Početna Magazin Godine Društvo Kako se nekad letovalo

Kako se nekad letovalo

Kako se nekad letovalo

Prenosimo zanimljiv tekst Baneta Gajića, napisan za Vice, o razvoju ideje letovanja u Srba. Možda imate neke priče svoje porodice koje biste hteli da podelite sa drugim čitaocima Penzina.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Iz foto-kolekcije Miće Milovanovića,
Kupalište Ada Ciganlija (1934) 

Letovanje na moru jedna je od obaveznih tema u gotovo svačijem životu, ono opšte mesto čak i u vremenima kada je teško obezbediti novac, bar jednom delu društva u Srbiji. Uveren sam da se apsolutno baš niko danas ne zapita: „Čekaj, otkud ta obaveza da se ide na more leti“, kao što je gotovo sigurno da niko neće smatrati odlazak na Adu ili, daleko bilo, neki od beogradskih bazena relevantnom zamenom za odlazak na more.

Takođe, nisam uveren da je neophodna nekakva spektakularna sociološko-psihološka analiza da se objasni zašto je odlazak na more lepši od bilo kakve alternative u letnjim mesecima, to je bar jasno. Jer mirisi, jer sunce, jer voda, i tako dalje. Ali, zanimljivo je za posmatranje, kada se osvrnemo unazad, u istoriju, kako je izgledao odnos Beograđana, pa i ostalih u regionu, prema letnjem rashlađivanju, kupanju i vodi. Posebno što i najjednostavniji osvrt pokazuje da sve do 1960-ih godina u svesti najvećeg dela ovdašnjeg stanovništva, a posebno po prestonici, odlazak na more nije uopšte postojao kao mogućnost. Jednostavno, more je bilo daleko, teško dostupno, tamo je kidalo prejako sunce i osim kamena i po koje banje, poput carske Opatije ili starog Dubrovnika, gotovo da nije ni bilo dobrog mesta da se odsedne i provede (dobro) vreme.

Promovisanje letovanja na moru

Odlazak na more počinje kao „masovka“ novih komunističkih vlasti u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, najpre kao akcija „Sunčaj majko svoje dijete“, odvođenjem školske i predškolske dece, posebno ratne siročadi, na petnaestodnevne boravke na moru jer se verovalo da će deci prijati boravak na suncu i vazduhu ispunjenom jodom. O opekotinama koje su deca dobijala na suncu ostalo je mnoštvo svedočenja čak i u popularnoj domaćoj literaturi, uz obilje drugih nevolja sa neplivačima, ali je kult morskog letovanja tada prvi put probijen.

Uz uvođenje paket aranžmana, masovnu gradnju odmarališta po primorju svih mogućih društvenih firmi iz kontinentalnog dela Jugoslavije 1960-ih kao i uzlet hotelskog turizma za strance koji donose životno važne devize državi već prezaduženoj i finansijski nestabilnoj usled političko-ekonomskog eksperimenta zvanog samoupravljački socijalizam – morski letnji odmori počinju uzlet do pijedestala na kome se danas nalaze.

Odmor pre mora

Ali, šta je bilo pre mora i kako su tadašnji ljudi, u neko vreme pre, na primer, Drugog svetskog rata, i posle njega, nalazili svoj letnji vodeni užitak? Da li su plivali, kako su se rashlađivali, da li su imali neke letnje radosti? I – gde?

Odgovor nije dalek i nedostupan: jesu, itekako. Beograđani i Zagrepčani na Savi, Novosađani na Dunavu, ostali po banjama. Ali su se kupali, što bi se reklo, „za sve pare“.

Novi Sad

Koreni organizovanog letnjeg provoda na vodi u ovim krajevima sežu u 1907. godinu i to u Novom Sadu. Uređenje plaže „Štrand“ koje je započela jedna bogata trgovačka porodica rešena da novim korišćenjem dugačkog peščanog spruda proširi svoj ekonomski portfolio pokazalo se kao sudbonosno za Novi Sad, ali i širu okolinu.

Grad je tada bio u sastavu Austrougarske monarhije čija je centralnoevropska tradicija već negovala banjski turizam. Zato je na „Štrandu“ izgrađeno sve ono što je odlikovalo carske banje u čitavoj Austrougarskoj u to vreme: kabine u tri reda, od kojih su one u prvom, kraj vode, bile najskuplje i imale svoje terase, suncobrane i stolove za ručak, veliki restoran, štandove sa poslasticama, „američki karnet“ (sladoled), berbernicu, čamce, i što šta još. Zona kupanja je bila obeležena drvenim panjevima povezanim lancem, kao pretečom današnjim obeležavajućih bova.

Beograd

Beograd u to vreme još uvek zazire od svojih rečnih voda, u kojima se uglavnom kupaju dorćolski Romi i gradska sirotinja. Ipak, voda ima mesto u gradskom životu: na istom tom Dorćolu, koji leži na termalnim vodama, otvara se – čak i pre novosadskog „Štranda“ – parno kupatilo „Dunav“ ili „Kupatilo Braće Krsmanović“, po svojim osnivačima, bogatoj braći trgovcima, u Dušanovoj ulici. Kao što je novosadsko kupalište napravljeno po srednjeevropskoj banjskoj tradiciji, beogradsko kupatilo je više okrenuto orijentalnoj turskoj hamamskoj kulturi. Ipak, u kupatilu se nalazi veliki bazen, skakaonica i obilje drugih „sadržaja“.

Kao moderan i zanimljiv sadržaj, u tadašnjem Beogradu brzo izaziva pažnju i postaje mesto okupljanja „gospode“. Beograđani otkrivaju čari organizovanog boravka u vodi tokom vrelih letnjih meseci i gradsko kupanje tim objektom dobija mesto u urbanom životu. Radilo je neverovatnih 110 godina, sve do 2014. godine. Iako je poslednjih decenija izgubilo ogroman deo starog sjaja, pretvoriviši se u kupaonicu beskućnika, sirotinje i drugih izgubljenih gradskih duša, objekat je, na sreću, sačuvan i čeka neke druge „sadržaje“.

Međuratni period

Prava zabava sa kupanjem na rekama počinje posle horora Prvog svetskog rata, 1920-ih godina, kada ljudi, globalno, počinju da u hedonizmu traže način za oporavak od teških rana pretrpljenih u svetskoj klanici. Jedna od stvari koje donosi nova svetska moda jesu i rečna kupatila. Beograd ih od 1921. do 1941. dobija nekoliko, a ime jednog od njih je i danas prisutno u gradskim toponimima – „Šest topola“.

Kupatilo je ograđen prostor u vodi, poput bazena, na čijim prostranim drvenim daskama posetioci sede, sunčaju se i tuširaju, dok se u „bazenu“, delu reke ograđenom sa sve četiri strane, kupaju ili uče da plivaju. Neka kupatila su na samoj konstrukciji, poput današnjih splavova, imala i kabine za presvlačenje i sedenje, poput savremenih zloglasnih splavovskih separea. Na obali bi obavezno bio i restoran, pa i poslastičarnice.

Beograd sa kupalištima na reku izlazi obalom Save, i to najpre onom gradskom stranom, od „Šest topola“ dalje ka Adi. Bum kupališta počinje početkom 1930-ih kada niču i na suprotnoj obali reke, gde je danas Novi Beograd, ali i na donjem špicu Ade Ciganlije, gde je sada stub pilona mosta na Adi. Kupališta su većinom u privatnom vlasništvu, poput ekskluzivnog „Kupališta Trninić“ kod „Šest topola“ – na mestu gde je danas Sajam – ili još ekskluzivnijeg „Bob kluba“ – creme de la creme tog doba, za razmaženu prebogatu decu buržuja sa obližnjeg Dedinja koja su se na obalu spuštala novim kabrioletima, još jednom modom te epohe.

Osim privatnih kupatila, ostalo je zabeleženo da je tadašnja beogradska opština, ono što je danas Grad Beograd, otvarala svoja „kupatila“ gde je bilo manje sadržaja, ali je sve bilo i jeftinije, za najšire slojeve stanovništva. Gradska kupatila su se nalazila na peščanim nanosima, plažama, na levoj obali Save, a jedno čak na Velikom ratnom ostrvu, na dunavskom delu.

Na kupališta je dolazila raznorodna ekipa – oni bogati na privatna i vrhunski uređena mesta poput „Trninića“ ili „Bob kluba“ gde se igrao i prvi gradski vaterpolo kao nova snobovska zabava, dok je ostatak išao na druge lokacije uz reku, bliže Adi sa manje zabave. Ali se išlo i to, sudeći prema sačuvanim fotografijama, masovno. Popunjenost i gužva su bili, otprilike, kao što danas izgleda Ada Ciganlija ili neka od budvanskih plaža sredinom avgusta. U isto vreme, i Zagreb dobija kompleks savskih kupališta, poznati „Babinjak“.

