Davanje saveta odraslom detetu

Najjednostavnije bi bilo držati se saveta: „Nemoj davati savet ako ti ga ne traže“. Međutim, kada su članovi porodice u pitanju, naročito naša deca, ovaj savet deluje potpuno neprimenljivo. Jer, roditelji bi uvek trebalo da svoju decu vode kroz život – eto i savetima. Kada su odrasla deca u pitanju, ti saveti zapravo najčešće dovode do sukoba. Donosimo prevod teksta koji bi vam mogao pomoći u boljoj komunikaciji sa njima.

Davanje saveta predstavlja jednu od stvari koje dovode do najveće napetosti i sukoba sa našom decom. Roditelji žele da pomognu svojoj deci da ne budu povređena i da ne dođu u tešku situaciju tako što će im reći kako da nešto urade na bolji ili lakši način. Međutim, davanje saveta često pogoršava situaciju.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Isidora i Aleksa, bračni par koji plaća kiriju za stan rešio je da uzme kredit kako bi obezbedio sebi krov nad glavom. Oni su, međutim, već korisnici jednog kredita koji je na ime Aleksinih roditelja. Iako Aleksa redovno plaća rate svojim roditeljima, Kosta, njegov otac, zabrinut je jer zna da je plata njegovog sina opterećenija nego što to banka zna. Aleksa, sa druge strane, računa na to da on ima i prihode za koje banka takođe ne zna jer deo plate prima „na ruke“.

Problem je, sa tačke gledišta Aleksinih roditelja, što deluje da on srlja u finansijsku opasnost. Ionako su se Isidora i Aleksa, smatraju Aleksini roditelji, pružili više nego što je u njihovoj mogućnosti kada su rešili da se odsele od njih i da žive pod kirijom. Kosta je odlučan da urazumi svog sina.

„Kako to da tvoja firma ne uplaćuje celu platu preko računa? Dokle mislite da ćete stići kada radite nelegalno? Kako misliš ’svi tako rade’?! Misliš li da je to održivo? Kad-tad će vam zakucati inspekcija na vrata. I šta ćeš onda? Šta ako novac za kaznu reše da nabave otpuštanjem zaposlenih?“

„Ćale, neću dobiti otkaz. I niko neće biti kažnjen. Daj me pusti, živiš u nekom drugom vremenu.“

„U vremenu u kome ti je potreban kredit za sve! Znaš li ti koliko često ljudi sebi iskopaju grob tim kreditima jer se protežu više nego što im je guber? Sad je sve ’lako ćemo’, a šta ako se promeni kurs? Imaš li ti ikakvu ušteđevinu? Misliš li da ništa nepredviđeno ne može da se desi? Uostalom, koliko je taj Isidorin posao siguran? Umetnici u današnje vreme nikome nisu potrebni. Šta ako spadnete samo na tu tvoju platu koju primaš kako primaš? I od čega ćeš da ostaviš za penziju? Misliš li ti da nikada nećeš ostariti? Šta ako se neko, ne-daj-bože, razboli? Vidiš li ti u kakvim nesigurnim vremenima živimo?!“

„Daj, ćale, sve će biti okej.“

„Ali…“

„SVE ĆE BITI U REDU! Zdravo!“

Gde je Kosta pogrešio? I da li je pogrešio? Kostin pristup je verovatno poznat svim roditeljima koji su zabrinuti zbog situacije koja bi mogla dovesti njihovo dete do finansijske katastrofe. On je, međutim, mogao da poboljša svoje šanse da svoje dete usmeri u pravcu razumnog odlučivanja u vezi sa novcem pomoću nekih promena u sopstvenom pristupu.

Morao bi da bude svestan da osobu koja neprekidno postavlja pitanja osoba koja je ispitivana doživljava kao napadnu. Ovo dovodi do toga da se slušalac isključi. Ta osoba ili više neće čuti pitanja ili će promeniti temu ili će napustiti prostoriju. Verovatno neće odgovoriti iskreno na takva pitanja. „Sve će biti u redu“, u samoj osnovi je neiskren odgovor. Veoma se razlikuje od odgovora koji bi Aleksa dao prijatelju prema kome ne oseća zlovolju i gde ne postoji neravnoteža moći. To je odbrusivanje kojim ništa nije rečeno.

Manje pričanja, više slušanja

Pored ispitivanja, Kosta previše priča, i nedovoljno sluša. On se upušta u tzv. „više je bolje“ sistem konfrontacije. Takav sistem predstavlja uverenje da, ako nekoga bombardujete neoborivim činjenicama i argumentima iznova i iznova, da će ta osoba, pre ili kasnije, popustiti i poslušati vaš savet. Ovo je potez očajnika.

Kostini argumenti i poznavanje relevantnih činjenica padaju u vodu kada ih on koristi da bi dotukao svog sina. Da je prvo saslušao njegovu stranu priče, i ostavio svoje adute za kraj, Aleksa bi možda čuo i poslušao njegov savet.

Ako je Kosta potajno bio zabrinut da će on i njegova supruga morati da plate račun u slučaju da se kredit zakomplikuje, trebalo je da to i kaže. Ovo može biti jedan od uzroka napetosti i razdražljivosti koji se provlače kroz njegov način obraćanja sinu. On možda nije hteo da ovo spomene plašeći se da će ispasti sebičan u Aleksinim očima.

Ako nije siguran kako bi se osećao u vezi sa plaćanjem ceha za svog finansijski preopterećenog sina, trebalo je da izrazi tu svoju nesigurnost. Svako može da razume osećaj podeljenosti, on je deo svakodnevnog života. Mogao je da kaže nešto kao:

„Ako bi se tvoja finansijska situacija zakompliovala, i ti ili Isisdora ostali bez posla, što nipošto nije neočekivano, ja ću se naći rastrzan oko toga da li treba da platim račun da bih te izvukao ili treba da te pustim da potoneš ili da sam plivaš kako znaš i umeš. To me mnogo brine. Želim da uradim pravu stvar, ali nisam siguran šta je ispravno.“

Aleksa bi u ovom slučaju morao da promisli o iskrenim rečima svog oca u vezi sa njegovom nedoumicom i da ponudi neki odgovor. On bi takođe želeo da uradi pravu stvar, delom zato što je njegov otac uticao na njegovu savest i karakter. On bi mogao reći:

„Ne brini, tata, ja ću preuzeti finansijsku odgovornost za sve“.

Ako 34-godišnja osoba, sposobna da sama odlučuje, pristane da finansijski odgovara za sopstvene postupke, njeni roditelji bi trebalo da poštuju taj sporazum, ma šta god da se desi.

Smernice za davanje saveta

Šta bi onda bile smernice za davanje saveta našoj odrasloj deci?

  1. Zapitajte se: „Da li je mom detetu stvarno potreban moj savet?„. Možda, nakon što razmislite, shvatite da je neuredan stan vašeg sina, sa neopranim posuđem u sudoperi i gomilama nesloženog veša koje se stalno umnožavaju, zapravo način života koji njemu odgovara. To ne škodi niti njemu posebno, niti škodi bilo kome drugom. Niste obavezni niti da mu perete veš i sudove kako biste ublažili ovaj problem, niti morate da ga savetujete da unajmi osobu koja bi mu čistila kuću niti da pronalazite neko drugo rešenje.

2. Zapitajte se: „Da li moje dete stvarno želi moj savet?„. Ovo je teže od prethodno navedenog zato što delić vas misli da, bez obzira da li vaše dete želi ili ne vaš savet, ono treba da ga dobije. Ovaj vaš delić bi trebalo da nauči da se menja.

Marko i Jelena, bračni par u 30-im godinama života koji imaju sina, planiraju da usvoje dete. Jelenini roditelji su mesecima bili uzrujani zbog ove odluke, razmišljali su o mogućim teškoćama kako za Marka i Jelenu, tako i za njihovog sina i za dete koje bi usvojili. Nadugo su raspravljali među sobom o tome i konačno zakljućili da njihova ćerka i zet ovu odluku donose otvorenih očiju i sa obe noge na zemlji. Odlučili su da ne reaguju.

3. Verujte svojoj intuiciji. Ovo ne znači da treba da radite na osnovu svog prvog utiska. Odluka o tome da li treba ili ne dati savet, zahteva što je moguće više promišljanja i informacija. Intuicija ne predstavlja neodgovornost i površnost; ona je izraz najmudrijeg i najboljeg u nama.

4. Pravite razliku između saveta koji pomaže vašem detetu (na primer: saveti o navikama u učenju i radu, saveti o ulaganju novca) i saveta koji služe za ublažavanje postojećeg sukoba ili bolne tačke u vašem odnosu (na primer: zabrana pušenja u vašoj kući).

Kada je prvo u pitanju, u idealnom slučaju, vi ste nezainteresovana strana. Kažem: „u idealnom slučaju“ jer je zaista vrlo primamljivo (i sasvim uobičajeno) da nečiji ego postane deo priče o navikama njegove dece u učenju, načinu na koji ulažu svoj novac i vreme ili u skoro bilo kojoj drugoj stvari.

Kod potonjeg, savet može biti začinjen besom, pokušajima kažnjavanja ili roditeljskog rešavanja problema. Ako svom detetu kažete da ne puši u vašem domu, možete ga suptilno savetovati da ne puši gde bilo da se nađe dok mu, istovremeno, zabranjujete da puši u vašem domu. Ako svom detetu kažete da ne puši u vašem domu, ne bi trebalo da taj zahtev zagađujete moralnim pridikama. Neka to bude zahtev koji isključuje osudu. To podrazumeva da ono što vaše dete radi u sopstvenom domu, ili bilo čijem drugom, nije vaša stvar. Vaše dete će ceniti to što ga ne osuđujete, ali će istovremeno dobiti i jasnu sliku vašeg mišljenja o pušenju.

5. Razmislite malo o nezgodnom pitanju sramote – vaše, ne vašeg deteta. Iako ovo možda nema nikakve veze sa određenom krizom, povezano je sa pitanjem davanja saveta.

To će neočekivano iskrsnuti i može se pojaviti u tako velikom obimu da će uništiti mnogo bitnije stvari. Vaše dete vas može sramotiti u javnosti izborom odeće ili frizure, tetovažama ili pirsingom, na primer. Ono se može ponašati onako kako vi smatrate da je nepristojno ili nedolično. Može imati lične navike kao što su glasno podrigivanje, neredovno pranje zbog kojih vi poželite da propadnete u zemlju.

Paradoksalno, ovo bi moglo biti savršeno mesto za savete začinjene humorom.

„Nikada nećeš postati predsednik/ca Srbije sa alkom u nosu. Zabranjeno je Ustavom“. Humor vam omogućava da se smejte zajedno. Humor daje do znanja vašem detetu da ga i dalje volite, uprkos svemu.

Rešavanje pitanja sramote zbog ponašanja ili izgleda odraslog deteta je mučno jer vas prisiljava da se odvojite od njega. Možda ste mislili da ste se davno odvojili, ali odjednom neočekivani izgled vašeg deteta čini da se osećate neprijatno, uznemireno i da čak osećate bol u prisustvu vaših prijatelja. Nešto vam govori da ne možete da ga promenite, bar ne u istom trenu i frontalnim napadom.

Jedini razuman i ljudski put koji vam je otvoren jeste da ga pustite da bude ono što jeste. Ako bilo kakva sramota postoji, nju mora osetiti dete, a ne vi. Reč je o njegovim izborima, a ne o vašim.

6. Na kraju, odluka o tome da li ćete dati savet ili ne zavisi u velikoj meri od vaše sposobnosti da iz tog procesa udaljite sopstveni ego. Savet treba da služi vašem detetu i isključivo vašem detetu. Ono će znati ako postoji skriveni plan, ako su vaše potrebe, a ne njegove, one koje se odražavaju u vašem „savetu“.

Roberta Maizel

Slika: Brunor


Ovaj tekst je prevod odlomka iz knjige „All Grown Up: Living Happily Ever After with Your Adult Children“ (Sasvim odrasli: Živeti zauvek srećno sa svojom odraslom decom)

Primere i imena je redakcija Penzina prilagodila našim čitaocima. Suština primera je neizmenjena.

Roberta Maizel je dobrovoljni posrednik u Službi za rešavanje sporova u Berkliju, Kalifornija. Ona je majka troje drasle dece i, tokom različitih perioda života, radila je kao profesor u školi i na fakultetu, bila vlasnica antikvarnice, pratilja na klaviru i politička aktivistkinja koja je radila sa izbeglicama iz Centralne Amerike, beskućnicima i na problemima Bliskog istoka.

U skorije vreme, drži predavanja i radionice u vezi sa pitanjima starenja, života nakon gubitka bližnjih i o slaganju sa odraslom decom.