Kevin Dram, autor koji piše o zdravlju i medicine za Mother Jones, napisao je nedavno i „poveliki“ tekst istražujući temu asistiranog samoubistva, legalizacije ovog postupka, i društvenih okolnosti za odobravanje. S obzirom da, možda i pre vremena, Penzin aktivno prati ovu priču, u želji da pripremimo teren za budući dijalog bez obzira na ishod, prevodimo i ovu priču koja je dobra za razmišljanje jer ističe neke detalje koji se ređe pominju u ovoj temi…
Kevin Dram u tekstu Moje pravo na smrt, piše…
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Svaka priča ima početak. Ovaj počinje krajem 2001. godine, kada je moj svekar polomio tri rebra. Hari je bio lekar u penziji, a nakon detaljnog pregleda na kom je insistirao, ispostavilo se da je njegova gustina kostiju ozbiljno poremećena bez ikakvog vidljivog razloga. Dalji testovi na kraju su otkrili uzrok: imao je multipli mijelom – rak koštane srži.
Hariju je rak otkriven rano, i bolest je sporo napredovala. Ipak, do 2007. godine, zagospodarila je njegovim telom. Kada ga je moja žena videla početkom 2008. godine, primetila je da je izgledao kao neko u velikim bolovima, ali ko to pokušava da ne pokaže – uprkos činjenici da je uzimao oksikodon, snažan opijat.
Tokom lekarske karijere koja je trajala više od tri decenije, on je gledao previše svojih pacijenata kako se bore u svojim poslednjim mesecima. To iskustvo navelo ga je na odluku da će radije sebi oduzeti život ako se nađe u situaciji da umire u agoniji, od očigledno smrtne bolesti. Sada mu se to i dogodilo. Konačno, u večernjim satima 29. januara 2016, sapleo se i pao tokom noći, i odlučio je došlo njegovo vreme: Bojao se, ako odlaže odluku duže, da bi postao fizički nesposoban da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom.
Ovo je bilo važno. Pošto je Hari živeo u Kaliforniji, gde je asistirano samoubistvo bilo nezakonito, morao je da bude u stanju da svoj život okonča bez tuđe pomoći. Zato je prvobitno odlučio da nikoga ne obavesti o svojoj nameri. Nije želeo da rizikuje da bilo ko u njegovoj porodici bude sumnjičen kao odgovoran za njegovu smrt samo zato što je prisustvovao njegovim poslednjim trenucima, pa čak ni odgovoran za to što je znao za njegove planove.
Srećom, ni moja supruga ni njena sestra nisu morale da saznaju za očevu smrt pozivom iz mrtvačnice. Prijatelj ga je ubedio da pozove obe, i 30. januara ove godine svi smo se odvezli kod njega u Palm Springs da se oprostimo. Nakon toga, Hari je napisao poruku da će oduzeti sebi život i da mu niko u tome nije pomagao. Došlo je vreme. Kategorički je odbio i da ga neko drži za ruku. Otišao je u svoju spavaću sobu, stavio plastičnu kesu na glavu i odvrnuo bocu helijuma. Nekoliko minuta kasnije bio je mrtav.
Zašto helijum? Zašto poruka?
Hari je bio metodičan čovek i kada je rešio da će sebi oduzeti život naravno da je potražio savet. Pronašao je Društvo Hemlok, osnovano 1980. godine sa ciljem da se bori za legalizaciju asistiranog samoubistva u prisustvu lekara za smrtno obolele odrasle osobe. Kada smo pregledali njegove papire nakon njegove smrti našli smo tanku fasciklu sa nekoliko kopiranih stranica iz Hemlokovih publikacija. Sama fascikla se nalazila zajedno sa ostalom važnom dokumentacijom kao što su njegove finansije, zdravstveni karton, testament, itd.
Na jednom od tih kopiranih papira pisalo je da treba ostaviti poruku da ste sami sebi oduzeli život, bez ičije pomoći. Ova poruka namenjena je policiji i mrtvozornicima, i prvenstveno služi da zaštiti sve one koji automatski postaju sumnjivi u slučaju vaše smrti (a to su obično najbliži kao korisnici testamenta ili životnog osiguranja).
Bilo je i nekoliko stranica saveta o tome kako se može izvršiti samoubistvo pomoću inertnog gasa, kao relativno jednostavan i bezbolan način da se umre. Jednostavno, telo refleksno želi da diše i nije mu mnogo bitno šta udiše. Ukoliko se udiše helijum ili bilo koji drugi inertni gas, pacijent ne oseća bilo kakve smetnje ili gušenje. Jednostavno se onesvesti posle minut, i smrt nastupi posle nekoliko minuta.
Kada je Heri umro, Društvo Hemlok, danas poznato kao „Saosećanje i izbori“, bilo je jedna od najstarijih i najpoznatijih organizacija u ovoj oblasti. Ali nije bila prva. Već tokom 19. veka analgetici su postali uobičajeni i eutanazija je postala tema diskusije. Kao posledica, do početka 20. veka eutanazija je i zvanično zabranjena u skoro svih 50. američkih država.
Prva promena u javnom mnjenju dogodila se tokom 1930-ih, i 1949. godine dovoljno je bila značajna da je Društvo za eutanaziju angažovalo nekoliko stotina protestantskih i jevrejskih sveštenika u pokušaju da ospori zabranu asistiranog samoubistva uz pomoć lekara u Njujorku. Međutim, pokušaj je bio neuspešan jer, još uvek su bila sveža sećanja na čuvene programe „prisilne eutanazije“ iz nacističke Nemačke tokom kojih su ubijene hiljade osoba sa invaliditetom ili mentalnim poteškoćama, ali i delimično zbog protivljenja katoličke crkve samoubistvu u bilo kom obliku.
Ipak, podrška asistiranom samoubistvu lagano je rasla sa čak 37 odsto u 1947. godini na 53 odsto tokom 1970-ih. Tada je bio čuveni slučaj Keren An Kvinlan koja je pala u komu i lekari su objavili „trajno vegetativno stanje“, i roditelji su 1976. godine na vrhovnom sudu Nju Džerzija dobili dozvolu da skinu ćerku sa aparata za održavanje života.
Iste godine je i država Kalifornija postala prva u SAD koja je progasila testament obavezujućim i ako je u njemu navedena želja pokojnika da bude skinut sa aparata ukoliko se nađe u bezizlaznoj situaciji. Zatim su je pratile i druge države i ovo je postalo uobičajeno, a zahvaljujući brojnim TV-serijalima i opštepoznato kao „DNR“ (Do Not Resuscitate – ne održavati u životu).
4 prelomne tačke za legalizaciju
Aktivna eutanazija ostala je svuda zabranjena, ali su vrata bila odškrinuta, i pristalice su želele da se otvore još više. Tako je nastalo i društvo Hemlok koje je, zajedno sa nekim drugim inicijativama, do kraja 1980-ih godina podiglo podršku za asistirano samoubistvo na 65 odsto javnog mnjenja (praktično dve trećine).
Godine 1988. bio je pokušaj da se dobije odobrenje u Kaliforniji, ali nije uspeo, kao i onaj u državi Vašington 1991. godine (obe države su na zapadnoj obali Amerike). Međutim, u Kaliforniji je rađeno istraživanje 1992. godine koje je pokazalo široku podršku javnosti za asistirano samoubistvo, ali dobro finansirana kampanja protiv dozvole, predvođena katoličkom crkvom, na kraju je ipak opet prevagnula – 54 prema 46 odsto. Na kraju, 1994. godine, inicijativa je uspela u još jednoj državi zapadne obale – Oregonu, i 1997. godine, prateći odluku suda, zakonodavci su u ovoj državi legalizovali asistirano samoubistvo.
Tačka 1 – Koliko buke zbog koliko ljudi?
Zakon koji je dozvolio asistirano samoubistvo u Oregonu nazvan je Zakon o dostojanstvenoj smrti (Death With Dignity Act), i od kada je na snazi Oregon izdaje godišnji izveštaj o broju ovakvih slučajeva i tipovima pacijenata koji su dobili odgovarajuće „lekove“ u skladu sa ovim zakonom. Ako se u Oregonu nešto može zaključiti jeste to da asistirano samoubistvo nikada neće biti naročito popularan izbor pacijenata. Godine 1998, godinu dana pošto je odobreno, na asistirano samoubistvo u Oregonu odlučilo se svega 24 pacijenta kojima je i odobreno, ali je 16 zaista i iskoristilo ovo svoje pravo.
Do 2014. godine, nakon 16 godina prakse, 155 ljudi tražilo je asistirano samoubistvo, a svega 105 je i iskoristilo ovaj vid odlaska. U istoj državi za to vreme umrlo je 34.000 ljudi, što će reći da je oko 0,3 odsto otišlo na ovaj način.
Istina, ovo jeste delimično i zato što je zakon stiktan – zahtev za asistirano samoubistvo moraju potrvditi dva svedoka i odobriti dva lekara. Pacijente mora biti mentalno zdrav, i što je najvažnije – oba lekara moraju se složiti da je pacijentu preostalo manje od šest meseci života. Međutim, zbog ovih klauzula, čak dve trećine korisnika prava na samoubistvo bilo je obolelo od raka – bolesti koja ima svoj jasan tok i vremenski period, a samo jedna trećina onih koji su tražili asistirano samoubistvo bila je obolela od bolesti koje su degenerativen i smrtne, ali u neodređenom vremenskom periodu, kao što je Alchajment.
Do 2007. godine, kada je Heri sa početka priče oboleo, oko dve trećine Amerikanaca je i dalje podržavalo koncept asistiranog samoubistva, ali to se nije tako često videlu u zakonodavstvu. Neki razlozi jesu očigledni, ali neki su i manje vidljivi. Na primer – asistirano samoubistvo u SAD dugo vremena je bilo nešto o čemu se priča najviše na zapadnoj obali.
Tačka 2 – Da li lekari treba da pomažu samoubistvo?
Zanimljivo je i to da ceo koncept ima načelno odobrenje oko 65 odsto, ali kada se pitanje postavi u obliku: „da li lekari treba da pomažu pacijentima da izvrše samoubistvo“, broj pozitivnih odgovora kod istih grupa ispitanika padne na 55 odsto. Tako da je čest slučaj da protivnici ovo koriste na taj način što u zakonskim predlozima definišu terminologiju i zakonske odredbe tako da podvlače koncept na ovaj način i time osiguravaju odbijanje predloga.
Tačka 3 – „Bogati“ protiv „siromašnih“
Treća zanimljivost jeste demografija koja stoji iza inicijative o asistiranom samoubistvo – ideju predvode dobro obrazovani belci srednjeg ili visokog staleža. Ovo je primećeno još 1993. godine, kada je u serijalu tekstova u Boston Globe-u ovim povodom, Dik Ler primetio da većina lekara ističe da su zahtevi za pomoć u samoubistvu obično stizali od dobrostojećih belaca. Jedan onkolog to je objasnio ovako:
– Reč je uglavnom o veoma inteligentnim ljudima, koji kontrolišu svoj život – belci, direktori, bogati, uvek vođe čopora, i ne žele da budu zavisni od drugih previše.
Ovo je verovatno i jedan od razloga zašto je upravo Oregon prva država u SAD koja je odobrila postupak – korisnici asistiranog samoubistva prosečno imaju 72 godine, u 95 odsto slučajeva su belci, a dve trećine ima najmanje višu školu.
U tome je zanimljivo i to što postoji i cena medicinskih usluga koje siromašniji i ne mogu da plate, naročito ne za stvari koje nisu „za život“.
Kako je jednom istaknuto u Njujork Tajmsu – asistirano samoubistvo žele da proguraju u zdravstveni sistem oni koji su pod najmanjim pritiskom, dok nema podrške od onih slojeva koji i nemaju pristup zdravstvenom sistemu – ovi ljudi prosto žele bolju zdravstvenu negu.
Naravno, prateći problem jesu i eventualne „rupe u zakonu“ kroz koje bi „propadali“ siromašniji, manjine, itd, to jeste, moguće je da bi došlo do zloupotreba institucionalizacije planirane smrti.
Tačka 4 – Gde ćemo završiti?
Glavni problem ostaje moralne prirode – ako asistirano samoubistvo postane svakodnevna pojava, da li će i očekivanje da se pacijent odluči na taj korak prerasti u neku vrstu društvene odgovornosti da umremo pre nego što previše opteretimo sistem ili porodicu?
Protive se i organizacije osoba sa mentalnim problemima ili invaliditetom koje strahuju od toga da će opet na njima da se lome koplja i trenira strogoća. Oni ističu da je uobičajeno da većinski sistem njih praktično osuđuje na institucije uz argument „da će im tamo unaprediti život“, čak i kada to nema veze sa realnošću. Isto se prenosi i na „medicinske tretmane“.
Ceo tekst možete čitati na Medium / Mother Jones.