Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“
Fotografija: Hotel Neptun, Brioni
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Kada se nekom ispuni želja narod kaže: „Ima sreće više nego što je težak“. E, pa ja bih o tome.
Čitala sam i slušala o ostrvu – Brioni. Oni koji su ga videli, pričali su da je ovakvo i onakvo, da je lepo, da je puno istorije vezano za njega, mislila sam: „Bože, da li ću ja nekada da uživam u toj lepoti?“.
Kako se u životu često dešavaju čuda, tako sam se i ja nekim od njih našla u Fažani. Još samo malo, pa Brioni. Prenoćili smo u Fažani, a sutradan nas jedan od meštana uputi u pristanište. Iz broda posmatramo ostavljeni šator i pored njega kola. Nigde nikoga u blizini nema. Rizikujemo puno, ali želja da pređemo na Velike Brione je još veća. Brodom, „Perojka“ ili „Brionka“, ne sećam se baš, brzo nas preveze kanalom do Velikih Briona.
Nekoliko sati nam je trebalo da plavim, otvorenim vozom uz vodiča pređemo onaj deo Briona koji je bio otvoren za turiste (1986. godina).
Nisam znala šta pre da pogledam. Vodič je pričao, pričao i pričao, a mi smo, u želji da zapamtimo, možda zamišljali da smo deo neke bajke. Da ne bih zaboravila, nešto sam i zabeležila. Hoteli „Istra“, „Neptun“, „Karmen“, stoje u nizu kao đerdan obasjan suncem. Vile: „Jadranka“, „Brionka“, pa Rimski dvorac, muzej, zoološki vrt, spomen – česma i dr. Za sva vremena, bar za mene, safari. Nikada pre toga nisam videla više retkih životinja na jednom mestu. Kako životinje, tako i retke biljke, posebno su zaštićene. Svakoga dana, tih petnaestak dana, prelazili smo brodom iz Fažane na Brione.
Na brodu sam se upoznala sa Kaćom iz Beograda. Družeći se tih dana, pričala mi je malo o svom životu. Bila je malo starija od mene. Radila je kao sekretarica u jednoj ustanovi u Beogradu. Kada je prvi put bila u Puli, na plaži, upoznala je jednog bogatog crnca iz Amerike. Dopisivala se cele sledeće godine i po dogovoru su se našli na istoj plaži. On ima svoj avion i ona može da pođe sa njim u Ameriku da vidi kako Njujork izgleda noću. Ona je zaljubljena i ne vidi ništa osim njega. Drugarica sa kojom je došla iz Beograda ostaće u Puli, a oni će posle dva–tri dana da se vrate. Sve ide po planu. On se vraća u Ameriku, a ona za Beograd.
Prošlo je neko vreme i mi smo se ponovo videle u kragujevačkoj bolnici. Došla je da se oslobodi trudnoće. Sva u suzama priča. Sve je izašlo na videlo, on je imao petoro dece sa dve žene. Dobila je otkaz na poslu. Njeni su je se odrekli. Pominje samoubistvo. Ostala je kao najmiliji gost, a zatim je otišla. Javila se, ali bez adrese.
Bavila sam se svojim životom i zaboravila na Kaću. Sređivala sam neke stare fotografije i pade mi na pamet ona. Priželjkivala sam da se desi čudo. Davno je to bilo, ali vredi pokušati. Okrenem onaj isti telefosnki broj koji sam imala pre 30 godina. Javila se devojčica koja nije ništa znala, a nisam ni mislila da zna o Kaći i bogatom crncu iz Amerike. Dugo sam držala u ruci slušalicu iz koje se čulo samo: di, di, di… I kraj. Da li je zaista kraj?
Zora Stanković
Članica „Kutka za kvalitetno starenje“
Crvenog krsta iz Kragujevca
Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu