Prvo mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Priča je štampana u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Pepeljuga1, Manastir Pokajnica
Destinacija: manistir Pokajnica
Skup: III mesna zajednica, Vračar
Polazak u 8 časova, autobusom.
Vozi Ljuba – najbolji. Ulazimo, smeštamo se. Treba videti ta vesela lica na kojima se ne ogleda starost. Čuti žagor srećnih baka i deka, koji su, za kratko, ostavili brige, probleme, sekiracije… Putujemo. Svako je poneo ono neophodno za ovaj kratki put: lekove kome su potrebni.
Bosa, vođa puta, obraća se preko mikrofona, svima nama. Podseća gde se ide i želi srećno putovanje. Hvala! Čuje se tiha, diskretna muzika… Razgovor međusobni. Ne propuštamo da gledamo kroz prozore autobusa krajolike naše divne Srbijice, kojom prolazimo. Do „pola” autobusa, tako –tako, tu i tamo uglavnom mirnije društvo. A onda, druga polovina, naročito „šarage”, mislim pogotovu zadnjih nekoliko redova. Pesma! Tu su glavni: Voja, Maja, mala Verica, Zorica… ja… Ma idi begaj to ti kažem. U kratkoj pauzi, do sledeće pesme, uspem po neki vic. Smeh! Nema uvreda, nema ustručavanja. Raspoloženja – ima!
U tom prođe neko vreme. I… Ops! Stop! Stade Ljuba, mislim autobus. Začu se njegov glas preko mikrofona: „Drage moje dame i gospodo, pauza! Pu…pi…ka.“ Znamo već. Puš-pauza, pi…ko mora i kafa ko hoće. Ova kratka stanka desila se usput. Tu je jedno jezerce. Ja ne znam da li ga ima i na topografskoj karti. Kudračko jezerce. Pored, restoran pristojnog izgleda. Nismo se dugo zadržavali. Uglavnom malo da protegnemo noge. Obavili smo „ono”, neohodno brzo. Uslovno brzo. Pa ‘ajd u autobus. Kako se svi međusobno poznajemo, sada smo ipak nekako – „bliskiji”. Bolest? Na to niko ni ne misli, a kamoli da pominje. Nema se vremena, a i nema se kud. A pesma? To tek – ima! Ceo autobus liči na jedan „raspevani tranzistor“, makar iznutra. Sledi kratka pauza u pesmi… Bosa preko mikrofona pita ko hoće da obrokuje u Velikoj Plani, da bi telefonom naručila. Zatim prolazi kroz autobus i upisuje u svesku ko će šta da jede.
Da kažem još i ovo itekako važno, uslovno rečeno, usput.
Obišli smo manistir Koporin. Crkva Zahvalnica. U Radovanjskom Lugu za grob Vožda Karađorđa. Rodno mesto Viševac. Posetili smo ta srpska znamenja, obeležja istorije nemirne, burne, značajne – naše!
Nastavljam putovanje. Ne zadugo, stižemo. U ataru sla Starog Adžibegovca, na veoma lepom mestu, u Grabovačkom potoku, drvena crkvica. Dragulj. Pokrivena šindrom. Ulazimo. Crkvica je iznutra potkovana šašovicama od bukovog drveta. Na sredini tavana izmolovan je Gospod Savaot. Na ikonostasu razne ikone… Prozori mali… Crkvica, rekao bih, majušna kao zdanje, a velike duhovne vrednosti. Ktitor ili zadužbinar crkve Pokajnice je gospodar Vujica Vulićević, vojvoda i učesnik Prvog srpskog ustanka (1804-1813. godine). U zapisanim dokumentima, po nagovoru kneza Miloša Obrenovića (vođe Drugog srpskog ustanka), Vujica ubija Vožda Karađorđa. Dogodilo se to u Radovanjskom Lugu, u kolibi Dragića Vojkića u ponoć. Eto naše nesreće! Kum ubi kuma! U crkvi postoji zapis svetog Velikomučenika Đorđa koji glasi: „Siju cerkov ogradi gospodin Vujica za spomen, 1818. godine“. A drugo svedočanstvo se nalazi s leve strane vrata, urezana je godina 1818, bez zapisa.
Još i ovo: crkva je imala dva perioda kao „muška“. Tada je sagrađen manastirski konak. To je bio period muškog monaštva.
Od Velike Gospojine, Pokajnica počinje svoj treći period, kao ženski manastir. Manastirom upravlja igumanija Ilarija (Sretenović), koja je došla sa Šar-planine kod Prizrena, manastir Sveta Trojica. Dovodi svoje tri sestre Heruvimu, Efimiju i Evgeniju. I još dve iskušenice: Nataša i Milena.
Primetio sam da će tzv. „novi konak“ postati „stari“, jer se u njegovoj blizini gradi novi, komforniji i veći sa realnom potrebom za većim brojem iskušenica.
Napuštamo ovaj divni, „drevni“ dragulj.
Povratak. Autobus. Velika Plana. Ručak. Druženje nastavljamo bogatiji za još jedno zadovoljstvo. Doživljeno. Smireniji, srećniji… Ma koja, bre starost?! Prilazimo Beogradu. Vraćamo se. Uzimam mikrofon: „Drage moje dame i vi, bivši ‘apaši’, a svi zajedno u najboljim godinama. Sad izlazimo iz autobusa. A da li ste primetili? Ušli
smo, tu skoro, u treće doba! Neko bi rekao: ‘Zar već, kad pre!’ Ma nema veze.“
Živeli i zdravi bili.
A putovanje?
Dogodilo se trinaestog aprila 2014. godine Gospodnje.
A ovo sasvim lično:
Kad izađeš iz crkve, posle službe i Liturgije, zapamti ovo: „Čekam te napolju“, reče
Gospod. Pokajnica. Nije slučajno.
Božidar Tasić
75 godina, Beograd
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu