Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Milorad (Zrenjanin): Obrisana prašina sa starih sećanja i putovanja

Milorad (Zrenjanin): Obrisana prašina sa starih sećanja i putovanja

Milorad (Zrenjanin): Obrisana prašina sa starih sećanja i putovanja

3. mesto u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“ sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Priča je štampana u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Slobodan Čavić, „Zidan je ‘od blata iz inata'“ (Ašanja)

„Ne moraš nigde da ideš da bi bio u Srbiji. Ona je sa Tobom i u Tebi…“
„Ko rođenjem udahne miris i toplinu ravnice, sa tim mirisom i tom toplinom se budi, živi i… umire.“
„I kad se izbriše, vremenom će prašina ponovo pasti po sećanjima i uspomenama koje život znače, dok vreme neumitno teče…“

MOJ ZAVIČAJ…
Moj zavičaj nema Ajfelovu kulu ni kosi toranj iz Pize, nema ni večne piramide ni Kip slobode i sve što uz lepotu svake zemlje ide, ali ima puno draži i topline koja zove da mu se vrati, kad se jednom iz njega ode. Zavičaj je na početku i na kraju puta, tu je čovek siguran, tu je svoj na svome, tu ne sme i ne može da zaluta. Kad jednom odeš i kad vreme prođe, kad Ti bude teško, kad društvo ne bude moglo i htelo da Te shvati, Ti se svom zavičaju čiste duše vrati, on je tu, uvek će Te raširenih ruku dočekati… Sve ljubavi prema zavičaju u srcu se rađaju, tu večno ostaju i traju. Svako istinski i duboko pati, dok se konačno sebi i svom zavičaju ne vrati. Ako Ti ikad loše krene i tužni dani predugo traju, vrati se sebi i svom zavičaju.

MIRIS RAVNICE
Velika, ravna i široka nepregledna ravnica, banatska, sremska, bačka i vojvođanska, na severu Srbije, a tu, u srcu i duši. Zatalasala zlatnim klasom pšenice i ječma i žutim dozrelim kukuruzom, krupnim glavama žutog suncokreta okrenutim ka Suncu, izvoru života u prostranoj i plodnoj ravnici. Tako ravna, mirna i nedeljiva grli u sebi svu domaću prostodušnu čeljad i dođoše, bratske iz svih krajeva, sa svih strana, moje, Tvoje i naše Srbije. Ravnico, plodna i berićetna, svima si mati, uzglavlje, njiva i venčana postelja. U ravnici su se vekovima rađali, krstili, venčavali i umirali a nisu Te, voljena ravnico, nikad izdali, prodali i napustili. Ko rođenjem udahne miris i toplinu ravnice, sa tim mirisom i tom toplinom se budi, živi i umire…

OBNAŽENA DAMA… (ispred vodoskoka u Banji)
Bila je kao ikona starih majstora, uznesena do nebesa, rukom umetnika oživela, sa suzom u oku anđela, usana požudnih, boje krvi, boje kosovskih božura. Vajana u živom kamenu, skladna, požudna, hladna, a vrela misao bludna perača ulica i beskućnika punih očaja i praznih, neiživljenih duša. Njena nedra, nedirnuta, čista i čvrsta, odolevaju vremenu, mreži pauka i sivozelenoj, platinasto tananoj prašini. Probuđeni, a nesrećni pesnici suzama joj umivaju lice na mesečini. Žalosna sova uz huk i blagi treptaj brezovih lista slete na rame, te tužne u zelenom parku kraj vodoskoka, usamljene, obnažene dame. U oku pesnika zaiskri suza, čista, duboka, iskrena, prkoseći kapima žabokrečinom i zaboravom obraslog vodoskoka…

RAĐANJE REKE NA IZVORIŠTU…
Iz visokih brda, do nebesa uznesenih iz utrobe zemlje i okamenjenih stena, prvo zarosi a zatim u živom mlazu poteče čista, kao suza anđela hladna, prozračna voda dar prirode i zemlje rodne, zemlje pradedova. Potekoše kapi, zatim potočić u potok naraste, stropoštavajući se, udarajući o stene, slapove praveći u penušavu reku se stopi, donoseći tako potrebnu svežinu i blagodet, dar prirode i potrebu nepresušnu. Malo stado planinskih ovaca i nekoliko tek rođenih snežnobelih jaganjaca stvara idilu gotovo netaknute prirode, prolećnog sunca i življa u planinskom vencu moje, Tvoje i naše Srbije…

