Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada” u kategoriji “Najbolja priča za putovanje u inostranstvo”.
Tek je zazorilo oktobarsko jutro kad je avion uzleteo sa surčinske piste aerodroma „Nikola Tesla“ u plave nebeske visine. Razlegao se parajući zvuk „čelične ptice“ u vazduhu,dok sam sedeo uz prozor i netremice gledao ka zemlji. Nazirao sam naselja sa kućicama poput igrački, zapažao vijugave tokove reka i nepregledna šumska prostranstva. Stjuardesa nas je povremeno obaveštavala o visini leta, a kad je saopštila da smo nad jezerom susedne države, uzalud sam pokušavao da ga osmotrim, jer je letilica klizila iznad neprozirnih snežnobelih oblaka, sa utiskom da se probijamo
kroz ledene smetove.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
***
Već se sasvim razdanilo i u samo jesenje podne nadletali smo bajkovit metropolis. Ispod nas bili su krovovi različitih oblika i boja, a minijaturni automobili su mileli ukrštenim ulicama. Neodoljiva žeđ za fotografijom iz ptičje perspektive trgla me je iz nepoznatog polusna i uspeo sam da ovekovečim centralni deo velegrada, sa primetnim koritom opevane Sene.
Sa prijateljima sportistima smestio sam se u prilično otmen i konforan hotel sa više zvezdica, blizu Trga republike. U depadansu smo razumeli reči na makedonskom jeziku izgovorene od gazdarice privremene kuće. Na prvom izlasku u šetnju, ugledam uz zid pasaža poveći pravougaoni sanduk prekriven izbledelim ćebetom, nalik na krevet. Ispod neobičnog staništa nepoznatog i neometanog čoveka usamljenika nalazile su se ispreturane raskupusane knjige, erotski časopisi i požutele novine. Njega trenutno nije bilo, a siromašan posed mu je ostao netaknut.
***
Večernji suton je prekrio za tren Pariz kada sam se obreo na stolici u prvom redu Bogorodičine crkve. Zanosni zvuci orgulja povremeno su delili pažnju vernika od kardinalove molitve. Do mene je sedeo sredovečni Afrikanac i skrušeno piljio u samo njemu poznatu daljinu.
Starija gospođa sa zelenom ogrlicom mrmljala je u tajanstvenoj tihosti velelepne katedrale, gde je svojevremeno samo predsednik Šarl de Gol imao izuzetnu čast da mu se beživo telo nađe u francuskoj svetinji. Krstio sam se kao ortodoksni pravoslavac, sećajući se svog dragog prote Svetozara,ne verujući da je to ikome u masi smetalo. Odlutale su mi najednom misli, pa sam uvideo da tragam za čudovišnim Igoovim Kvazimodom, koji zaljubljenim pogledom proganja lepoticu Esmeraldu.
***
Noć je uveliko ovladala, ali je svetlo dana bilo prisutno na mom svakom koraku i u hodu dvojice mojih prijatelja. Bujao je život svuda okolo nas, ali su neki ipak utonuli u dubok san. Na mermernom uličnom pločniku trojica ljudi, sasvim elegantno obučeni,leže razdvojeni jedan od drugog i spavju. Skrećemo poluzatamljenom kaldrmisanom ulicom u kojoj svetli crveni fenjer, a ispred svakog ulaza u desetak zgraga, sa obe strane, stoje nasmešene i upadljivo dekoltirane mlade žene, sa veoma kratkim suknjama, nudeći neodoljivu ljubav.
***
Luvr, muzej neopisivog umetničkog blaga i čarobne lepote ljudskih umotvorina. Prilazimo mu s poštovanjem i uplašenom radoznalošću. Kamene statue s ljudskim likom i izvajana naga ženska tela, s podsećanjem na slavnog Fidiju. U dvoranama kopisti sa neverovatnom nadarenošću da preslikaju originalna dela najvećih majstora slikarstva. Hrlimo u pravcu strelice koja nas upućuje na neprevaziđeno remek delo. Usput se fotografišemo pored platna ogromnih dimenzija na kome je predstavljen Isus u nadprirodnoj veličini. I onda zastajem bez daha videvši je u ramu za koji ne
mogu ni danas da poverujem da je u tako neveliikim razmerama. Uvek se pitam, kako to i danas u meni caruje blagi osmeh Leonardove Đokonde, istovetan iz svih uglova?
