Oponašanje – ključna odlika koja nas čini ljudima

Ljudi nisu rođeni inovatori. Zapravo je oponašanje ključna odlika koja nas čini ljudima. Zahvaljujći oponašanju, povezujemo se kroz generacije, pokazujemo pripadnost grupi, održavamo se i napredujemo.
Prenosimo prevod teksta teologa Konora Vuda koji je objavljen u The Conversation.

Šimpanze, najbliži rođaci ljudima, dele i do 98 odsto gena sa nama. Njihove ruke nalik ljudskim i izrazi lica mogu dovesti do toga da njihovi čuvari u zoološkim vrtovima osete kako im niz leđa silaze žmarci samoprepoznavanja.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Pa ipak, životi ljudi i šimpanza se veoma razlikuju. Manje od 300.000 divljih šimpanzi danas živi u nekoliko šumovitih predela Afrike, dok su ljudi naselili svaki kutak sveta, od arktičkih tundri do pustinje Kalahari. Broj ljudi od skoro osam milijardi daleko nadmašuje broj skoro svih drugih sisara uprkos našim fizičkim slabostima.

Šta bi moglo objasniti ove neverovatne evolutivne uspehe naše vrste? Očigledan odgovor je: ljudski mozak. Moguće da nam je naša urođena inteligencija dala jedinstvenu sposobnost razmišljanja izvan okvira, dolaženja do novih rešenja nezgodnih problema dok su se ljudi naseljavali širom sveta.

Međutim, sve veći broj naučnika koji se bave kognicijom i antropologa odbacuje ovo objašnjenje. Ovi naučnici misle da ljudska bića ne obezbeđuju svoj život time što su inovatori, već opstaju i napreduju upravo zato što ne misle svojom glavom.

Umesto toga, ljudi se nose sa različitim izazovnim klimama i životnim sredinama tako što pažljivo oponašaju druge – naročito one koje poštuju. Mi zapravo nismo homo sapiens (raz-umni čovek), već homo imitans (čovek koji oponaša, imitator).

Posmatranje i učenje

U čuvenom istraživanju, psiholozi Viktorija Horner i Endrju Vajten pokazali su dvema grupama ispitanika – deci i šimpanzama –mehaničku kutiju u kojoj se nalazila poslastica. Jednom je kutija bila neprozirna, drugi put providna. Naučnici koji su sprovodili eksperiment pokazali su kako se otvara kutija da bi se došlo do poslastice. Pored potrebnih koraka, ubacili su nepotreban korak lupkanja štapom po kutiji.

Deluje neobično, ali deca su ta koja su pažljivo oponašala sve korake kako bi otvorila kutiju, čak i onda kada su mogla da vide da štap nema nikakav praktični uticaj. Odnosno, deca su neracionalno oponašala ono što su videla od naučnika. Umesto da rade samo ono što je neophodno da bi dobila svoju nagradu, deca su servilno oponašala svaku radnju koju su videla.

Naravno, u ovom istraživanju su učestvovali samo trogodišnjaci i četverogodišnjaci. Međutim, dodatna istraživanja su pokazala da je čak veća verovatnoća da starija deca i odrasli bezumno oponašaju tuđe postupke. Manja je verovatnoća da će mlađa deca preterati u oponašanju, to jest, da će precizno imitirati čak i nepraktične poteze.

Nasuprot tome, šimpanze u istraživanju Horner-Vajten nepotrebno su oponašale radnje samo kada je kutija bila neprozirna. Kada je kutija bila providna, te su videle da je štap beskoristan – šimpanze su potpuno ignorisale taj korak. One su kutiju otvarale samo rukama.

Naredna istraživanja su podržala ove nalaze. Kada je u pitanju oponašanje, šimpanze su racionalnije od dece ili odraslih ljudi.

Prednosti bespogovornog oponašanja

Odakle ta naizgled neracionalna ljudska sklonost ka preteranom oponašanju? Antropolog Džozef Henrih u svojoj knjizi „The Secret of Our Success“ (Tajna našeg uspeha) ističe da se ljudi širom sveta oslanjaju na tehnologije koje su često toliko složene da ih niko ne može racionalno naučiti. Umesto toga, ljudi ih moraju učiti korak po korak, verujući u mudrost iskusnijih vršnjaka i starijih ljudi.

Na primer, najbolji način za učenje tehnike pravljenja luka jeste posmatranje kako to rade uspešni lovci, uz pretpostavku da je važno sve ono što oni rade. Kao neiskusni učenik, ne možete još uvek da procenite koji su koraci zaista bitni. Dakle, kada najbolji lovac u vašoj grupi premazuje voskom strunu luka sa dva prsta ili dodirne uvo pre nego što zategne luk, vi ga oponašate.

Ljudska sklonost ka preteranom oponašanju na taj način omogućava ono što antropolozi nazivaju kumulativna kultura. Kumulativna kultura predstavlja generacijama dug razvoj veština i tehnologija.

Nijedna osoba ne može razumeti sve praktične razloge koji se kriju iza svakog koraka pravljenja luka ili čamca, a još manje pretvaranje retkih minerala iz zemlje u ajfon. Ali dogod ljudi verno oponašaju druge ljude, tehnološko znanje se prenosi.

Ritual i religija su takođe oblasti u kojima ljudi sprovode radnje koje nisu vidljivo povezane sa praktičnim rezultatima.

Na primer, katolički sveštenik blagosilja hleb i vino za pričest izgovarajući nizove reči koje se ponavljaju i praveći neobične pokrete rukama. Treba oprostiti čoveku koji se pita kakve veze imaju ove ritualne radnje sa jedenjem hleba, baš kao što šimpanza ne može da vidi vezu između lupkanja štapom i otvaranja kutije.

Međutim, rituali imaju skriveni uticaj. Oni vezuju ljude jedne za druge i pokazuju kulturnu pripadnost. Zamislite američku učenicu koja odbije da položi zakletvu zastavi SAD. Njen postupak jasno govori da ona odbija da joj vlasti govore šta da radi. Kao što je antropolog Roj Raport istakao, učešće u ritualima nudi samo dve mogućnosti: ili izgovorite zakletvu ili ne. Jasna pravila olakšavaju da bude očigledno ko jeste ili nije privržen grupi.

Iznenađujući tajni sastojak koji nas čini ljudima

Posmatrano šire, prekomerno oponašanje doprinosi u velikoj meri omogućavanje onog što je karakteristično za ljudsku kulturu, a što se ispostavlja da je mnogo složenije od mehaničkog odnosa uzroka i posledice.

U suštini, ljudska bića nisu hrabri inovatori koji se oslanjaju na sebe, već pažljivi konformisti. Mi izvodimo i oponašamo naizgled nepraktične radnje jer je to od presudnog značaja za učenje složenih veština kulture kojoj pripadamo i zato što rituali stvaraju i podržavaju kulturni identitet i solidarnost od kojih zavisi naš opstanak.

Zaista, oponašanje drugih je moćan način uspostavljanja društvenog odnosa. Na primer, oponašanje tuđeg govora tela može tu osobu navesti da joj se više dopadnemo i da nam više veruje.

Kada sledeći put čujete da se neko strastveno zalaže za to da svi prihvatimo nekonformizam i prestanemo da oponašamo druge, možda ćete se nasmejati. Jer, nismo mi šimpanze.

Connor Wood, Univerzitet u Bostonu

Izvor: The Conversation
Fotografija: Wagasky

Preporučujemo i tekstove: