Džentrifikacija ne mora biti načelno „zla“. Kao i kod drugih urbanih procesa, reč je o daleko kompleksnijoj temi. Centri gradova od vajkada su najekskluzivnija mesta za život i rad…
Džentrifikacija, to jest, urbana džentrifikacija, spontan je ili dirigovan proces u kome zgrade ili delovi gradova menjaju svoju strukturu stanovništva od srednje i nižestojećih ka bogatim slojevima društva.
Ovaj proces može biti kratkotrajan i „agresivan“ (iseljavanje spontano nastalih naselja, ili radnika iz radničkih baraka), ili postepen – promenom urbanog zoniranja, propisa i povećanja poreza. Nažalost, u Srbiji ovaj trend u urbanizmu nije dovoljno prepoznat, naročito ne pod ovim imenom. To ne znači da se i ne odvija.
Na primer, cene nekretnina u centru naših većih gradova takve su da nova generacija obično ne može da kupi stan u komšiluku stana u kom je odrasla. Tako ili deca ili roditelji odlaze da žive u manje eksluzivne delove grada.
Nekada i stariji koji odlaze u penziju i pada im životni standard, moraju da se presele negde gde su troškovi života jeftiniji. Na njihovo mesto dolaze neki novi dobrostojeći građani.
Ipak, džentrifikacija ne mora biti načelno „loša“ i „zla“, jer, kao i kod svih ostalih urbanih procesa, reč je o daleko kompleksnijoj temi. Centri gradova od vajkada su najekskluzivnija mesta za život i rad, pa tako nikada u istoriji i nisu trpeli ni stagnaciju, a naročito ne nazadovanje u bilo kom smislu, pa i ekonomskom.
Dolazak u centre gradova, uslovno rečeno, ekonomski najuspešnijih u svakoj novoj generaciji, čuva centar grada vitalnim, savremenim, i tako zapravo i ceo grad održava živim i aktuelnim.