Mira (Novi Beograd): Brisel

Mira (Novi Beograd): Brisel

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: KleesButterfly, Muzej muzičkih instrumenata – MIM, Brisel

Razmišljala sam, koju priču da ispričam?
Da li put u Italiju ili u Belgiju? Prevagnulo je ovo drugo.
Moram vam priznati, kada sam kretala za Italiju, osećala sam se kao Jovanča Micić, a znate zašto? Jovanča je ostavio svoje ćurke, patio za njima, a u ovom slučaju, ja sam se osećala kao ćurka. Krenuti na put sama u nepoznato, ali znatiželja je pobedila. Sva sreća da sam njihovim jezikom sasvim pristojno vladala, no mom nemirnom duhu, nema prepreke.

No odluka je pala, ipak Brisel. O ostalim destinacijama drugi put, a ima ih mnogo.

BRISEL

Krećem sa unukom Bojanom avionom za Brisel. Idem u posetu deci, njenim roditeljima, jedva čekam da stignem, jer ih nisam dugo videla. Vreme leta brzo prolazi jer razgledam panoramu mesta i šuma iznad kojih letimo. Za čas je prošlo dva sata leta.

Sleteli smo, počinju zagrljaji i radosti susreta.

U vožnji do kuće, već je pao plan – sutra razgledanje grada.

Prvi na redu je bio gradić Briž, kako ga oni nazivaju njihova „Venecija“, nalazi se na kanalima Severnog mora. Po tim kanalima se voze turisti i tako razgledaju grad, koji je prelep. Nisam znala gde da pogledam, dvorci okruženi negovanim parkovima, stare zgrade sve očuvane, lepo održavane, a sve u šarenilu cveća. Na svim zgradama sačuvana identična fasada, pa čak, oblik i boja cigle, a to je crvena. Ponegde je urađen neki novi balkon, neka nova sitnica, ali se ona mora uklapati u postojeću staru zgradu. Tako je u Briselu, stara zgrada, iz 1336. godine, veoma interesantna jer i danas služi za stanovanje. Ograđena je nevisokim zidom koji je okrečen u belo kao i unutrašnji deo u dvorištu. Stanovi su u sklopu jedne zgrade, ali svaki ima svoj ulaz. Reći ćete: „Pa šta?“

E pa nije baš tako. Evo zbog čega.
Stanove je izgradio jedan dobrotvor, za stanovanje siromašnih. To je jako lepo, ali je imao jedan uslov. Uslov je bio da se zaposle, u čemu im je pomagao. Tu su živeli bez ikakve nadoknade za dažbine, da bi stekli imovinu, za nastavak života. Kada bi to ostvarili, odlazili bi iz tog stana, da bi došli drugi kojima je bilo potrebno. Ukoliko ne ispune dogovoreni uslov, morali su da se isele. Bila sam fascinirana pričom, žao mi je što nisam mogla saznati ime tog divnog čoveka velikog srca. I sada je dvorište puno cveća, sve uredno, izgled ostao isti, samo verujem da je unutrašnjost prilagođena sadašnjim potrebama.

Nadam se da su izvori priče tačni.

Nisam propustila da umočim noge u njihovo ledeno more. Brr… Videla sam da se kupaju i bebe, ali toliko je hladno da mi je nepojmljivo kako mogu ući u vodu. Plaža je jako dugačka i peskovita, a od zgrada za stanovanje, deli je samo pešački prelaz i put. Otvoreno more, sivo, hladno, valovito, kada je lepše vreme, u daljini se vidi obala Engleske.

Evo me ispred zdanja Atomijuma, osećam se kao sićušni mrav. Svi smo gledali na „Dnevniku“ taj monumentalni objekat u obliku atomskog jezgra. Drugačiji je osećaj kada se nalazite ispod te građevine visoke 93 metara. Sastoji se od osam kugli, a na najvišem nivou je restoran. Ako se spuštate pešice, možete ući u svaku kuglu, gde je neka postavka. Lift se mora čekati satima, a taj dan trebalo je čekati tri-četiri sata. Objekat je izgrađen 1958. godine kada se održavao sajam na svetskom nivou. Naša je zemlja imala svoj štand, naravno, kao Jugoslavija. Kasnije je služio u turističke svrhe.

Iako je velika gužva, nigde papirića ili drugog smeća, samo cveće i lepota kultivisanog prostora.

Sledi odlazak do Trijumfalne kapije.

Ima ih tri i to:
1. Francuska
2. Egipat
3. Belgija

U to vreme, Belgija je bila sastavljena od osam grofovija. Pošto su bili bogati, grofovije su učestvovale u izgradnji kapije. Kapija ima osam stubova, a u podnožju svakog stupa je kip nekoga iz te grofovije. Kapija je podignuta najviše novcem tj. dijamantima i ostalim draguljima Obale slonovače, Konga i ostalih crnačkih kolonija, koje su bile pod njihovom jurisdikcijom. Kasnije je kralj bio optužen za proneveru novca, ali nije dokazano. Bila je u pitanju ogromna suma.

Bili smo ispred rezidencije, okružena je ogromnim parkom, izgled kao iz bajke.

Brisel je, inače, sav u cvetu i zelenilu.

Dolazi, za mene, najlepši trenutak – poseta Muzeju muzičkih instrumenata. Ima pet spratova, onda znate koliko vam treba da se obiđe. Svako ko ode u Brisel, a ne poseti taj muzej i Palatu pravde, pravi neoprostivu grešku.

Pri ulasku, uz kartu dobijete i slušalice, bez kojih ne vredi ulaziti. Svi instrumenti su u vitrinama, a čim stanete ispred vitrine, uključi se muzika tog podneblja. U prizemlju su instrumenti od pre nove ere, napravljeni od svega i svačega, što bi, sa punim pravom, kazali: od štapa i kanapa. I kao takvi, služili su svojoj svrsi.

Iznenadila sam se kada sam u vitrini videla našu frulu i harmoniku. Frula je bilo više vrsta. Kada sam čula muziku, kao da sam slušala starog frulaša Savu, srce mi je zaigralo. Pošto sam impulsivna, zavikala sam: „Ovo je iz moje zemlje!“ i pokazala dlanom ka grudima. Počeli su da se skupljaju oko mene, da cupkaju po taktu i plješću.
Da, to je moje vreme mladosti koje ne može ni da prođe jer ostaje uvek i zauvek u meni.

Verujte mi da ne znam odakle bih počela, sigurno bih preskočila nešto. Zato, verujte mi, bilo je bajkovito jer nas muzika odnese iz vremena u vreme. Slikovito rečeno, nađete se u prašumi uz bubnjeve, pa skoknete do dvora obučeni u krinolinu, napudrane kose, zaplešete valcer, pa se uhvatite u kolo uz Savinu frulu, za čas ste sa Bitlsima…

Pošto postoji neka stolica, poželela sam da mogu sesti i ne ustati dok ne prođem istoriju muzike celog sveta, ali i za ovoliko mi je trebalo dva i po sata. Za to vreme sam obišla ceo svet sa uživanjem.

To je bilo nešto neponovljivo.

Predviđen je Muzej pravde, no kada smo došli, renoviralo se zdanje, tako da smo jako malo videli. No i to je bilo facinantno, veličina prostora, visina statua, sve izaziva strahopoštovanje i instiktivno šapućeš. Ima tri nivoa, ali po visini, kao da je šest ili sedam spratova. Gradnja je počela 1863. godine, a završena je 15.10.1883. godine. Tu je održana inauguracija kralja Leopolda II.

Moram još dodati da je grad Brisel jedan od retkih gradova koji vodi računa o populaciji starih. Uključeni su u sve institucije koje imaju važnosti za njih, pa ni grad ne može odlučivati bez učešća stare populacije.

Verujte mi da još toliko toga ima da se kaže, no i ovo je dosta.

Ali još jednu stvar ne dozvoljam sebi da zaboravim. Šetajući gradom slučajno sam primetila jedan mural na zidu slične izrade kao u Banatu, Bačkoj i Sremu. Na zidu, u dužini otprilike tri metra, neveštom rukom, ali rukom vrednom poštovanja, naslikan je Vuk Karadžić i njegova ćerka Mina u nošnjama ondašnjeg vremena. Ona u gradskoj nošnji, a Vuk u narodnoj. Mislila sam da će grudi da mi prsnu od sreće, jer ja pripadam tom podneblju, gde god da sam, ono je sa mnom. A mural sam shvatila kao poštovanje svojih korena. Osobi koja je to uradila, odajem poštovanje i čast.

Kada krenu sećanja, nikada kraja, no ja dođoh donekle. Bar sam vas malo odvukla od svakodnevice. Ima mesta gde se lepše živi. Verujte mi da ja ovo naše trpilo ne bih menjala ni za šta, jer to je moje.

Hvala na strpljenju.

Mira Lilić, 78 godina, Novi Beograd,
Sekretar Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“