Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Milan (Beograd): Soko Grad – Put vere

Milan (Beograd): Soko Grad – Put vere

Milan (Beograd): Soko Grad – Put vere

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija autora priče, Milana Radosavljevića „Soko Grad“

Sa udruženjem penzionera „Bele Vode“ iz Beograda obišao sam brojna duhovna istorijska, kulturna i turistička mesta naše zemlje koja očaravaju svojom lepotom, ali Soko Grad ostavlja bez daha.

Soko Grad je srpsko srednjevekovno utvrđenje smešteno na Rožju, najvišem vrhu Sokol planine. Sa tog mesta uspešno su se kontrolisali svi putni pravci u okruženju. Ceo ovaj kompleks sastojao se iz dva dela: na vrhu Rožnja tvrđava opasana zidom, a u podnožju, zaravan podgrađe, sa zgradama za stanovanje i javnim zgradama za razne potrebe.

Dolaskom Turaka 1521. godine, na ove prostore, i pod njihovom vladavinom 341 godinu, Soko Grad postaje mučilište srpskog naroda. Tu su vršena razna zverstva, zulumi, silovanja, ubistva, prodaja roblja… Nakon povlačenja Turaka 1862. godine, a Soko Grad im je bilo zadnje uporište, Srbi ruše ceo grad da bi zaboravili dugogodišnje tamničenje pod Turcima.

Gospodin Lavrentije, episkop šabačko-valjevski, 1994. godine gradi crkvu i manastir u moravskom stilu i posvećuje Svetom Vladiki Nikolaju Velimiroviću. Kako su u stara vremena crkve podizane na grobovima mučenika tako je manastir podignut na zemlji natopljenoj srpskom krvlju. U oltaru manastira čuva se i deo moštiju Svetog Nikolaja.

Posebnu vrednost crkvi i manastiru daje ikonostas, rad Krstane Tasić, uz veliku materijalnu pomoć porodice Horst Vrobela iz Nemačke. Kao znak izvinjenja nemačkog naroda za brutalnu agresiju NATO-a, u kojoj je učestvovala i Nemačka, porodica Vrobel 2000. godine podiže impozantan krst veličine 13,05 metara na vrhu Rožnja, na mestu gde je nekada bila tvrđava.

U sastavu manastira izgrađen je konak za monahe i goste koji može da primi preko 200 gostiju u moderno opremljenim prostorijama. Ovde nema cenovnika za prenoćište, već gost prema mogućnostima i dobroj volji ostavlja svoj prilog. Gostima je na raspolaganju i bogata biblioteka.

Zahvaljujući bogastvu vodenih tokova, izgrađeno je jezero koje je bogato kvalitetnom ribom. Grade se sportski tereni i bazen što će obogatiti ponudu ovog bisera koga je obdarila priroda lepotom, a ljudi to usavršavaju.

Formira se i muzejska postavka o Soko Gradu sa pisanim dokumentima kao i nađenim predmetima iz okoline grada. Posebnu vrednost čini veliki broj slajdova koji služe za izučavanje ovog lokaliteta i duhovne kulture Srba. Ovu dragocenu zbirku poklonio je gospodin episkop Lavrentije.

Na kraju podgrađa, ispod litice, najvišeg vrha Soko Grada, Rožnja, postavljen je spomenik Svetom Vladiki Nikolaju Velimiroviću, visine tri metra, rad Darinke Radovanović, a poklon Branka Tupanjca, Srbina iz Čikaga.

Ovaj lokalitet koji je od višestrukog značaja: istorijskog, duhovnog, turističkog, naučnog i obrazovnog, od 2001. godine okuplja srpsku decu iz dijaspore gde uče jezik, istoriju i poreklo svojih predaka. Ta manifestacija zove se MOBA i svake godine je sve masovnija.

U ovom mirnom manastirskom kompleksu uskoro će početi sa radom umetnička kolonija.

Veza između podgrađa manastira i vrha Rožnja, gde je bila tvrđava, a sada krst, vodi dobar put kroz izuzetno lepu prirodu. Na tom putu nalazi se deset kapelica postavljenih na određenom rastojanju koje su iznutra oslikane, a sa vanjske strane na svakoj napisana po jedna Božija zapovest. Putnik, pročitavši svaku Božiju zapovest, sedne, osveži se i razmisli. I krene prema vrhu. Zato je ovaj put nazvan „PUT VERE“.

Izlaskom na vrh Rožnja, pored krsta, pruža se nezaboravan pogled na prelepu okolinu i planinu Sokol.

Lokalitet Soko Grad udaljen je od Beograda oko 200 kilometra, a do njega može se doći iz više pravaca; od Malog Zvornika drinskom magistralom, od Krupnja preko Rađevine, od Valjeva i Bajine Bašte preko Ljubovije. Tu su i odlične veze sa Republikom Srpskom. Svi su putevi su asfaltirani i vode kroz očaravajuću lepotu prirode, a jedan deo puta vodi pored lepotice nad lepoticama, reke Drine.

Retko je da neko poseti ovaj kraj a da mu se ponovo ne vrati, jer očarajuća lepota čudnom snagom, kao magnetom ga vuče i zove da se vrati. Svaki kamen, busen zemlje i svako stablo ove natprirodne lepote su nemi svedoci bogate, ali tužne srpske istorije i upozoravaju nas da se takva prošlost ne ponovi.

Milan Radosavljević, 81 godina
penzioner iz Beograda – Bele Vode


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijihkoji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih