Region Zapadnog Balkana tokom većeg dela 20. veka bio je objedinjen u jednu državu, sa različitim „prefiksima“, ali mahom poznatom po svom najdugovečnijem imenu – Jugoslavija.
Razuđenost evropskog kontinenta uslovila je i razuđenost kultura, a zatim i nacija. Kohezioni faktori koji prelaze te granice ponekad su religija, granice antičkog Rima, a ponekad i slični kulturološki i društveni obrasci pa prepoznajemo i pojmove kao što su zemlje Beneluksa i Mediterana, Skandinaviju…
Prateći sličan kohezioni obrazac, u vremenu kada je mikrokohezija bila moderna tekovina, „region Zapadnog Balkana“ tokom većeg dela 20. veka bio je objedinjen u jednu državu, sa različitim „prefiksima“, ali mahom poznatoj po svom najdugovečnijem imenu – Jugoslavija.
U 21. veku, iza nje je ostalo nekoliko država (još dugo će se tragati za njihovim konačnim brojem), u njoj je rođeno nekoliko jezika (najnovijih i nikada pre „čutih“ na ovoj planeti), pa i poneka sasvim nova nacija.
Nisu to ni najveće, ni najmanje, ni najbogatije, pa ni najsiromašnije države u Evropi, mada su često najglasnije, najnadrealnije a, svako malo, i najstarije. Priča se da će opet na kraju završiti pod istom, samo, ovoga puta mnogo većom kapom zajedno sa drugim, većim, evropskim plemenima. Do tada, zajedničke im uspomene, ružne i lepe, prepričavaju se, inspirišu, obnavljaju se i blede…
Fotografija Mihaila Radičevića