Kako su obe beogradske reke pravile velike sprudove prolazeći okukama pored Beograda, moda letnjeg kupanja na reci nije mimoišla ni njih: najveća gradska plaža, sa širokim nanosom finog belog peska i plitkim ulazom u vodu, nalazila se na danas teško zamislivom mestu, na potezu od ušća Save i Dunava uzvodno sve do mesta gde je dana most „Gazela“. Ta velika plaža opstala je decenijama, sve do 1960-ih i izgradnje gradskih mostova, ubrzanom urbanizacijom Novog Beograda, a zatim i prelaskom na jeftina morska letovanja za najšire slojeve društva.

Pored savskih plaža, ostalo je zabeleženo da je kupanja bilo i na sprudovima Ratnog ostrva, gde je danas zemunski Lido, ali i na Beloj steni, dunavskoj adi kod Višnjičke banje.

Ada Ciganlija

Ipak, pravi hit je bila i, sve do današnjeg dana ostala, Ada Ciganlija. Nagla popularnost najvećeg gradskog rečnog ostrva koje je Branislav Nušić nazvao „Vodeni cvet“, i obilje kupališta koja su nikla na čukaričkoj strani Ade tokom 1930-ih, navela je tadašnju gradsku vlast da već 1934. godine u urbanističke planove za predstojeću deceniju stavi sređivanje Ade Ciganlije i njeno pretvaranje od zapuštenog divljeg ostrva u centar gradske letnje rekreacije.

Dvadesetak godina kasnije, 1957. godine, nove vlasti naređuju da se krene sa krčenjem šume uz jedan deo adske obale, kao i pravljenje velike „narodne“ plaže umesto dotadašnjih kupatila. Neka od kupatila su nastavila da rade i pod posleratnim vlastima, tada kao nacionalizovani objekti, poput čuvenog „Partizana“ preko puta kompleksa Šećerana, u današnjem rukavcu. Inženjer Milan Pećinar je 1961. godine predložio da se Ada spoji sa kopnom velikim prelazima, južnim i severnim. Time bi se formiralo jezero, pravljenjem velikog taložnika uzvodno bi se osvežavala voda zarobljena budućim pregradama. Sve je to i učinjeno 1967. godine.

Bazeni

Kupanje kao gradska moda dovodi još jedan novitet: bazene. Prve bazene grade po dedinjskim vilama bogataši tog doba po uzoru na „amerikansku“ modu, za sopstvene potrebe.

Javni bazeni u Beogradu nastaju bizarnim spletom okolnosti: kako je grad u Drugom svetskom ratu od 1944. bio izložen naletima savezničkim bombardera, nemačka okupaciona vlast na nekoliko lokacija gradi velike otvorene bazene koji služe kao rezervoari vode kojom će se gasiti požari. Tokom vrelog leta te godine u tehničkim bazenima počinju prva gradska masovna kupanja koja niko nije sprečavao. Najveći bazen se nalazi tamo gde danas Takovska ulica prilazi ispred Glavne pošte. Bio je toliki da su se u njemu posle rata održavala plivačka takmičenja. Drugi je bio na sredini parka na Studentskom trgu, a treći u parku kod Kalenićeve pijace na Vračaru.

Svi su zatrpani do 1950. godine. Na nekim od nemačkih ratnih fotografija koje su se pojavile u epohi interneta ostalo je zabeleženo da je jedan otvoreni bazen postojao i kod zgrade BIGZ-a. Njegova kasnija sudbina je nepoznata. U međuvremenu, pre izbijanja rata, po Srbiji su već nicali veliki hoteli po banjama sa otvorenim i zatvorenim bazenima koji su privlačili turiste. Najveći i najmoderniji bazen nudio je hotel u Aranđelovačkoj banji.

Veliki javni bazeni u gradskoj istoriji dobijaju važnu ulogu tek od šezdesetih godina, nekako u vreme kada morski turizam zahvata sve slojeve društva. Prvi je izgrađen otvoreni bazen na Tašmajdanu 1960. godine, zatim „Olimp“ na Zvezdari deceniju kasnije, a onda, tokom samo jedne godine, 1973, čak tri velika kompleksa – „Banjica“, „25. maj“ i „Košutnjak“. Poslednji u nizu je „11. april“ na Novom Beogradu 1977. godine

U istoriji beogradskog kupanja na rekama poslednja etapa se odigrala krajem osamdesetih godina kada je započeto krčenje obale na makiškoj strani Ade i njeno pretvaranje od guste teško prohodne „džungle“ u uređenu i široku šljunkovitu plažu kakva je danas.

Tekst Baneta Gajića preuzet sa portala Vice.
Podnaslove je unela redakcija portala Penzin.