Vera (Kragujevac): U duši vera, u glavi nada, u nogama snaga

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Rešenost da putujem sa svojim „Kutkom za kvalitetnije starenje“ Crvenog krsta Kragujevac – vrlo brzo se ostvarila. Davna želja da upoznam Homolje, a naročito dolinu Mlave i u njoj manastir Gornjak, rudnik Krepoljin i Krupajsko vrelo, jeste otkrovenje novog. Pitanje zašto? Zato jer volim prirodu i saznanje kakav je osećaj kad stignem u nepoznat kraj. Tražim da mi taj kraj Srbije da odgovore i da ih uporedim sa mojim krajem iz Šumadije, Gledićke planine.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Tražim da saznam gde se sve naš narod naseljavao i tražio zaklonjena, mirna mesta. Moja životna energija izgleda dolazi baš iz prirode koja nije pristupačna ali zaklonjena. Želim da dok još mogu podelim utiske o prirodi, koju volim, sa svojim bližnjima. Pitanje da li to nadjačava želja za novim uzbuđenjima i radoznalost?

Polazimo u ranijim jutarnjim satima. Skupljamo se oko autobusa, pomalo zagledani jedni u druge i ćutimo. Osećaj da idemo u neizvesnost, ali i želja da se upozna novo, da se sretnemo sa još dva kutka i provedemo dan, sve nadjačava osećaj da smo povezani za druženje. Krećemo u pravcu Batočine, nebo još polusivo i pokoji tamni oblak polako se vuče i pretvara u beo.

***

Pravac prema Beogradu, pa desno za Svilajnac i već probijaju zraci sunca. Prelazimo most na Moravi i gledamo deo Pomoravlja. Još uvek se primećuje gde je bila poplava.

Veći deo zemljišta zarastao i nepristupačan, šipražje i po neka vrba. Tek dalje po koja obrađena njiva i puno nanosa blata i mulja. Društvo već živahno, pa neko služi pecivo, a u pozadini autobusa počinje da se peva. Pesme stare, takve sam slušala u mladosti kad u selu idu žeteoci. Vođa puta proverava da li je svima dobro, neko priča a ja ćutim i detaljno promatram.

Prolazak kroz Svilajnac, brzo i pogled: tipično za pomoravska naselja, niske kuće, dvorišta, bašte, naravno dugačka ulica sa svakojakim prodavnicama, a u daljini u centru po koja veća zgrada. Put dalje kroz polja, i sa leve i sa desne strane vidikovac i svuda voćnjaci i vinogradi, nepregledno i obrađeno.

Za mene neobično da nema šume, da na takvoj čistini izloženoj suncu, kiši bez zaklona, sve uspeva. Naši voćnjaci u Šumadiji su na padinama, kao u zaklonu. Prolazi se i kroz neka sela i kroz polja gde su negde velike kuće ograđene kamenom ogradom ljudi koji žive van zemlje, dalje brežuljak, dolina pa opet pravo i vidik daleko.

***

Posle prilično dalekog puta oko 2 sata u daljini se vide obrisi homoljskih planina. Deluje kao da su brane toj ravnici. Sve bliže i sve jasnije da nema kuda da se kroz njih prođe. Venac planina deluje kao da je nepregledno dugačak. Kad budemo bliže toku Mlave vidi se da je planina malo razmaknuta.

Prva pomisao je da je to čovek uradio, ali to je ko zna koja plahovita voda ispirala sa brda i napravila. Kad autobus stigne do prvih stena, vidi se da je to put po dnu planine usečen sa leve strane i stalno prolazi pored nagnutih, golih stena, a sa desne strane vrlo malo zemlje koja se ne obrađuje, šipražje i gde se od njega ne vidi reka.

Putuje se stalno pored golih brda, i sa leve i sa desne strane, kao da se ide u dubinu. Put krivuda i na nekim delovima ima i šume i sporednih puteva koji idu iza brda. Počinje postepen uspon i to je znak da idemo prema manastiru Gornjak, nekad zvan Ždrelo. To je Gornjačka klisura i manastir ostaje sa desne strane preko Mlave, a mi dalje uz još veće uspone prema Krepoljinu.

***

Gornjačka klisura, sa svih strana visoka brda, a brdo iznad manastira golo, stene sive i od njih se odbija sunce. Autobus se stalno uspinje, a krivine sve jedna za drugom, kao zvoji. Odjednom počinju još veće i strmije krivine. Uspon traje sve do Krepoljina, a te krivine ljubitelji prirode zovu bečki prater.

Vrtoglavo uspinjanje, osećaj da se voziš gore, dole, levo, desno. Prolazimo kroz Krepoljin. U centru park i sa puta se vidi spomenik rudaru. Rudnik mrkog uglja visokog kvaliteta. Imam saznanje da je kragujevačka „Zastava“ odatle snabdevana. Mogu da zamislim kamione pune uglja i ljude koji ga voze tamo, a vraćaju se ovde.

Dalje put vodi kroz varošicu, stare zgrade rudarskog naselja, prodavnice, a pri izlasku sa gornje strane, koja je strma, stare kuće, karakteristične za taj kraj. Neka renovirana, neka ne. Sigurno su stogodišnje. Put dalje ide pored Krepoljinske reke i deluje malo šumovitije. Vide se ponegde sporedni putevi, koji vode u šumu.

