Biljana (Niš): Put u Indiju

Biljana (Niš): Put u Indiju

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Radnici na parnoj lokomotivi u Indiji (1983)

Putovanje – kako je to magična reč! Budi u meni ushićenje, uzbuđenje, radoznalost, avanturu, neizvesnost, neopisivu radost, podseća na nove predele, ljude, kulturu i običaje, neponovljive susrete, na egzotične kuhinje i mnogo toga još. Često mi se vrzma u glavi naslov Kaporove knjige „Skitam i pričam“. Sve me podseća na ogromnu raskrsnicu sa bezbroj puteva i kojim poći prvo? Svaki je jedinstven na svoj način. Mnogim putevima sam krenula i vratila se. Ne bih da pričam o destinacijama u Evropi. Bilo ih je dosta. Ono što je mene lično fasciniralo je moj put u Indiju, koji je trajao tri meseca. Ovaj moj put se bitno razlikuje od turističkih putovanja. Ovo je istinita priča o Indiji, zemlji kontrasta i čuda, zemlji sjaja i bede, zemlji mira i spokojstva, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Na ovaj put sam krenula po zadatku, službeno, da sa svojim kolegom održim kurs oficirima indijske vojske za rukovanje vojnom trenažnom opremom. Mojoj sreći nije bilo kraja. U glavi mi je bilo kao u košnici, a i sam put do Mumbaja (nekadašnji Bombaj), bio je jedinstven.

Sve je bilo na meni – odgovornost je bila ogromna.

Prva barijera – otkazan let iz Beograda za Dubai zbog štrajka pilota u Melburnu. Kada smo napokon stigli u Dubai sledećeg dana, avion za Indiju je već bio odleteo. Sledeći je bio sutradan. Umesto razočarenja, nastupilo je oduševljenje aerodromom i free shop-om, jer je bio 25. decembar i sve je blještalo i sijalo na ogromnom prostoru gde smo se utopili u more ljudi svih boja i rasa. Bogatstvo, raskoš i sjaj su virili iz svakog ugla, jer je sve to bilo vlasništvo šeika. Na trenutak mi se učinilo da je sve ovo bilo nestvarno. Iz te zanesenosti sam se probudila sledećeg dana kada smo sleteli u Mumbaj.

Čim smo kročili na tlo, bili smo bukvalno okruženi prosjacima i zatrpani svakojakim ponudama od taksija do smeštaja. Bila sam zapanjena. Ono što me je zbunilo bila je mirnoća i nenametljivost tih ljudi. Da, bilo ih je puno, ali su bili tihi, i kada su videli da nismo bili zainteresovani, nečujno su se povlačili, a prosjaci su se klanjali do zemlje što su dobili po neki rupi. Do hotela „Holiday Inn“, koji se nalazi na obali Arapskog zaliva, stigli smo relativno brzo, ali u tom ogromnom gradu kontrasta nije bilo ništa neobično videti ogromnu palatu, a na samo par metara odatle, videti ljude koji spavaju na ulici i žive u udžericama, bosi i polugoli. Velika je vlaga i zapara u ovom višemilionskom gradu. Period monsuna se završio, bio je decembar sa temperaturom od 35°C, ali ipak, vlaga je bila nepodnošljiva.

Naša destinacija, u stvari, nije bio Mumbaj, već vojni centar udaljen 300 km odatle, ali kako stići dotle? Prevoza nije bilo, mi smo kasnili dva dana, naše veze sa ambasadom su bile prekinute, jer je bio Božić i svi su negde otišli, osim sekretarice, koja nam nije bila od pomoći. Pošto smo bili prepušteni sami sebi, odlučili smo se za taksi koji nam je obezbedio hotel. Konačno smo krenuli. Putevi van Mumbaja su bili jako loši, i razdaljinu od 300 km prešli smo za sedam sati. Uz put smo imali zoološki vrt uživo. Pored puta je bilo puno majmuna, žirafa i slonova. Hranili smo ih iz taksija i uživali u nesvakidašnjem ambijentu spektra zelenih nijansi, plitkih rečica i gustih šuma. Naš vozač je povremeno gledao u mapu i, kako se smrkavalo, sve češće smo se zaustavljali da proveri put, da bi nam konačno rekao da on u stvari i ne zna taj put, i da ide prvi put i da nije siguran da li smo na pravom putu. Opet neverica i šok. Mom kolegi ovo nisam smela da prevedem, jer nije znao engleski, a veliki je paničar. Znači, bili smo u toj nedođiji, a smrkavalo se. Užas! Milion stvari mi je prošlo kroz glavu. Šta sada? Sama, na drugom kontinentu, odvojena od dece i muža. Ipak sam stegla zube i očekivala sam rešenje uz drhtanje i cvokotanje od straha. Kako je već bila pala noć, čuli su se različiti zvukovi i rika životinja što je još više pojačavalo moj strah. Vozili smo se još dugo tako, bez reči, i konačno smo u daljini videli treperava i nejasna svetla nekog mesta. Ponoć je već bila prošla. Kada smo se približili, konačno smo odahnuli, jer je to bila naša destinacija.

Posle dugog lutanja po gradu, konačno smo našli naš vojni centar. Ovaj grad je izgledao veoma sablasno noću, slabo osvetljen, sa prašnjavim ulicama, delovao je bezlično. Javili smo se dežurnim vojnicima na ulazu u centar i oni su morali da probude pukovnika koji je dežurao te noći. Došao je čovek u uniformi, Sik, sa turbanom, delovao je veoma otmeno. Mlad čovek, a već je bio pukovnik. Naravno, čovek se zbunio kada nas je video, kao da smo pali s neba, a naročito kada je video mene, jer ni u snu nije očekivao ženu koja će voditi kurs na engleskom jeziku i prevoditi uputstva indijskim oficirima i starešinama. Zbunjeno me je pitao : “A Vi, gospođo, u kom ste svojstvu ovde?“ Ja sam rekla da ću sa kolegom voditi kurs. Onda je on rekao da to nije uobičajeno da žena vodi kurs. Oni su u stvari imali naša imena, i znali su da dolazimo, ali su za mene mislili da sam muškarac. Ovaj šok mi zaista nije bio potreban. Bili smo iscrpljeni, umorni, gladni, prašnjavi, nervozni… Ja sam odgovorila uvređeno da nije džentlmenski da tako postupa sa damom, i on se odmah nasmešio, i rekao da sam u pravu, izvinio se i odveo nas u deo centra za goste, gde smo se napokon smestili. Rekao je da ćemo razgovarati sutra.

A smeštaj je bio božanstven. Dobila sam apartman sa kožnom garniturom, persijskim ćilimima, divnim zavesama na prozorima, krevetom sa baldahinom i mrežom za komarce, svuda po apartamnu su bili upaljeni mirišljavi štapići i sveće. Bilo je puno cveća i latica razbacanih po podu. Oh, napokon raj posle pakla. Dobila sam i svog slugu, koji je bio zadužen za mene. Ujutru nas je čekalo novo iznenađenje – centar je bio raj na zemlji. To je bio jedan ogroman prostor, veliki park, sa puno cveća i zelenog rastinja, sa puno pomoćnih zgrada i prelepom rezidencijom porodice Gandi. Ceo prostor je bio opasan visokom gvozdenom ogradom, nedostupan običnim građanima i praktično odvojen od ostalog dela grada.

Spavala sam do podneva. Doručak nas je čekao u restoranu, uz omlet, avokado i papaju bio je neizbežan i indijsku čaj sa mlekom, to su usvojili od Engleza. Inače, engleski uticaj se ovde dosta primećuje, kod viših slojeva i viših kasti. Sa nama je doručkovao i pukovnik Arora, koji inače živi u centru, a porodica mu je u Delhiju. On nas je obavestio da ćemo dobiti džip i vozača koji će biti zadužen za nas, ali nije uobičajeno da gosti ostaju dugo u centru, osim ako nisu vojna lica, i da mi potražimo smeštaj u nekom od hotela u gradu. Strašno!

Izašli smo iz našeg prelepog centra i ja sam sa nevericom gledala šta nas je snašlo. Nigde nema semafora na ulicama, sve što se kreće ide ulicom, ljudi, kola, krave, rikše, motori, bicikli – niko ne poštuje nikakva pravila. Imala sam utisak da će svakog trenutka neko naleteti na nas. Ulice su bile pune prašine. Ipak, sve je funkcionisalo u savršenom redu, a sve skupa me je podsećalo na neki usporeni film u kome i ja učestvujem. Nema žurbe, nema vike kao da postoji neki sklad u tom metežu i haosu. Nigde to nisam videla. Obišli smo neke objekte nalik na hotele i bili smo užasnuti prljavštinom i smradom, sa bubašvabama po podovima. I pre nego što smo krenuli u Indiju, rečeno nam je da samo možemo bezbedno da odsednemo u hotele tipa Hajata, Hiltona ili Šeratona. Elem, vratili smo se u centar razočarani. Ja sam plakala, a oni, kad su to videli, dozvolili su nam da ostanemo u centru, a oni će tražiti dozvolu za nas iz Delhija, iz generalštaba. Ali dok smo bili tamo ta dozvola nije stigla. Tako smo mi ostali sve vreme. Bili smo presrećni.

Naš kurs je napokon počeo. Došli su oficiri iz većeg dela Indije, a najviše iz Kašmira i Pendžaba. Na kursu ih je bilo oko 50, ali se grupa menjala svake tri nedelje. U međuvremenu sam se navikla na centar, upoznala sam supruge oficira i starešina koji tu žive. Centar ima i čitavo naselje sa kućama za stanovanje građenim u viktorijanskom stilu – to im je ostalo od Engleza, kao i igranje golfa. Imaju divne terene za golf, mada Indusi izgledaju trapavo u uniformama za golf. Čak su i mene učili da igram. Znači, centar je svet za sebe, posebna „država“. Tu je i škola za njihovu decu, kao i hramovi. Imaju tu sikski i hindu hram, jer u indijskoj vojsci ima dosta Sika na visokim položajima, jer su oni i najobrazovaniji, uglavnom su školovani na Oksfordu i Kembridžu. Engleski govore svi, ali ima preko dvesta lokalnih jezika i dijalekata.

Induskinje nose većinom sari, čija cena može da ide i do nekoliko hiljada evra, a naravno ima i onih prostih sarija, za niže kaste. Mladi se oblače moderno, evropski, ali u većim gradovima. Po malim mestima, imaju neku lokalnu odeću, koja mi baš i nije bila jasna puno. Žene Sika nose „Pendžab dres“, to su pantalone i dugačke tunike preko.

Beda i siromaštvo van centra na mene su delovali vrlo potresno, jer smo sve vreme bili suočeni sa tim krajnostima, sjaja i bede. U stvari, to su dva sveta, koja nemaju ničeg zajedničkog i koji ne primećuju jedan drugog. Spokoj na licima ljudi koji žive bez ičega je veoma dirljiv. Mirnoća tih jadnih ljudi vas potpuno razoruža. S druge strane, dovoljno je da bude 0°C ili -1°C pa da na desetine njih umre od zime. Neverovatno…

Naši domaćini su se trudili da nam udovolje u svakom trenutku. Svakodnevno su nam priređivali neka iznenađenja. Dovodili su pozorišne trupe iz Mumbaja, organizovali su sedeljke sa njihovim prijateljima, organizovali su specijalne večere, sa divnim specijalitetima. Jedno od tih iznenađenja je bilo organizovanje dočeka Nove godine, u našu čast. To je bilo u bašti našeg centra. Noć je bila topla, sa puno zvezda na nebu. Zvanice su polako pristizale, a mi smo bili zvezde večeri. Svi su hteli sa nama da pričaju, da igraju sa mnom. Muzika je bila evropska. Hrana je bila originalna. Piletina u sosu od manga, sa čilijem, jer su znali da jedemo ljuto, salata od avokada sa jajima, pohovani kačkavalj sa prelivom od bademovog mleka, i puno sitnih činijica sa raznim đakonijama, bademima, indijskim orahom, raznim semenkama koje meni nisu bile poznate. Ovo je bilo veče za pamćenje.

Takođe, jedno od iznenađenja bila je poseta pećinama Elora i Adžante. To je, u stvari, skup od 34 pećine, sa klesanim odajama od kamena. Većina skulptura bila je na otvorenom prostoru sa likom Bude u meditaciji, a kada smo došli do 16. pećine zastao mi je dah od njene lepote, jer je bio isklesan čitav dvorac u steni sa hramom nekog drevnog kralja. Čitav taj kompleks skulptura i odaja, sa dvorcem, građen je 200 godina, a nema nikakvih tragova o alatu i oruđima sa kojima su gradili, kao ni o tim drevnim ljudima koji su to gradili. Oni su jednostavno klesali stene i davali im čudesne oblike i prekrasne likove. Bilo je turista iz celog sveta. To su uglavnom bile mermerne stene, a kamen, čak i bez klesanja, imao je neobične oblike. U povratku smo svratili u jedan grad kroz koji protiče ogromna reka, koja se uliva u reku Gang, rekli su nam da je to jedna od većih reka u Indiji. Tri puta je veća od Dunava, voda je skoro crvena i mutna, deluje zastrašujuće.

Moji utisci su se polako ređali, svaki dan je doneo nešto novo. Ali, nažalost, naš boravak se bližio kraju i počeli smo sa pakovanjem, jer smo poslednjih nedelju dana proveli u Nju Delhiju, gde smo bili gosti naše ambasade. Naši prijatelji iz centra su nam organizovali oproštajno veče. Bilo je svečano i tužno sa puno suza. Dobili smo puno poklona, ogrlica, narukvica, minđuša , puno nakita, indijske svile i materijala od pamuka. Ti divni, topli i prostodušni ljudi su ostavili dubok utisak na mene. Shvatila sam da je sve beznačajno osim lepote duše i duhovnog mira, jer sve materijalno što sada posedujemo je samo trenutno naše, bilo je nečije i posle nas će opet ostati nekome, zato ne treba juriti za materijalnim, jer to razara dušu, unosi nemir i stres, a Indusi to tako dobro znaju i veoma su srećni kada mogu nekome da pomognu, da stvarnost i život oko sebe poima na drugi način, opušteno, bez grča.Tamo se živi sporo i diše se punim plućima.

Najzad smo stigli u Nju Delhi. Ogroman grad u nepreglednoj ravnici, pun vlage i zapare, sa širokim bulevarima i modernom arhitekturom, kao i sa tradicionalnim delom grada u kome se nalazi čuvena ulica Džan Pat u koju sam bukvalno utonula. Sve blješti i sija radnja do radnje, a bukvalno je sve u bescenje, jedva su me izvukli iz ove beskrajne ulice. Ono što je na mene ostavilo poseban utisak u Delhiju je njihova pijaca. To se ne može opisati. Sve egzotično voće koje sam viđala samo na filmu bilo je na gomilama. Deca sa korpama su išla za nama, a mi smo punili korpe i oni su nosili do kola. Ta pijaca je toliko posebna da je ne mogu uporediti ni sa jednom u Evropi, ta pijaca ima dušu, to obilje svega i svačega te prosto opija. Mnoštvo pomešanih mirisa svih onih nama egzotičnih začina je na jednom mestu, pomešano sa mirisom sveg voća i povrća. Sve to skupa daje jedan opojni i neponovljiv miris, da ti se prosto ne ide sa te pijace kao da si u nekom transu, nemam reči. Na toj pijaci nema nikakvog reda, a opet vlada onaj neobjašnjivi sklad koji je karakterističan za Indiju, i sigurna sam nigde u svetu ne postoji tako nešto. Ne mogu to da objasnim.

Vratila sam se u hotel. Rekli su mi da sam imala poziv, iz Delhija. Bio je to Ebi, kakvo iznenađenje, to je jedan od oficira sa kursa koji živi u Delhiju. Njegova žena želi da me upozna. Baš su me obradovali. Inače, njegova sestra je udata za Engleza i živi u Londonu, Što nije retkost za Induse. Njima je Engleska san i ima mnogo mešovitih brakova. Oni su došli po mene ispred hotela i odveli me kod njih. Veoma su bogati i žive u nekom zamku, sa poslugom, i svim pogodnostima bogatog sveta. Kod njih sam ručala i provela jedno predivno popodne. Veoma su srdačni i gostoljubivi. Jao kako nam je brzo proletelo nedelju dana! Kao tren, sa puno utisaka, doživljaja i opuštenog druženja. Nikada se nisam tako osećala negde drugde i nisam imala tako miran san kao u Indiji.

Uveče sam se vratila u ambasadu gde je bio priređen prijem i večera. Naš vojni ataše je to organizovao. Mi smo referisali sve o dešavanjima i kursu u vojnom centru. Kurs je bio uspešno obavljen, dobili smo najviše ocene od naših starešina Indusa i sve pohvale od našeg atašea. Bili smo spokojni jer se sve dobro završilo. To je bila naša poslednja noć u Delhiju.

Sutradan nas je čekao dugačak put od aerodroma „Indira Gandi“, preko Rima do Beograda. Na aerodromu sam platila kaznu od 100 $ , jer je moj prtljag bio 20kg teži od dozvoljene težine, ali mi nije žao. Veoma setno i tužno sam napustila Indiju, meni jako dragu i toplu zemlju. Imala sam puno vremena da u avionu sređujem svoje utiske.

I danas, posle toliko godina sa toplinom i blagom tugom, setim se mog boravka u Indiji. Sigurna sam da bi svaki moj sledeći odlazak tamo opet bio neponovljiv, sa novim utiscima i uspomenama. Ovo je samo jedna crtica iz plejade mojih putovanja, ali opredelila sam se za ovo putovanje jer je najduže trajalo i najdublje se urezalo u moje sećanje.

Biljana Petrović,
penzionerka iz Niša


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijihkoji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih