Prvo mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Štampana je u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.
Fotografija „Nargile u kafeteriji“ autorke priče Nade Damjanović
Posle više od 20 godina, ponovo sam se spremala u Iran. Moram priznati da je sećanje na ono vreme, vreme vladavine Homeinija i Iransko-irački rat, budilo u meni dozu nelagodnosti koja se nije smanjivala ni posle ubeđivanja dobrih poznavalaca tamošnjih prilika da je sada u ovoj zemlji situacija znatno drugačija.
Prisećala sam se prvog prelaska tursko-iranske granice. Već tu su sve žene morale potpuno pokriti sve obline i kosu. Ni bosa noga u sandali, usred letnje žege, nije se smela videti. Nisu marili što smo stranci. I muškarce su upozoravali da je zabranjeno nošenje košulja i majica kratkih rukava i da samo jedno dugme ispod kragne sme biti nezakopčano. Žene su bile u mnogo gorem položaju. Na sve strane, čak i na ulici i u liftovima, opominjali su nas i policajci, i pripadnici specijalnih vojnih jedinica – pazderani, ali i žene – aktivistkinje, da bolje sakrijemo stas, pokrijemo kosu ako je marama koji santimetar kliznula i otkrila pramen kose. (Žene su pri tom bile najupornije, a može se reći i najgrublje.) U to vreme, sve su žene – Iranke, bile ogrnute dugim crnim čadorima. Videle su im se samo krupne, crne, prelepe oči.
Sa takvim uspomenama, šetam ulicama Teherana, Jazda, Koma, Širaza, Isfahana, Tabriza, Kermansaha… Vidi se da je sve znatno drugačije. Narodu se vratio osmeh na lice. Mnogo je mladih žena u farmerkama koje više ili manje pokriva neka jakna. Marame se nose, ali su one raznobojne, a ima i providnih koje kad-kad ističu koketnost vlasnice.
Iako na ulicama nema bliskih kontakata muškarca i žene kao kod nas, više nisu kao nekada daleko jedni od drugih. Ne drže se ni za ruke, ali zajedno idu ulicom, odlaze sa decom u parkove.
Tu provode vreme oni koji tokom vikenda iz bilo kog razloga nisu napustili grad. Na zelene površine ili negde u iskrajku, šire ćebad na kojima se odmaraju. Muškarci se zabavljaju loptom ili brinu o deci dok žene pripremaju zakusku. Dakle, u parkovima ne piše, kao kod nas: “Ne gazi travu!”. I trava i ostalo zelenilo su i u Teheranu, dvanaestomilionskom gradu, tu da bi njegovi stanovnici u njima uživali. Oni to znaju i poštuju. Kad se raziđu, ne može se naći ni jedan papirić ili neki drugi otpadak. U parku se ni po čemu ne vidi da je samo pre kratkog vremena ugostio stotine odraslih i dece.
Mada se u ovoj, kao i ostalim muslimanskim zemljama, ne toči alkohol, mnogobrojne su čajdžinice u kojima ima bezalkoholnih pića, čaja i kafe. Tu su i nargile koje koriste muškarci, ali često i žene. Sede na jastucima u društvu ili same, na ulici ili u kakvom lokalu i znalački se prepuštaju omami iz nargila. Kad smo želeli da ih fotografišemo, uz osmeh su davale svoj pristanak.
Ne retko, čitave porodice odlaze u restorane tipa “Mek Donalds”. Tu je, čini se, žena u povlašćenom položaju. Otac vodi decu (najčešće dvoje), brine o porudžbini, hrani decu, plaća, a ona – majka bez obaveza! – sedi za stolom, posmatra ih i uživa. Rekli su nam da je u slučaju razvoda, sud najčešće na strani žene-majke?!
Vidljivo je da se i ženska deca školuju. Devojčice, uz obaveznu đačku uniformu, već posle osme godine starosti, nose marame. Upadljive su, jer svaka škola ima uniformu druge boje. U grupama posećuju muzeje i druga značajna mesta. U letnjoj rezidenciji Reze Pahlavija koja se nalazi u severnom delu grada na nadmorskoj visini blizu 1.800 metara (a grad se prostire od 1.200 do 1.800 metara nadmorske visine), viđena je jedna takva grupa, ali i studentkinje koje su slikale (ne fotografisale). Bilo ih je i u Golestan palati koja je u centru Teherana, pa u Nacionalnom muzeju Irana…
Sve žene, i mlade i stare, lako stupaju u razgovor. Dosta njih zna engleski, iako ne vole Zapad i Amerikance. Ako ih zapitate gde se nešto nalazi, u stanju su da vas tamo odvedu i usput spremno odgovaraju na sva pitanja, ali i pitaju. Ipak, treba naglasiti da su i muškarci ljubazni. Jednom su nas u parku pozvali i ponudili čajem i nargilama. Uveče smo se, sa grupom mladića, po njihovom pozivu, fotografisali, iako nismo ni približno ista generacija.
