Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: pepeljuga1, Sezona kupanja u snegu je otvorena
(Jedan dan)
Patrijarh Pavle, januara 1999. godine, predvideo bombardovanje.
U vreme zimskog raspusta 1999. godine, povodom 800 godina Hilandara, organizovana je izložba u SANU koju je trebalo da poseti pedesetak profesora iz Poljoprivredne škole i Požarevačke gimnazije.
Dogovorio sam se sa pokojnim gospodinom Slobodanom Mileusnićem, sekretarom Patrijaršije, o prijemu profesora u kapeli Patrijaršije i poseti Biblioteci i Muzeju Patrijaršije. S obzirom na to, ja sam bio vođa puta, a Vidoje Vukašinović, direktor Poljoprivredne škole, obezbedio je prevoz do Beograda i nazad. Osmislio sam da usput posetimo i Sabornu crkvu. Za patrijarha sam poneo školsku „mučenicu“, proizvod Poljoprivredne škole.
Zima, ledeno doba. Kasnimo. Nema Vladana Popovića. Brojimo se. Polazimo. Pored profesora, bilo je profesora u penziji i drugih saradnika.
Put je zaleđen. Vozač mi priča da je vozio i po Kosovu, kad su padale granate i da ne treba da brinem. A meni je bilo sumnjivo. Setio sam se „Vođe“ Radoja Domanovića, koji vodi narod putem punim rupa, slep. Vreme je da nađemo put bez rupa i vođu koji nije slep; da i u ovom milenijumu ne bi živeli u „Stradiji“.
Ulazimo u Beograd i, srećom, pitam vozača: „Gde ćete da parkirate?“. Odgovor je bio: Kod Zvezdinog stadiona. Shvatio sam da on ne zna gde je Patrijaršija i da misli da idemo u Hram Sv. Save. Rekao sam mu da parkira na ulazu u Kalemegdan, a mi ćemo dalje, peške, do Patrijaršije. Ljuba Milenković, profesor matematike, izlazeći sa ženom iz autobusa, okliznuo se i pao na leđa.
Otvaram vrata Patrijaršije. Za mnom idu profesori. Ispred mene, izlazi patrijarh Pavle. „Pomaže Bog, Vaša Svetosti“, rekoh. „Bog Vam pomogao“, odgovori i pođe ka Sabornoj crkvi. Mislio sam da nas, zbog kašnjenja, neće primiti. Upisivali smo se u knjigu Patrijaršije, slikali se. Fotografisali su Miroslav Ungurjanović, sekretar Škole, a sada sekretar Skupštine grada Požarevca i pokojni Jovan Kovačević.
Kupio sam Sveto pismo. Posetili smo Muzej. Videli smo uniformu kralja Aleksandra iz vremena atentata i, tačno u podne, u kapeli Patrijaršije, patrijarh nam je rekao da pored znanja, kod učenika razvijamo i dobrotu. „Učite decu da budu dobri ljudi, ali ne glupi, da misle svojom glavom.“ Između ostalog, rekao je da ćemo biti bombardovani i da samo Bog može da nam bude u pomoći. Svima nam je poklonio ikonu Bogorodice sa potpisom, a ja sam mu se zahvalio na prijemu i poklonio proizvod Poljoprivredne škole, domaću rakiju. Na to se patrijarh nasmejao i rekao da „srpska crkva ne brani upotrebu alkoholnih pića, ali ne opravdava pijanstvo i da je najmanji greh cigareta“, jer je video da ima i pušača.
Kasnije, dok smo sedeli u dalmatinskom podrumu, koji danas ne radi, i jeli girice, Milenković mi kaže: „Patrijarh kao da ti je gledao u dlan“. Nastavili smo posetu Sabornoj crkvi. Ljudi su bili oduševljeni. Mnogi su prvi put ušli u Sabornu crkvu i pitali me gde treba da upale sveću. Nakon toga, posetili smo izložbu u Galeriji SANU.
Vratili smo se puni prijatnih utisaka, a nismo ni slutili koliko je upozorenje patrijarha bilo tačno. Dva meseca nakon posete, 24. marta 1999. godine, započelo je bombardovanje Srbije od strane NATO-a pod nazivom „Milosrdni anđeo“. Generacije đaka su stradale u ratovima, u kojima nismo učestvovali i „ničim izazvanim“ bombardovanjem od virtuelne istine, medijskog poraza, televizije, kao kolateralna šteta.
Poslednji javni nastup Njegove svetosti patrijarha srpskog, gospodina Pavla bio je za Vrbicu, 11. aprila 2009. godine. Umro je 15. novembra 2009. (nedelja), u 10 i 45h, a sahrana je bila 19. novembra 2009. godine u Rakovici.
Tri slike sa patrijarhom nalaze se kod vladike braničevskog, Ignjatija Midića, u Poljopriverednoj školi i u Zavičajnom odeljenju Narodne biblioteke „Ilija M. Petrović“. Zanimljiva su i sećanja Milorada Đorđevića, profesora istorije, sada direktora Narodnog muzeja u Požarevcu, Ljilje i Radeta Stanojevića, direktora galerije „Milena Pavlović Barili“, Bebe Stanković i Tatjane Mrđa Živković, profesorki filozofije, Dobrice Ljubomirovića i Ljube Milenkovića, profesora Poljoprivredne škole.
Šta sve čovek može da vidi, čuje i doživi za jedan dan. Vratili smo se u 18 sati, tamo odakle smo krenuli – u Požarevac.
„Putovasmo često,
Put je bio dug
Kasno smo shvatili
Da idemo u krug“
(Tin Ujević)
Setio sam se i vladike Nikolaja, koji je rekao da je u interesu Srbije „da se Srbi obože, slože i umnože“ i narodne poslovice „Ne pada sneg da zaveje breg, već da svaka zverka pokaže svoj trag“ i „Da nema vetra, pauci bi nebo premrežili“.
Marinko Manić, Požarevac
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“