Šuma nije visoka, rekla bih, grab, sitna bukva i bagrem. Stižemo na raskrsnicu na ravnom. Desno se ide za Žagubicu, a levo vrlo blizu za Krupajsko vrelo.

***

Autobus staje pored rečice koja nastaje od vrela. Visoke vrbe, jablan i jove. Kroz nagnuto granje vidi se njena bistrina i po koja ribica. Tu čekamo vršnjake iz Beograda i Vrbasa. Zajedno idemo do vrela.

Stižemo u najlepše kraško vrelo u Srbiji, a ono je u carstvu šume Beljanice sa desne strane Krupajske reke. Između dve kuće veliki prostor kao trg. Leva kuća pored reke i jezera, a desna na manjem brdašcu. Kuće vrlo malo preuređene da može da se svrati i da po neki retki ljubitelji prirode ostanu neki dan.

Ništa nisu narušili prirodu, sve je jednostavno, neka terasa prema jezeru, a ono ispred dvorišta po koja drvena klupa, stočić i veliko drvo i svuda mir i žubor vode. Oni su vlasnici zemljišta i vrela. Sve je ostavljeno kako je priroda sama učinila, pa i drveće koje tu uspeva nije zasađeno, nego deluje kao da tu oduvek raste. Mali žbunovi, jorgovan, muškatle, a videla sam gavez i koprivu. Svi zajedno gledamo jezero, mirno, a malo više zgrada ispod brda kao mala vodenica.

***

Upoznajemo se i pitanje: „Odakle si!?“ Držimo se za ruke kao da se oduvek znamo. Jel, ti se dopada? Svi imamo osmeh, a nema žagora već posmatramo u tišini. Tek nas čeka iznenađenje. Desno iznad male vodnice u koju se sliva voda iz jaza i čuje se šum vode, puteljak gde se pređe preko jaza. Pored jaza dugačak rukohvat i uzana staza.

Jaz je usečen u brdo i nije širi od jednog metra. U prvom delu veće pastrmke pa pregrada, u drugom manje i opet pregrada. Dole gledaš na korito dosta široke reke i veliko kamenje. Shvatiš da je tu nekad tekla ogromna količina brze vode. Pogled lep, ali opasan. Na kraju mali plato gde stane 4-5 ljudi baš preko puta vrela. Gledaš u otvor planine, gledaš vodu i kamen i ne veruješ da je taj otvor toliko veliki.

Neverovatno moćno. Voda teče oko 100m i uliva se u jezero. Ono mirno, jer ima malu pregradu da bi umirila vodu, koja je skorije napravljena. Svi smo se penjali, držali za ruke, gledali, uzdisali, neko se i plašio, ali se vraćali začarani, ispunjeni moćnošću prirode. Niko nije pričao glasno. Ponovo svi na širokom prostoru u grupicama i vođa puta slika ambijent i naše druženje.

***

Kratak odmor i povratak istim putem u posetu manastiru Gornjak. Silazak niz krepoljinske krivine i samo zvuk autobusa, svi zamišljeni ali zadovoljni. Sa leve strane Mlave parkiralište i dole preko zida velika strmina. Silazak peške vrlo kratko i prelaz preko mosta Mlave. Odmah lepo uređen prostor kao livada sve do teške kapije.

Mali zastanak da se svi slikamo zajedno. Naravno oko nas svuda zasejano lepo cveće. Za mene prolaz kroz kapiju i ulazak u dvorište manastira koji je podignut 1379. godine, pre Kosovskog boja, je veliko ushićenje. Podigao ga je knez Lazar za prepodobnog Gligorija Sinajiti.

On je visoko iznad manastira u isposnicama, koje su u dubini brda, čuvao i propovedao veru i tamošnjem narodu davao nadu. Sada su napravljene uzane stepenice do njih, ali se i tako teško dolazi pogotovo pri kraju, mora da te neko povuče i pridrži.

Prva isposnica je duboka i visoka, u nju može da se smesti oko 10 ljudi. Sasvim je gola i prirodna, neobrađena, ali kad sam ušla u nju, klekla sam i poljubila zemlju po kojoj je on hodio. Delovala sam uplašeno, kao da osećam da je on tu. Druga je malo živopisana i ima stočić za molitvu. Crkva je paljena od strane Turaka više puta i u njoj se nalazi mali sarkofag sa moštima Gligorija Sinajiti.

***

Želim da se o ovom manastiru više zna, da se više posećuje i pomaže, jer u poseti njemu može svako da sagleda nadu, veru i ljubav.

Postoji legenda, kada je narod dozivao Gligorija, reka je prestajala da huči i bila mirna. Zaista je tu mirna i široka. Nadam se da će u školama biti pričano da je tu u tom kraju boravio kao učitelj naš veliki pesnik i slikar Đura Jakšić i da je napisao pesmu „Put u Gornjak“:

Od velikog sela do samog Ždrela
Kao da je vila ćilim razapela
Kao da je kamen u ljutini puk’o
I u pokop svoj sve živo povuk’o
A što se zabeli u gorskome mraku
To je bela kula na crkvi Gornjaku

Vera Milosavljević, 82 godine
knjigovođa, Kragujevac
Fotografija:
Gornjak, Hihiovac za Wikimedia Commons