Osećanje usamljenosti nas može učiniti sebičnim, i obrnuto. Ovo je važno saznanje jer može omogućiti bolje razumevanje starijih osoba koje su često izolovane od strane društva, a koje su neretko stigmatizovane kao sebične osobe.
Skrećemo vam pažnju i na zaključak da su ljudi evoluirali zahvaljujući, između ostalog, i uzajamnoj pomoći i zaštiti. Dobar argument da se zaustavi širenje kulture usmerenosti na ispunjavanje isključivo spostvenih ciljeva.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Liza B, „Alone in Geneve“
Osećanje usamljenosti može nas učiniti sebičnim, pokazuje najnovije istraživanje. Obrnuto je takođe tačno, samo u manjoj meri.
Rezultati ovog istraživanja, objavljenog u Personality and Social Psychology Bulletin, ukazuju na to da postoji povratna sprega između dve osobine: kao što jačanje osećaja usamljenosti povećava sebičnost, ova potonja doprinosi daljem jačanju osećaja usamljenosti.
„Ako se više usmerite na sebe, rizikujete da ostanete zarobljeni u osećanju društvene izolovanosti…“, kaže Džon Kaćopo, profesor psihologije na Univerzitetu u Čikagu i direktor Centra za kognitivnu i društvenu neuronauku.
Istraživači pišu da „ciljanje na sebičnost u sklopu intervencije koja ima za cilj da smanji osećaj usamljenosti, može pomoći da se spreči povratna sprega koja održava ili pogoršava usamljenost tokom vremena“.
Njihovo istraživanje je prvo koje je testiralo pretpostavku iz evolucione teorije Džona i Stefani Kaćopo da usamljenost povećava sebičnost.
Ova vrsta istraživanja je važna jer, kao što su mnoga istraživanja pokazala, usamljeni ljudi su podložniji raznim psihičkim i fizičkim zdravstvenim problemima kao i većoj stopi smrtnosti nego ljudi koji nisu usamljeni.
Rezultat po kome usamljenost povećava sebičnost je bio očekivan, ali podaci koji su pokazali da sebičnost takođe utiče na osećaj usamljenosti su bili iznenađenje, kaže Stefani Kaćopo, docent psihijatrije i bihejviorizma na Pricker medicinskoj školi.
U prethodnom istraživanju, Džon i Stefani Kaćopo su pregledali podatke o usamljenosti kod osoba, kako mladih tako i starijih, širom sveta. Pet do deset odsto ovog stanovništva žalilo se da se stalno ili veoma često oseća usamljeno. Drugih 30 do 40 odsto se žalilo da se konstantno oseća usamljeno.
Njihovi najnoviji rezultati zasnovani su na podacima prikupljanim od 2002. do 2013. godine. Nasumični uzorak istraživanja su činile 229 osoba koje su imale od 50 do 68 godina starosti na početku istraživanja. Oni su predstavljali raznovrstan uzorak slučajno odabranih pojedinaca, izabranih iz opšte populacije, koji su se razlikovali prema godinama, polu, etničkoj pripadnosti i socioekonomskom statusu.
Rana psihološka istraživanja tretirala su usamljenost kao neuobičajeno ili povremeno osećanje nelagodnosti koje nema nikakvu iskupljujuću vrednost ili adaptivnu svrhu.
„Sve je to daleko od istine“, kaže Stefani Kaćopo.
Evolucijska perspektiva objašnjava zašto je to tako. Godine 2006, Džon Kaćopo i njegove kolege predložili su evolucijsko tumačenje usamljenosti zasnovano na neuronaučnom ili biološkom pristupu. U tom pogledu, evolucija je oblikovala mozak tako da ljude usmerava ka određenim emocijama, mislima i ponašanju.
„Razvili su se različiti mehanizmi koji su iskoristili averzivne signale kako bi nas motivisali da delamo na načine koji su od suštinske važnosti za naše razmnožavanje i opstanak“, kažu autori.
Iz te perspektive, usamljenost služi kao psihološki parnjak osećaju bola.
„Fizička bol je averzivan signal koji nas upozorava na moguće oštećenje tkiva i motiviše nas da vodimo računa o svom telu“, pišu istraživači. Usamljenost, sa druge strane, jeste deo sistema upozorenja koji motiviše ljude da poprave ili zamene svoje loše društvene odnose.
Nalaz istraživanja po kome usamljenost vodi u pravcu pojačavanja egocentričnosti uklapa se u evolucionu interpetaciju usamljenosti. Sa evoluciono-biološkog stanovišta, ljudi moraju da se bave sopstvenim interesima.
Pritisci modernog društva, međutim, značajno se razlikuju od onih koji su preovlađivali kada je usamljenost evoluirala u ljudskoj vrsti, zaključuju naučnici.
„Ljudi su se razvili u tako moćnu vrstu u velikoj meri zahvaljujući uzajamnoj pomoći i zaštiti i promenama u mozgu koje su e pokazale prilagodljivim u društvenim interakcijama“, kaže Džon.
„Kada nemamo uzajamnu pomoć i zaštitu, veća je verovatnoća da ćemo se usredsrediti na sopstvene interese i dobrobit. To jest, postajemo više egocentrični.“
U savremenom društvu, veća usredsređenost na sebe štiti usamljene ljude kratkotrajno, ali ne i dugoročno. To je zbog toga što štetni efekti usamljenosti jačaju tokom vremena ugrožavajući zdravlje i dobrobit osobe.
„Ovaj evolucijski adaptivni odgovor možda je pomogao ljudima da prežive u drevnim vremenima, ali u savremenom društvu može otežati ljudima da se izbave iz osećaja usamljenosti“, kaže Džon Kaćopo.
Ljudi u svom najboljem izdanju, uzajamno se pomažu i štite, dodaje Stefani Kaćopo.
„Ne radi se o tome da se jedna osoba žrtvuje za drugu. Radi se o tome da zajedno oni postižu više od onoga što bi bio zbir njihovih pojedinačnih rezultata. Usamljenost potkopava taj fokus i zapravo vas usmerava isključivo na sopstvene interese na uštrb tuđih.“
„Sad kada znamo da je usamljenost štetna i da doprinosi nesreći i uvećava zdravstvene troškove, šta možemo da učinimo kako bismo je smanjili?“, pita Džon Kaćopo otvarajući prostor za nova istraživanja.
Izvor: University of Chicago News
Preporučujemo za čitanje i tekstove:
- Usamljenost starih – Uzroci
- Usamljenost starih – Posledice
- Novi naučni dokazi o tome kako usamljenost nagriza telo
- Usamljeni mravi umiru mladi i gladni
- Za samoću starih krivi smo sami
- Samovanje – novi trend među starijim Amerikancima
- Kodokuši (usamljena smrt) – japanski pojam koji ne bi trebalo da se odomaći kod nas
- 8 navika koje doprinose starenju i skraćuju život