porodice i svih mojih prijatelja, uput za groblje može da sačeka.

Moram da priznam, kao glavni akter ove priče, ali u ovoj borbi samo tihi učesnik, hteo sam da odustanem. Tu se borbi pridružila i moja supruga, mada da budem iskren, ona tu borbu vodi sa mnom još od davne 1999. godine. Njena ljubav i pažnja, njene reči ohrabrenja da izdržim i ne odustanem od borbe za preživeti su mi davale snagu da izdržim u toj neizvesnosti.

Ništa bez porodice i prijatelja. Porodica su oni ljudi koji vas vole i koje volite i koji će za vas u vaše ime voditi sve borbe, pa makar i protiv vetrenjača. Zahvalan sam što imam ovakvu porodicu koja me voli.

Kao što svaka priča ima poentu, ima je i ova. Razočaraćete se ako mislite da je poenta kritikovanje države, zakona o zdravstvu, tamo nekih ćata i doktora u pokušaju.

Poenta priče je da si bogat čovek ako imaš porodicu i prijatelje. Poenta je i da u ovoj državi još uvek ima ljudi koji u čoveku vide samo čoveka a ne neki od epiteta koji ga opisuje.

I zato HVALA svim ljudima koji su mi pomogli u ovom povratku iz otpisanih.

David Marković, penzioner,
a pre svega samo čovek