***
Silazim niz stepenište bez papira i opušaka. Nailazi metro, lagano se približava kao da bojažljivo klizi po ledu. Nema guranja i gužve, svako ima svoje mesto. Preko puta mene mlad čovek zadubljen u knjigu, pored njega devojka sa slušalicama lingvafona nekog stranog jezika. U blizini je razgolićena mulatkinja koja hrani bebu. U delu bez udobnih sedišta smestio se mini orkestar. Bez buke, razležu se zvuci harmonike, kontrabasa i violine, koji neodoljivo oponašaju
klasične melodije.Frakovi i cilindri i mališan zalizane kose (nije to gamen Gavroš) s leptir kravatom, sa ozarenim licem i sa naklonom, dok u njegov šešir upada novčić. Izlazimo na milozvučan snimljen glas – „Šatlo!“
***
Ponoć a dan! Na uglu dve zgrade raskošne i kitnjaste arhitekture sedi na stepeniku student iz arapskog sveta. Veštim prstima savija isečene raznobojne žice i od njih pravi raznorazne mini figure za prodaju. Pita nas iz koje smo države doputovali u zemaljski raj Božji, a onda se smeje uzvikujući „Serbia, slivovic!“ Ne verujem da je ikada bio u mom rodnom potkosmajskom selu Kovačevcu i da je na kazanu pekao najljuću rakiju.
***
Razgovorljivi čekamo red da kupimo kartu i da se popnemo nebu pod oblake, kad čujemo domunđavanje prodavaca: „Zemljaci“. Lift nas sunovratno nosi u vis Ajfelove kule. Izlazimo u odaju na vrhu simbola drevne naseobine. Gledajući unaokolo kroz prozore, jasno uočavamo skoro nepreglednu daljinu. Dokle su se samo pružili ti redovi osvetljenih avenija i ulica? Izlazim u prostor gde osetim svežinu vazduha i zastajem ispred žičane ograde. Kad sam u dnu video ljude – mrave, bojeći se stropoštavanja u ambis, bezvoljno, ali hitro, vraćam se unazad noseći u sebi do tad
nepoznatu fobiju visine.
***
Monmartr na brežuljku koga zasipa povremena svetlost sa kultne kule. Napuštamo crkvu „Sakre ker“ potpuno razočarani zbog neostvarene želje da ponesemo svoje portrete ili karikature. Imamo novac za taksi koji oprezno vozi nasmejan Crnac koji zna gde nam se nalazi hotel. Uz put ugledamo na trenutak Trijumfalnu kapiju, a pogled nam privlači i „Mulen ruž“. Stigli smo do Trga republike gde ponosno stoji originalni Kip slobode.
***
Koliko samo redova turista na kockama prekrivenom prilazu očaravajućem kraljevskom dvorcu zvanom Versaj. Korak po korak i evo nas u sobama koje blješte od zlatnog sjaja.Ukrašene su skupocenim predmetima i svekolikim amajlijama prebogatih vladara iz davnina. Dok se razlegao zvuk menueta, pokušao sam da se vratim u doba rokokoa i madam Pompadur kojoj se udvarao jedan iz dinastije Lujeva. Iza zamka koga je teško izbrisati iz sećanja, slikao sam se sa grupom svojih sportista, uz fontanu sa umanjenim figurama konja koji se dave. Snimak nije uspeo.
***
Sedeljka sa drugom naturalizovanim Parižaninom u bašti kafea i oživljavanje uspomena iz mladosti, uz poklon knjige sa stihovima u originalu Remboa, Prevera, Malarmea i Verlena. Prolaze graciozne i elegantne dame obučene po najnovijoj modi. Sledeće večeri, u ekskluzivnom restoranu, posle dugog razgovora sa rođakom na radu u uređenom gradu, dobijam novčanicu da kupim ćerci skupocen parfem. Šešir zvani davnašnja želja, kojim se dičio moj deda, nisam uspeo da priuštim.
Kupio sam sinu u butiku Pari sen Žermena dres tada najpoznatijeg brazilskog fudbalera Ronaldinja,
koji ga je silno obradovao. Slao sam razglednice znanima i neznanima.
***
Čarobni dvorci u dolini reke Loare ne daju se opisati u putopisnoj priči, jer ih samo lično možete doživeti i upamtiti. Ali je prikaz male plovidbe Senom za nezaborav. Zavaljeni u udobnim foteljama broda „Muš“, koji lagano uranja u korito kraj obale, razgledamo diveći se građevinama u blizini, dok se iz naših slušalica polučujno razležu nežnodražesni glasovi ekstra šansonjera Žilber Bekoa, Mirej Matje i Šarla Aznavura. Prekrasno!
***
Iako prepun predivnih utisaka koji ne mogu nikad da izblede, vratio sam se iz Pariza s primetnom setom u voljeni šumadijski zavičaj, noseći i osećaj blage tuge, pošto sam video i na kratko uživao u nekom drugom meni dalekom svetu, tako božanstvenom i sasvim lepom.
Milosav Vlajić, Mladenovac
Novinar, 69 godina
Fotografija: wikimedia
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.