Prodavac koji je u svojoj kući prodavao sve i svašta ponudio nam je ružinu vodicu. Kako nismo shvatali šta je i šta bismo sa njom radili, uveo nas je u dvorište i tu nam demonstrirao njenu proizvodnju, tačnije destilaciju latica ružinog cveta. U pekari gde sam snimila proizvodnju i pečenje hleba koji je nalik na razvučen list testa ispečen na plotni (kao za seljačku gibanicu), dobila sam jedan na poklon i odmah, onako topao, pojela!
U zemlji gde je voda vrednija od nafte, svi se voze. Za jedan evro može se kupiti čak 16 litara goriva! Vozila ima toliko da je teško probiti se s kraja na kraj grada. U takvoj situaciji, taksi je isuviše spor. Zato su se Iranci dosetili i uveli taksi-motore koji se mnogo lakše probijaju kroz gužvu. Jedina im je mana što vozač može da primi samo jednog putnika. Videli smo i fotografisali: taj jedini putnik kad-kad je žena u čadoru koja se čvrsto drži za muškarca, vozača! Doskora, to je bilo nezamislivo, a i sada nam mnogi ne bi poverovali da nemamo fotografiju kao dokaz.
A kako izgleda iranska svadba, otkrila sam sasvim slučajno. Izašla sam na ulicu da prošetam i skratim vreme do večere. Naišao je jedan Iranac sa prelepim buketom cveća. Pošto ni kod nas muškarci često ne nose cveće, poželeh da ga snimim. Tad sam saznala da ide na svadbu koja je u lokalu koji samo nekoliko kuća razdvaja od hotela u kome smo smešteni. Pozvao me je da pođem i ja. Zahvalila sam na pozivu i obećala da ću doći nešto kasnije. Posle večere sam, sa još nekoliko saputnika, ispunila dato obećanje.
Našli smo se na ulazu. Odatle su desna vrata vodila u ženske, a leva u muške odaje. Sa nekoliko svojih saputnica ušla sam u salu restorana za žene. U prvom trenutku nam se činilo da smo na nekoj našoj žurki, jer su sve prisutne žene bile evropski odevene, a mnoge i prilično obnažene, sa velikim dekolteom ili bretelama. Tu je jedini muškarac bio mladoženja! Bilo je dosta veselo i bučno naročito oko stola sa brojnim tortama. Rado su nam pozirale i slikale se sa nama.
Pozvali su me i u drugu odaju. Tu je, desno od ulaza, paralelno sa zidom, postavljen sto sa mnogobrojnim đakonijama, a la švedski sto, ali bez prasetine i alkohola bez kojih je kod nas takva svečanost nezamisliva! Ostali deo sale ispunjavali su stolovi za goste. Za svakim je sedelo skoro desetak muškaraca, svi u tamnim odelima, sa kravatama. Nasuprot ženama, bili su tihi. Taj skup je ličio na sve, samo ne na slavlje i veselje.
Kod nas tako nešto ne postoji. Zato zamislite svadbu gde su svatovi u dve prostorije. Muškarci sede odvojeno, piju sokove, jedu slatkiše, vode razgovore kao da su se našli na nekoj službenoj večeri. Ženskog lica ni za lek! Čak je i posluga koja im donosi jela, pića i kolače čisto muška!
Ne mogu da se otrgnem utisku da je u ženskom delu svadbe svečanije, veselije i lepše. Tu su viđena našminkana i nasmejana lica, obnažena ramena i izazovna ženska tela ispod haljina od laganih materijala živih boja. Jedini muškarac – mladoženja, slobodno se šećkao od ženskog do muškog dela svatova. On je na svadbi, očigledno, jedina povlašćena osoba.
Kad smo odlazili, ispratio nas je jedan svat sa devojčicom koja nam je mahala u znak pozdrava. Zapitala sam se: da li će i njena svadba ličiti na ovu ili će se vremenom običaji promeniti?
Posle povratka u hotel, dugo sam razmišljala i dobila odgovore na pitanja koja su mi se tokom šetnje ulicama nametala. Odevne predmete za žene, u prepunim prodavnicama, Iranke i te kako kupuju i koriste. Takođe su vrlo vične pri upotrebi kozmetičkih i parfimerijskih proizvoda kojih u prodaji ima mnogo. Znalački se šminkaju, a seda kosa je znak neurednosti! Svaka je imala i nakit.
Ko ih bolje upozna, shvata da većina zna da se dotera, ali samo za sebe i svog muškarca. Čadori (ogrtači) su, zapravo, zaštita njihove privatnosti, lepote i ženstvenosti. Mnoge ih sa ponosom nose.