SAMO SE RODE VRAĆAJU…
Na salašima i u selima Banata sve je manje mladeži i vrednih, užurbanih ratara, mobe i okupljanja. Ostala su gotovo prazna sela, ruševine i stare pustare obrasle u korov. Nekad, decom i životaricama bogatim poljima banatskim zavladao korov i pustoš. Sve miriše na usamljenost, na tugu, na odumiranje, na starost. Avetno i sablasno izgledaju srušeni i oronuli zidovi i paorske kuće, zemljom, mlevom, mobom i znojem nabijeni. Samo se rode, s proleća, uvek u isto vreme vrate u svoje prućem i slamom pletene kuće na starim, davno ugašenim dimnjacima, u svoja s ljubavlju ispletena gnezda. I rode, kao i stari isluženi paori, ne napuštaju svoja ognjišta do svoje smrti, do iščeznuća… Na kućnim pragovima samo paučina i crvotočina, svud tišina i večni mir koji peče i boli. Ostale su samo stare, slabašne oči, zagledane u daljinu i žarko žele da ih pored roda posete i one, mlađe generacije koje su vremenom otišle i sad ne znaju ili ne žele da se vrate na svoja topla, rodna ognjišta, dok se ona i konačno ne ugase…

NA OBALI TAMIŠA…
Volim Tamiš i njegove obale, žute i sive, krive, volim njegovu vodu, mirnu, tihu, dok lenjo se valja plodnim koritom. Njegova je voda vekovima zapljuskivala i plavila, donoseći blagodet, nekad poplave pravila. Volim kad nabuja, kad kao žuta, dugačka i krivudava, pomahnitala neman, mirnom pitomom ravnicom leluja. Volim Tamiš kad je miran, kad sunce se u njemu ogleda, kad nema vetra, kad sve stoji. Volim ševar i trsku koji grle obale Tamiša i vilinskog konjića kad sleti na vrh štapa za pecanje. Dok sanjarim i budno bdim nad zabačenim, uvek zategnutim štapovima za pecanje, proganjaju me komarci. Mrzim njihove ubode i zujanje oko glave, oko ušiju, mrzim da se šamaram, da brišem svoju krv sa spljeskanih zlotvora…

POSLEDNJI SALAŠI U RAVNICI
Probuđen prvim petlovima polako se budi mali salaš u pitomoj, bogatoj, plodnoj, od plodnosti nabrekloj Panonskoj i mojoj ravnici. Iz nakrivljenog dimnjaka, na staroj salašarskoj kući sa crepovima obraslim mekom zelenom mahovinom, dim polako kulja, kovitla se ka nebu, remeteći jutarnju idilu, a iz malog ložišta ozidane paorske peći zamirisao tek izvađen, vruć, mekan i rastresit hleb od prosejanog belog brašna, od samlevenog žita u poslednjoj staroj vetrenjači. Pupuška hleba, onako žuta i mirisna izašla iz šerpe, iskipela sa sviju strana, prepunila šerpu za hleb u kojoj su generacije salašara mesile i pekle hleb salašarski. Pored pupuškom nabreklog domaćeg hleba, tepsija vruće lepinje iz koje se širi mio miris zapečenog domaćeg sira. Gase se polako i nestaju stara salašarska zdanja i oko njih plodna imanja, nestaju sa geografske mape, ali ostaju tu u srcu i duši da traju koliko i poštena, topla krv u venama starih salašara. Često sam bio drag gost na jednom malom, ravničarskom salašu i nikad odatle nisam, niti mogao da odem…

TIŠINA KOJA BOLI…
Nepregledna ravnica, banatska i vojvođanska, na severu Srbije. Tavara, žuta i zelena izđikala, gleda u nebo. Na jutarnjem se povetarcu povija, milujući plodnu zemlju banatsku. Usred ravnice dolja i velika močvara, travom, trskom i ševarom obrasla. Posred bare i malo levo, procvali lokvanji zrače svojom snežnom, nevinom belinom. Plitkom, zamućenom vodom lagano gazi crno-bela roda u potrazi za ručkom za svoje tek rođene, a tako halapljive ptiće.
Gnezdo je pre mnogo godina roda svila na dimnjaku deda-Perinog salaša. Stari je salaš nadživeo i deda Peru i njegove pretke. U dnu dvorišta, kao uklet, stoji stari đeram. Načeo ga je zub vremena i crvotočina. Nakrivio se na jednu stranu i preti, kao da će ga malo jači vetar oduvati. Samo grlice svrate da se na njemu malo odmore i da cvrkutom odagnaju mrtvu tišinu. Svud okolo paučina i tišina koja opominje, peče i boli…

MIRIS ŽUTIH DUNJA
Uspomene su poput ispletenih mreža vrednih kućnih paukova na vratima i prozorima napuštenih porodičnih ognjišta. Kad ih neko namerno ili onako nehotice dodirne ili oskrnavi, one se ponovo okrpe, dopune i nastavljaju da postoje i žive na mestima i u vremenu gde sve polako, ali sigurno nestaje i odumire. Na ramovima starih, odavno požutelih slika, samo paučina i poneka tužna i neoprezna davno uhvaćena i oskrnavljena muva zunzara.
Gledam u ram načet crvotočinom i sivilom, a iz njega kroz prašnjavu, nekad lepljivu paučinu naviru sećanja, oživljavaju davno preslikane slike prethodnog života. Ponovo se vraća miris žutih, davno usahlih dunja sa starih ormana na kojima stoje moljcima i vremenom načete bele čipke, tako brižljivo, majčinskom rukom ispletene. I kad se obriše, vremenom će prašina ponovo pasti po sećanjima i uspomenama, po preživljenim prijatnim i onim drugim trenucima. Ne zaboravite svoje korene, svoje rodno ognjište, prvu zanjihanu kolevku, prve dečačke snove i ukradene prve poluzrele, a tako sočne trešnje iz komšijskih bašta.

OSTARELA VODENICA…
Stojim na obali male, brze reke koja huči i sobom nosi snagu i miris prohujalog vremena. Godinama je bistra, prozračna, čista, penušava, hladna rečna voda pokretala srce i dušu stare, oronule vodenice, na obali zahuktale, ponekad podivljale reke mog detinjstva i sna.
Pod njenom snagom, teški vodenički kamenovi pisali su sudbine starih, prosedih vodeničara. Tu se rađalo, stasavalo, zaljubljivalo i ašikovalo, mlelo belo brašno, ušur uzimao, varalo, nekad se ušur osmehom pomeljara plaćao. Odavno je kosa vodeničara potpuno obelela, paučina se belim, svilenim brašnom okitila i polako, kao stari kamen, zastajkivalo je i srce starog, nenasleđenog vodeničara. Kad stane srce poslednjeg vodeničara, stane i kamen, okamenjen, da tuguje za rekom, za belim, još nesamlevenim dozrelim žitom, a sama će reka pustiti neku kap više umesto toplih suza za zauvek zaspale vodeničare, za stare oronule vodenice, šumeći da ih iz tog sna slučajno ne probude…

STARI ĐERAM…
Na kućnom pragu i starom kandilu samo paučina i sećanja upletena u pocepanoj mreži starog, crnog pauka. Odzvanja zlokobna tišina utkana u temeljima porodičnog ognjišta i rodne grude. Crvotočina polako nagriza stari, isluženi đeram, koji se od tuge i bola nakrivio na jednu stranu, čekajući da ga neka topla, dobronamerna ruka dotakne, udahne i vrati davno ugašeni život, da ga probude iz sna cvrkuti mladih gugutki koje se nežno, krilima grle u svitanju novog dana, dok vreme neumitno teče…

MIRIS MODROPLAVIH ŠLJIVA…
Severna Crna Gora, rano jesenje jutro iznad stare, čvrste, kamenom i čatmom zidane kuće, sa još crvenočađavim crepom, izdiglo se brdo i preti da će svojom sirovom snagom i silinom zatrpati imanje i berićet u svom podnožju. Ispod gromade stenja, zemlje i rastinja, velika, široka, plodna livada. U livadi zasađena stabla šljiva cepovača i džanarika. Stara su stabla šljiva obrasla zelenom mahovinom i lišajevima, a grane otežale od plodova s mukom drže teret jesenjeg berićeta. Trava u šljivnjaku odavno dozrela, žuta i tvrda, nepokošena, skriva u sebi opale zrele šljive. U livadi samo opale šljive i brkata, proseda starina, sakuplja zreli berićet, pogleduje u nebo i u zarasle staze, kuda su nekad sinovi i unuci svraćali na okupljanje i rodno, toplo ognjište. Plastična burad su odavno spremna za prve mlazeve bistre, ljute rakije iz uzidanog malog kazana za rakiju. Svrati i ti, putniče namerniče, svrati, kad već nema onih koji bi trebalo da svrate na viđenje, na čašicu mučenice, na razgovor, na lepu, toplu reč, koja dušu i napaćeno telo svojom toplinom leči i neguje…

Milorad Bibin, 64 godine,
mašinski tehničar u penziji,
Zrenjanin


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih