Otac koji često uopšte ne prepoznaje članove svoje porodice, sa svojim sinom, dok se voze kolima, savršeno peva, a da ne pogreši ni jedan jedini stih. Ovaj snimak je obišao svet (možete ga i videti ovde), a podstakao je i jednu naučnicu da objasni neverovatan uticaj muzike na ljude sa demencijom. Donosimo prevod teksta objavljenog u The Conversation.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Nekoliko godina ranije, bila sam u publici radio emisije koja je išla uživo, kada je poznati američki kantri pevač Glen Kempbel izašao na pozornicu. Ono što slušaoci nisu mogli da vide bila je njegova očigledna zbunjenost time gde se nalazi i šta se dešava, kao što nisu mogli da kako ga je ćerka, kao kolega muzičar na sceni, uz nežnu podršku, vodila.
Pa ipak, kako je zasvirao uvodne akorde svoje prve numere, ovaj pevač je oživeo. Ni jednu notu nije omašio i izveo je besprekorno i strastveno jedan od svojih velikih hitova. Samo godinu dana kasnije, njegova porodica je objavila da on boluje od Alchajmerove bolesti.
Ova bolest je ono što Kempbel ima zajedničko sa Tedom Mek Dermotom*, 80-godišnjem čovekom koji je dospeo u vesti tokom avgusta 2016. godine nakon snimka na Youtube-u na kom peva sa svojim sinom u kolima. Uprkos činjenici da je Tedu nekad teško da se seti čak i ko su članovi njegove porodice, on još uvek pamti reči svih pesama koje je nekada pevao. Ono što video čini posebno dirljivim jeste neverovatan osećaj povezanosti i topline koji se vidi između Teda i njegovog sina dok pevaju zajedno (nastavak teksta ispod videa)
https://www.youtube.com/watch?time_continue=1&v=FUapDaSKzys
Pa zašto su ova dvojica ljudi, kojima je otrgnuto toliko mnogo njihovih sećanja, još uvek srećni i sposobni da pevaju pesme koje vole? Da li muzika može da obezbedi važan kanal komunikacije kada toliko mnogo drugih sposobnosti propada? Iznenađujuća stvar sa muzikom je ta da, suprotno uvreženom mišljenju, mi zapravo ne učimo pesme veoma lako. Međutim, jednom kada su ta sećanja stvorena, ona postaju izuzetno otporna i lako im pristupamo.
Ovo je sjajno prikazano u elegantnom istraživanju Kerol Krumhansl i njenih kolega sa Univerziteta Kornel. Oni su otkrili da većina ljudi može da prepozna popularne pesme, kao što su „Hey Jude“, Bitlsa ili „Thriller“ Majkla Džeksona, nakon što su čuli samo pola sekunde numere.
Ima nekoliko objavljenih detaljnih studija slučaja koje podržavaju pretpostavku da muzičko pamćenje može biti disproporcionalno sačuvano u slučajevima demencije. Prethodne godine, jedno zanimljivo istraživanje bacilo je svetlo na moguće razloge. Jorn-Henrik Jakobsen i njegove kolege su otkrili da pamćenje starih pesama aktivira veoma određene oblasti mozga: kaudalni deo prednjeg cingularnog korteksa i centralnu predsuplementarnu motornu oblast. Najznačajnije, takođe su otkrili da su baš ove oblasti izgleda izuzetno otporne na štetne uticaje Alchajmerove bolesti.
Ideja da bi ljudi sa demencijom mogli imati koristi od pevanja i drugih muzičkih aktivnosti, postaje sve popularnija poslednjih godina, sa inicijativama kao što su Singing for the Brain (Pevanje za mozak) organizacije Alzheimer’s Society i pojave dobrotvornih organizacija kao što su Lost Chord (Izgubljen akord) koji dovodi profesionalne muzičare u domove za stare.
Dakle, muzika izgleda da je otporna i da izdržava uticaj neurodegenerativnog opadanja i drugih stečenih povreda mozga, ali zašto je ona toliko vredna aktivnost za ove ljude? Jedan ključni nalaz kaže da je muzika naročito dobar signal za autobiografsko sećanje – to su ona sećanja koja ojačavaju naš osećaj sopstva i igraju izuzetno značajnu ulogu u načinu na koji se društveno i emotivno povezujemo sa ljudima oko nas. Melodije koje smo prvi put čuli između ranog perioda adolescencije i kasnih dvadesetih godina života izgleda da posebno izazivaju sećanja.
Neki naučnici kao što je Jak Panksip tvrde da muzika čini jezgro naše emocionalne komunikacije. Uostalom, veći deo naše interakcije sa decom u uzrastu pre razvoja govora zavisi pre svega od razmenjivanja tona glasa, i većina roditelja bi se složila da je najprirodnija stvar na svetu da bebu umirite uspavankom. Muzika takođe doprinosi govornom jeziku; bez melodijskih nijansi, naše reči bi zvučale kao u robota i bile bi lišene osećanja. A šta su vikanje, smejanje i plakanje ako ne karakteristične promene u visini, ritmu i jačini? Ove suštinske komunikativne osobine muzike moraju biti zaslužne za to što pevanje obezbeđuje takav siguran način da se povežemo sa ljudima koji imaju ozbiljno kognitivno oštećenje.
Ali muzika je više od obične zabave koja povezuje ljude. Postoje dokazi da ona može značajno da popravi zdravlje. Pored mogućih fizičkih benefita od pevanja kao što je kardiovaskularna aktivnost, muzički angažman može takođe da smanji nivo hormona stresa – kortizola, da poveća imunitet, smanji osećaj bola i smanji simptome depresije.
Najvažnije, za porodice kao što su porodice Teda MekDermota i Glena Kempbela, muzika se pokazala kao način da se popravi raspoloženje, pamćenje i sveukupan kvalitet života ljudi sa demencijom. Mi koji živimo ili radimo sa dementnim ljudima možemo da učimo iz njihovog iskustva. Dokazi upućuju na to da muzika može da ponudi jedinstven i važan način za komunikaciju kada su svi drugi putevi zatvoreni, zaključuje Ketrin Lovdej, neuropsiholog.
Prevod teksta objavljenog u The Conversation
Ketrin Lovdej je neuropsiholog sa Univerziteta Vestminster.
* Ted Mek Dermot je bio poznat kao The Songaminute Man zato što je u momentu mogao da se seti velikog broja pesama. Oboleo je od Alchajmera. Iako nekad ne zna ko su članovi njegove porodice, Ted i dalje savršeno pamti i isto tako savršeno, jasnim snažnim i divnim glasom peva. Trenutke kada on i njegov otac pevaju zajedno u kolima, snima njegov sin i postavlja ih na društvene mreže. Nada se da će, ako što veći broj ljudi vidi ove snimke, uspeti da sakupi neka sredstva za rad Alzheimer’s Society (Udruženja za borbu protiv Alchajmerove bolesti).
Snimke pesama možete videti na društvenim mrežama:
- Facebook – #songaminute
- Youtube – The Songaminute Man