Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Ilija (Kraljevo): S puta po Hrvatskoj

Ilija (Kraljevo): S puta po Hrvatskoj

Ilija (Kraljevo): S puta po Hrvatskoj

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija Mihaila Radičevića (v. tekst Jugoslavija – zemlja koje više nema)

Od Beograda do Šida putovao sam vozom, a dalje preko Vinkovaca, Zagreba i Ogulina do Knina vozio sam se u vlaku. Najzad, oko pet sati ujutro, stigao sam u Knin. Bio sam jedini putnik koji je izašao na toj željezničkoj stanici u tom gradu. Sve je neobično – nema putnika, nema ni ćiriličnog natpisa na stanici. Pre poslednjih ratnih događanja često sam putovao iz Gospića za Knin. Tada je bilo puno putnika, sve je bilo živo… Vremena se menjaju.

Svanulo je, šetam kroz Knin. Niko me ne prepoznaje, ne prepoznajem ni ja ljude koje srećem. Sadašnje građane tog grada. Nove. Postali su Kninjani u vreme kada sam ja postao Kraljevčanin. Mislim – bolje bi bilo da je svako ostao na svome.

Jokići su retki Srbi koji sada žive u Kninu, u svojoj kući. Pre rata od ukupnog broja stanovnika, ovde je bilo oko 85 odsto Srba. Kod Jokića svraćam svaki put kad dođem u Knin. I ne samo ja. Oni su naši ambasadori.

Knin je isti kao i pre, samo što sad neki drugi ljudi žive u njemu. Nazivi ulica i trgova su drugačiji. Lokalni radio se oglašava kao Hrvatski radio Knin. (od avgusta 1990. do avgusta 1995. godine bio je to Srpski radio Knin, gde sam i ja radio kao novinar.)

Sadašnji stanovnici Knina ne žive ni približno dobro, kao što se nekad živelo u tom gradu. Nezaposlenost je velika, kao i socijalna nesigurnost. Većina njih žive od humanitarne pomoći i socijalne skrbi. Penzije su nešto bolje nego ovde, ali su i cene mnogo veće, pa se ne može reći da penzioneri žive bezbrižno.

Utisci koje nosim iz Rijeke kao da su iz druge priče. Za vreme rata taj grad je bio daleko od Republike Srpske Krajine. Nije bilo direktnih ratnih događanja, a Rijeka je zadržala svoj internacionalni imidž. U Rijeci i danas žive, pored većinskog hrvatskog stanovništva, pripadnici brojnih naroda – Italijani, Srbi, Bošnjaci. U Rijeci sam se osećao slobodno, kao što se osećam i u Kraljevu. Privreda ne cveta ni u ovom velikom lučkom gradu. Nekada moćna preduzeća kao što su „Torpedo“, „Voplin“, „Rikard Benčić“ su u kolapsu. Nezaposlenih je mnogo, a cene su nešto više nego u ostalim delovima Hrvatske.

Srbi u Rijeci su organizovani u Zajednicu Srba – Rijeka. Nažalost, nedavno su ostali bez prostora, odnosno nemaju novca za plaćanje zakupnine, pa su trenutno bez kutka za druženje. Nadaju se da će uz pomoć gradske vlasti, koja inače finansira neke aktivnosti, rešiti taj problem. Aktivan je i pododbor Srpskog kulturnog društva iz Zagreba. Dobro je i to što je u Rijeci generalni konzulat Republike Srbije.

Nakon boravka u Rijeci, doputovao sam u selo Mokro Polje kod Knina. Putovao sam kroz sela Stara Straža, Oćestovo i Radučić, koja se prostiru između Knina i Mokrog Polja. U tim selima su pre rata živeli samo Srbi, a ni danas u njima ne živi niko osim Srba, onih retkih koji su tu ostali u toku „Oluje“ i onih koji su se vratili iz izbeglištva.

Vratili su se oni kojima kuće nisu bile zapaljene ili porušene, većinom stariji ljudi, oni koji su regulisali penzije. Ljudi koji su se u ta sela vratili isto nemaju gde da se zaposle, već se bave obrađivanjem njiva i vinograda i uzgojem stoke. Tako je ne samo u ovim selima koja sam pomenuo, već i u ostalim selima na području predratne opštine Knin.

Zašto napominjem predratne opštine? Zato što je predratna velika opština Knin sada, po njihovom nahođenju, raspodeljena na pet manjih opština, a to je zato što bi opština Knin, onolika kolika je bila pre „Oluje“, već bila većinska srpska, pa bi lokalna vlast bila sastavljena samo od Srba, jer u svim selima oko Knina žive samo Srbi, a Hrvati su se naselli samo u grad Knin i manji gradić Kistanje. Tako je lokalna vlast u gradovima Knin i Kistanje u rukama Hrvata, a u seoskim opštinama Ervenik, Biskupija i Plavno lokalna vlast je srpska, ali županijska i republička vlast mali značaj pridaje lokalnoj vlasti u manjim seoskim opštinama.

U Mokrom Polju, selu koje pripada opštini Ervenik, nema nijedne prodavnice, iako ih je pre ovih ratnih događanja bilo četiri, pa ovih nekoliko stanovnika muku muči kako da nabavi živežne namirnice iz Knina ili Kistanja. Muku muče i sa prevozom, jer nijednom autobuskom linijom nisu povezani sa Kninom ili Kistanjama.

Eto, to su moje putopisne zabeleške zabeležene na putu po inostranoj državi Hrvatskoj, a pre dvadesetak godina smo bili jedna država.

Ilija Šekuljica
81 godina, penzioner iz Kraljeva


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih