Da li je evropski zakon zaista protiv radnika? Nije to lako objasniti. Treba razlikovati različite izvore evropskog socijalnog prava, a njihove odluke su ponekad kontradiktorne.
Kada se pomisli na Evropu i rad, odmah se stvara slika poljskog vodoinstalatera; konkursa za radnike. Da li je evropski zakon zaista protiv radnika? Nije to lako objasniti, ali je Sonia For u tekstu za francuski Libération, pomoću svojih sagovornika, to pokušala da uradi.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
U spletu evropskih institucija, treba razlikovati različite izvore evropskog socijalnog prava: direktive (Evropske komisije, Saveta ministara i Parlamenta), sudsku praksu Suda pravde Evropske unije, ili odnedavno, Evropski sud za ljudska prava. Njihove odluke su ponekad kontradiktorne.
„Godine 1957. cilj evropskih institucija bio je jedinstveno tržište: slobodna trgovina i uklanjanje prepreka kako bi države članice bile konkurentnije“, objašnjava Melani Šmit, viši predavač na Univerzitetu u Strazburu.
Svrha EU u početku je bila prvenstveno ekonomska: zemlje osnivači smatrale su da je na članicama da osiguraju zaštitu svojih radnika. To je razlog zašto one nisu prenosile svoje socijalne nadležnosti na Evropu.“
Uz jedan izuzetak: slobodno kretanje evropskih radnika podrazumeva zabranu diskriminacije zaposlenih na osnovu njihove nacionalnosti.* Ali opet, ova mera nije posmatrana iz socijalnog, koliko sa ekonomskog aspekta.
„Evropski zakon zahteva od država da priznaju vaše diplome, veštine, on omogućava mobilnost: više nego nadmetanje, omogućavanje mobilnosti obezbeđuje Evropljanima da nađu posao“, kaže Od Buvres, profesor na Univerzitetu u Strazburu.
Evropski zakon o radu polako se izgrađivao; ekonomska kriza 70-ih godina podstakla je EU da zaštiti radnike koji su bili pogođeni masovnim otpuštanjima.
Direktiva iz 1977. godine primorala je npr. preduzeća koja kupuju druga preduzeća da nastave ugovor o radu zaposlenih. Osamdesetih godina, umnožile su se direktive koje su se ticale bezbednosti i zdravlja na radu.
„One su veoma brojne, ali su rezultat političkog kompromisa: njihovi zahtevi imaju opšti i nizak obuhvat, one se ne usklađuju na najvišem evropskom nivou„, objašnjava Melani Šmit.
Ona smatra da se prava prekretnica desila pod vođstvom Žaka Delora, u to vreme predsednika Komisije, sa protokolom u aneksu Ugovora iz Mastrihta koji daje zakonodavne nadležnosti u socijalnim pitanjima.
*Nedavno je usvojena direktiva kojom se bolje utvrđuju prava na dodatnu penziju mobilnih radnika