Makroekonomista Endru Skot predviđa četiri budućnosti društva koje stari. Izgleda da bi bilo najbolje da se krećemo stazama Volverina.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Neminovno je da povećana dugovečnost izazove društvene promene. Martin Volf za Fajnenšal Tajms piše o tome kako makroekonomista Endru Skot vidi budućnost sveta koji neminovno stari. Skot je predvideo četiri scenarija kojima je, čini nam se sasvim prigodno, dao imena iz literature i pop-kulture.
Endru Skot sa Londonske poslovne škole napisao je knjigu „The Longevity Imperative“ (Imperativ dugovečnosti). U njoj navodi neke zapanjujuće statističke podatke. Najčešće doba kada se umiralo u Velikoj Britaniji 1965. godine bila je prva godina života. Danas, najčešća godina života kada se umire u toj zemlji je 87. Skot u knjizi navodi i da novorođena devojčica u Japanu ima 96 odsto šanse da doživi 60, dok Japanke imaju očekivani životni vek od skoro 88 godina. Japan je poseban slučaj. Međutim, ljudi svuda žive duže. Globalni životni vek sada iznosi 76 godina za žene i 71 za muškarce.
Dugovečnost – najveće dostignuće čovečanstva
Ovaj novi svet je stvoren padom stope smrtnosti mladih. Davne 1841. godine, u Velikoj Britaniji 35 odsto osoba muškog pola bilo je mrtvo pre nego što bi navršilo 20 godina, a 77 odsto nije doživelo 70. Do 2020. ovi procenti su pali na 0,7 odnosno 21 odsto. Uzroke rane smrti smo u velikoj meri pobedili čistijom hranom i vodom, vakcinacijom i antibioticima. Stariji ljudi danas sećaju se doba kada je dečija paraliza bila velika pretnja. Ona je gotovo u potpunosti nestala, kao i nekada mnogo veća opasnost od malih boginja.
Na ovu temu, preporučujemo i ovaj serijal tekstova:
- Dug život učinio je ljude čovečnim (1) – Prvi ljudi stariji od 30
- Dug život učinio je ljude čovečnim (2) – Unuci
- Dug život učinio je ljude čovečnim (3) – Očekivano preživljavanje
- Dug život učinio je ljude čovečnim (4) – Stari su fenomenalni!
Dugovečnost je najveće dostignuće čovečanstva. Pa ipak, naša glavna reakcija na dugovečnost jeste zabrinutost zbog troškova društva „koje stari“. Da li bi mladim i sredovečnim ljudima danas bilo milije da žive sa saznanjem da bi oni, i što je još gore, njihova deca mogli da umru svakog trenutka?
Svet koji stari – svet novih mogućnosti
Istina, novi svet u kome živimo stvara izazove. Ali presudna stvar koju Endru Skot naglašava jeste da novi svet takođe stvara i mogućnosti. Moramo da preispitamo pojam starosti, kao pojedinci i kao društva. Ne smemo da ubacujemo ogroman deo našeg društva u neproduktivnu i nezdravu „starost“. Možemo i moramo daleko bolje, kako kao pojedinci tako i kao društvo. Ovo je „imperativ“ o kome govori Endru Skot.
U vezi sa ovom temom, preporučujemo i tekst:
Ako ne dođe do neke katastrofe, biće mnogo više veoma starih ljudi. Godine 1990. u svetu je bilo samo 95.000 ljudi starijih od 100 godina. Danas ih ima preko pola miliona i taj broj raste.
Veliko je pitanje kako će ljudi stariti. Hoće li uživati u vitalnoj starosti, a onda iznenada umreti ili će živeti, kako je Šekspir opisivao: „bez zuba, bez očiju, bez čula ukusa, bez svega“ tokom niza bespomoćnih, beznadežnih godina?
Četiri scenarija
Endru Skot vidi četiri moguća scenarija. Prvi su strudlbruzi iz „Guliverovih putovanja“ Džonatana Svifta – besmrtni, ali večno stare. Drugi scenario je Dorijan Grej Oskara Vajlda, koji živi mlad, a onda iznenada umire star. Treći je Petar Pan, koji je zauvek mlad. Četvrti scenario je Volverin iz Marvela, koji je u stanju da se regeneriše.
Kada su strudlbruzi u pitanju, većina nas ne želi da skonča u oronulosti, neminovno namećući ogroman teret mlađim članovima društva. Međutim, izgleda da u ovom svetu živimo – ako poživimo dovoljno dugo, skloni smo da se raspadamo natenane.
Užasno bi bilo i živeti u scenariju Petra Pana, jer bi malo ko poželeo da živi pored svojih pra, pra, pradedova. Besmrtnost nije za nas. Svet Dorijana Greja, iako idealan, deluje neostvarivo.
Možemo li stvoriti svet Volverina?
Možda bi kombinacija bolje ishrane, više vežbanja i medicinskog napretka mogla dovesti do drugih mogućnosti. Ovde bi, smatra Skot, trebalo usmeriti napore – umesto na lečenje ili, što je još gore, na puko olakšavanje bolesti starosti, trebalo bi nastojati da se one spreče.
Jasno je da svet u kome će većina verovatno živeti do 90, a mnogi i duže, mora biti temeljno preispitan. Ideja o 25 i nešto godina školovanja, 35 godina rada pa, recimo, 35 godina penzije je nemoguća, kako za pojedince, tako i za društvo. To je svakako nedopustivo. Takođe je verovatno da će proizvesti praznu starost za veliki deo stanovništva.
Naravno, biće potrebno raditi duže. Biće potrebno da se nekoliko puta tokom života menja karijerni put. Umesto jednog perioda školovanja, jednog radnog doba i jednog odlaska u penziju, ljudima će biti normalno da pomešaju ta tri. Ljudi će ponovo počinjati da uče, više puta. Praviće pauze u karijernom razvoju, više puta. Menjaće poslove, više puta. Ovo je način da se dugovečnost učini pristupačnom i, što je važno, podnošljivom.
Da bi takav svet funkcionisao, moraćemo da reorganizujemo obrazovanje, rad, penzije, socijalne države i zdravstvene sisteme. Ljudi više neće, na primer, ići na univerzitet ili se školovati samo kao mladi. Obrazovanje će biti doživotna aktivnost.
Obavezne ili standardne starosne granice za odlazak u penziju biće besmislene. Ljudima se mora dati mogućnost da rade, a ne da to rade u različitim fazama svog života. Samo podizanje starosne granice za odlazak u penziju je i neefikasno i nepravično jer je očekivani životni vek tako neravnomerno raspoređen. Stope doprinosa za penzije će takođe morati da se promene. Danas su generalno preniske, smatra Endru Skot.
Zdravstveni sistemi takođe moraju u potpunosti da obuhvate javno zdravlje, koje će postajati sve važnije kako društvo stari.
Menjanje društva – napredak društva, sreća pojedinca
Za promene u pristupu zdravlju nije samo potreban napredak medicine. Velika stopa nejednakosti nije samo socijalno i ekonomsko pitanje, već predstavlja i opasnost po zdravlje. U SAD, navodi Skot, jaz u očekivanom životnom veku između jednog procenta najbogatijih i jednog procenta najsiromašnijih iznosi petnaest godina za muškarce i deset godina za žene.
Moramo, međutim, da promenimo ne samo način na koji starimo, već i način na koji razmišljamo o godinama.
Prelazimo u novi, stari svet. To je plod ogromnog uspeha. Ipak, postoji i realna opasnost od budućnosti strudlbruga i za pojedince i društvo. Ako je tako, moramo preispitati svoje viđenje prioriteta očuvanja života.