Božidar (Bor): Uranak

Božidar (Bor): Uranak

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Muška putopisna priča“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Victor Habchy

„Ej, narode, Uranak je!“
„Prevoz je besplatan, autobus kreće put Jezera svaki sat. Sve je besplatno.“
„Dođite, pridružite se, da se zabavimo!“, povikao sam čekajući autobus.
Putovao sam na Uranak 2005. godine.

Na Jezeru, već su postavljene dve bine, primetih kad sam stigao. Na jednoj, seoski umetnici prikazuju svoju etnokulturu, a na drugoj, muzičari benda Bojana Čukića. Ispred su delovi lokalnih reklama. Šatre, miris pečenja sa ražnja dopire do nozdrva. Ringilšpil se okreće. Nude se đinđuve i đakonije na prodaju. Mlado i staro, na uranku, u potrazi za provodom. Beg od gradskog smoga, pomislih – to je odmor od života.

Kamperi razapinju šatorska krila po obližnjim livadama. Trubači duvaju, a zvuk trube odzvanjava okolnim brdima i dolinom reke prema Brestovačkoj banji.
Na binama su razapete trake. Fešta traži početak i čeka se da predstavnik naroda makazama preseče vrpcu.

Makaze nisu škljocnule. Vrpca nije presečena.
Zašto?

Bog se naljutio zbog prevare i zablude radnika, nezaposlene omladine, datih izbornih obećanja, 1000 evra (akcije), obećanja da će penzionerima biti mnogo bolje i naredio: „Evo vam kiše. Ohladite se malo.
Najzad, okanite se Uranka.
Ne trošite tu poslednju crkavicu i čuvajte rudno bogatsvo za bolje sutra.“

… Tmurni oblaci nad šatrama. Trube se pakuju. I učesnici uranka su počeli da pakuju svoje pinkle. Masa je hrlila ka praznim autobusima.

Na polaznoj stanici kod „Česme“, autobusi otvoraju vrata, prihvataju pokisle. Bruji prema gradu. Prolazimo Brestovačku banju, a na stanici kod „Tehnoprometa“ silazimo, jedan mladić koji grli muzički stub sa zvučnicima i žustro odlazi nekud, devojčica i ja.

Nastavljam prema centru grada. U istom smeru ide i devojčica. Na susnežici ostaju tragovi na asfaltu, vidljiv i na kosi devojčice. Ona, malo debeljuca, sa kovrdžavom kosom, gegala se i po malo hramala u kukovima.

U jednoj ruci nosi praznu plastičnu kesu, u drugoj mobilni telefon. Na nogama joj sve što je ostalo od patika; Gumeni deo se odvojio od plastičnog dela patike… Njen hod po mokrom asfaltu prati ritam i čuje se samo šljap, šljap…
Devojčica se iznenada sagnula. Primetio sam kako je oskudno obučena. Nosila je tange gaćice. Bila je bosa i skoro gola.

Nisam perveznjak.
„E bre, šta je ovo?“

Dok sam na trotoaru obilazio devojčicu, čujem škripu kočnica. Pogledam preko levog ramena i vidim prizor. Velika crna limuzina sa zamagljenim staklima. Odjednom se zatamljeno staklo polako spušta, kao da se želi da ispratim taj pokret. Mladić obrijane glave upućuje pogrdne i preteće reči devojčici. Ona kao da razume, uzvraća… Dijalog je bio žustar, preteći… Čule su se teške reči koje nisu za ovu priču.

Devojčica je ušla u crnu limuzinu koja je uz škripu guma napravila polukrug i nestala zajedno sa devojčicom i njenim šljap, šljap.

„Niko nije razmišljao, nije hteo da vidi ili da čuje, gde su deca ovoga grada, deca koja idu bosa i polugola po kiši, sa praznom plastičnom kesom…“

“Zašto su odrasli žmurili?“, pitao sam se i razmišljao. „Gde je savest onih koji mladoj generaciji obećavaju brda i doline? Zašto su zatvorene fabrike, a dobri radnici ostali van fabričnih kapija?
Zašto su tržni centri, izgrađeni sredstvima iz samodoprinosa, ustupljeni Kinezima u kojima se, umesto prehrambene robe, prodaju zmajevi od papira?
Zašto je zatvorena naša banka?
Zašto je zatvoren Pionirski dom?“

Zašto… i još mnogo zašto.

„Zašto se niko ne brine o deci koja u rukama nose praznu plastičnu kesu? Zašto su deca razočarana? Pokisla! Zašto su njihove želje ostale u mašti očekivanog provoda?“

Dogegao sam se i seo na prvi stepenik velike stambene zgrade. Zadremao sam i, u polusnu, slika proslave Praznika rada 1. maja – Uranka na Borskom jezeru iz prošlosti.

Našao sam se u svojoj staroj školi. Učitelj je pravio spisak bosih učenika, koji nisu imali školski pribor ni paru za kiflu. U Pionirskom domu bilo je kao u košnici. Karte za matine, na ulaznim vratima, cepao je vojni komandant kasarne …

„Hajdete kući, šta vam je?“
I neke mlade ruke su me pridigle i pomogle da uđem u zgradu.

***
Deca i dalje prolaze pored nas sa praznom plastičnom kesom u ruci.
Njima je potrebna pomoć, jer crne hronike javljaju: “Dve devojčice skočile su sa solitera u ambis“. Mediji se utrkuju da objavljuju tragedije, a niko ne piše o devojčici koja se vraća sa Uranka sa praznom plastičnom kesom u ruci.


Priča se odnosi na moje putovanje na Prvomajski uranak koji ima veliku tradiciju na Borskom jezeru i organizuje se svakog 1. maja. Ova priča je iz „Zbornika radova posvećenih Istočnoj Srbiji“.

Božidar Jovanović, 76 godina
advokat u penziji, Bor


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijihkoji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu
Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih