Direktori ne idu rado u penziju

Zakon je isti za sve. Ipak, direktori ne idu rado u penziju kada napune 65. godina. Niko ih ni ne prisiljava, a i njima nije teško – da rade, je l…

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne pravi razliku u uslovima za ostvarivanje prava na penziju između osiguranika koji su na rukovodećim mestima i onima koji nisu. Takođe, kako objašnjavaju u Fondu PIO, Zakon posebno ne reguliše ni status korisnika penzija koji su angažovani u nadzornim odborima.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

„Na sve njih se primenjuje odredba Člana 121, po kojoj korisnik starosne ili prevremene starosne penzije koji se zaposli na teritoriji Republike, odnosno obavlja samostalnu delatnost po osnovu koje je obavezno osiguran, ima pravo na ponovno određivanje penzije ako je bio u osiguranju najmanje godinu dana, po prestanku tog zaposlenja“, objasnili su za Novosti u Fondu.

U praksi, međutim, razlika postoji. Posle navršene 65. godine života, na radnom mestu najčešće ostaju direktori preduzeća ili profesori i naučni radnici.

Kako kaže Ranka Savić, predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije, kada su u pitanju profesori fakulteta i naučni radnici, oni ostaju na poslu zbog stručnosti i znanja.

Kada su direktori u pitanju, znanje, neprocenjivo iskustvo i poznavanje posla, nisu uvek razlog za ostajanje na funkciji. Mada uvek mogu da prođu kao opravdanje tamo gde niko to opravdanje ne sme da dovede u pitanje.

Direktori javnih preduzeća ne žele u penziju

Kako pišu Novosti, na čelu mnogih državnih preduzeća su ljudi odavno zreli za penziju. Ne postoje precizni podaci koliko je penzionera na direktorskim pozicijama u Srbiji. Takvu statistiku, naime, niko ne vodi.

Prema mišljenju Ranke Savić, direktori često i u državnim preduzećima ostaju posle 65. godine na funkciji. Mandat im se najčešće produžava još dve godine.

Dešava se da ostaju u fotelji i posle sedamdesete, kaže Ranka Savić. Kao primer navodi Radoša Milovanovića, direktora fabrike „Milan Blagojević – Namenska“ u Lučanima. Njega je Nadzorni odbor je u julu 2020. godine imenovao ponovo na to mesto uprkos tome što je napunio 76 godina. Upravo su nadzorni odbori ta tela koja odlučuju o tome da li je određeni direktor neophodan da vodi firmu i po ispunjenju uslova za penziju.

Dugogodišnje iskustvo u rukovođenju, veliki broj poznanstava, širom otvorena vrata ka mnogim važnim državnim, ali i međunarodnim institucijama, na njihovoj su strani. To ih, međutim, kako pišu Novosti, dovodi u poziciju da su neki od njih mnogo uspešniji od svojih duplo mlađih kolega.

Ono što je problem, kako se čini nama u Penzinu, jeste što niko ne može ni da dovede u pitanje njihovo dalje radno angažovanje a kamo li da preispita njihov učinak na funkciji koju obavljaju. A ta funkcija je funkcija u javnom preduzeću.

Direktori privatnih preduzeća možda i vrede na funkciji

Kada je u pitanju penzionisanje na osnovu godina starosti, u privatnom i nevladinom sektoru ne postoje nikakva ograničenja.

Ranka Savić napominje da su direktore „starog kova“ sami radnici ostavljali na funkciji.

„Rukovodioci iz ranijeg perioda su emotivniji i saosećajniji prema zaposlenima od ovih novih menadžera koji rade samo za profit. Zato su stari imali veliku podršku radnika“, objašnjava Ranka Savić. Kao primer navodi Dragana Tomića iz „Simpa“, Vranje.

Mogli bi vas interesovati tekstovi:

Predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije (SSSS) Ljubisav Orbović, napominje za Novosti da zakon važi za sve zaposlene. Prema tome, smatra Orbović, radni vek treba završiti sa 65 godina. Vlasnici firmi, međutim, mogu da određenog direktora ostave da rukovodi i nakon napunjenih 65.

„Iskustvo je svakako na strani takvih rukovodilaca, ali ne i energija i kreativnost. Uglavnom se ovakva situacija dešava u privatnim firmama i to je pravo vlasnika. Mi, kao sindikat, ne možemo da utičemo na takve izbore. Pošto su ih godine pregazile, ubeđen sam da bi oni ipak trebalo da se bave nečim drugim“, mišljenje je Orbovića.

Počasni predsednik Unije poslodavaca Srbije (UPS) Nebojša Atanacković, kaže za Novosti da se biznis retko prepušta nekome drugome. Kada dođe do toga, onda se predaje nekome iz porodice. Na taj način se vodi računa o porodičnoj imovini.

„Možda problem leži u činjenici da nemamo dovoljno poverenja u nove mlade ljude, iako bi trebalo da oni budu mnogo efikasniji od nas starijih. Međutim, način njihove pripreme kroz studije nije dovoljan za takve pozicije. Kada počnu da rade, moramo dodatno da ih edukujemo. Tek kroz praksu, oni stiču veštine neophodne za upravljanje“, objašnjava Atanacković.

Atanacković smatra da je privatnicima teško da ostave svoja preduzeća, a to bi trebalo da urade mnogo pre penzije. Tako bi na vreme obezbedili i sebe i posao.

A radnici? Eh radnici…

Kada su u pitanju obični radnici, njima se retko kad izlazi u susret.

Radnici uglavnom ili rade na radnom mestu na kome ne mogu da izdrže da dočekaju penziju ili bi želeli da nastave da rade jer su shvatili da će im penzija biti suviše mala da bi preživeli.

Podsećamo:

Kao primer Ranka Savić navodi slučaj predsednika njihovog sindikata zaposlenog u „Autotransportu Kostolac“. Sindikat je uputio zahtev da se njemu omogući da nastavi da radi. Kako mu nije dozvoljeno, on je penzionisan kada je napunio 65 godina.

Fond PIO, međutim, ne vodi posebnu evidenciju o broju penzionera koji su ponovo stupili u osiguranje. Međutim, prema broju zahteva za ponovno određivanje iznosa penzije po osnovu naknadno ostvarenog staža, procenjuje da se broj starijih od 65 koji su u osiguranju kreće oko dva odsto.

Izvor: Novosti