Domovi za stare u Srbiji – saveti, zakoni, licence, cene, izbor

Pre nego što krenete u potragu za domovima za stare, državnim ili privatnim, obavezno pročitajte ovaj tekst. Ovde ćete dobiti osnovna saznanja o ponudi i kriterijumima po kojima ćete pronaći odgovarajući dom.

Državni ili privatni dom

Prvi izbor koji se postavlja pred vas jeste: državni ili privatni dom? Naravno, to je izbor samo u teoriji iz više razloga:

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
  • Cena – Neko jednostavno ne može da izabere privatni dom jer su cene najčešće veće nego u državnim. Ovo posebno važi za smeštaj osoba koje su u težem stanju (demencija, pokretna demencija, pretrpljeni šlog nakon koga je osoba ostaa nepokretna itd).
  • Lokacija – Blizina doma za stare vašem domu važna je. Ukoliko je dom blizu, lakše ćete ostati u kontaktu sa osobom koja je tamo smeštena. Ostaje pitanje da li u blizini uopšte postoji državni dom ako želite za njega da se odlučite.
  • Stanje osobe koja se smešta u dom za stare – Zbog različitih potreba korisnika, ne primaju svi domovi sve korisnike/pacijente. Neki domovi jednostavno nemaju resursa da prime pacijenta u težem stanju. Vodite računa da je moguće (još uvek) naći domove za stare koji primaju sve iako nemaju mogućnosti da o svakome brinu. Zato je veoma važno dobro se raspitati i posetiti dom. Ako, na primer, želite da pronađete dom za osobu sa demencijom, bitno je da znate da će ona biti stalno pod nadzorom i imati adekvatnu negu. Ukoliko dom ima samo jednu osobu u smeni koja treba da pruži kompletnu brigu dementnoj osobi, znajte da je to nemoguće.
  • Kapaciteti doma – Kapaciteti privatnih domova za stare često su veoma mali. Oni imaju mogućnost da prime ponekad samo 10 ili 15 korisnika. Zato se često dešava da nema mesta onda kada je urgentno da starija osoba dobije smeštaj (nažalost, o smeštaju u dom ne razmišljamo sami. Ne razmišljamo o tome ni za starije članove svoje porodice o kojima brinemo dok ne postane jasno da više tako ne možemo i da je hitno potrebno naći drugo rešenje).  Iako su kapaciteti državnih domova znatno veći, pa idu i do nekoliko stotina korisnika, zbog velike potražnje i ovde postoji manjak kapaciteta.
  • Trenutak početka potrage za domom – Možda glavni problem prilikom pretrage doma za stare jeste taj što ta potraga počinje obično kada više nema drugih opcija (nakon pada, povrede, loma, nakon dijagnostikovane demencije ili Alchajmera, itd). U tom trenutku član porodice za koga tražite dom već je često u veoma teškom stanju, vremena je malo, a liste za čekanje su preduge, što sve dodatno sužava „izbor“.

Problem cene je uvek jedan od najbitnijih faktora jer se kreće u rasponu od nekoliko stotina evra. Cena u velikoj meri zavisi i od lokacije samog doma (centar gradova, periferija, udaljenija mesta), ali i od ponude samog doma.

Standard i cena

Sa jedne strane, na primer, cena od 300 evra zvuči mnogo (i za većinu nas i jeste), ali sa druge, to je 10 evra dnevno. Za oko 1.200 dinara dnevno obezbeđen je smeštaj (odgovarajuća temperatura, higijena prostora, itd), stručna briga o pacijentu, hrana, higijena, dodatne aktivnosti… Mnogi elementi boravka u domu podrazumevaju i fizičko angažovanje osoblja (pomoć pri ustajanju i sedenju, pomoć pri tuširanju, guranje kolica, pomeranje prilikom presvlačenja, itd).

Kada se uporede standardi i zahtevi koje država nameće domovima za stare (broj zaposlenih, obrazovna struktura, oprema prostora, itd), cena svih ovih zahteva za vlasnika doma, i mogućnosti stanovništva da plati negu starih lica u domu, jasno je da su stvari daleko kompleksnije nego što se na prvi pogled čini.

Mediji jedva čekaju da napadnu „nesavesne“ vlasnike doma. Država jedva čeka da ih zatvori i kazni. Ali, koliko smo tako zapravo bliže rešenju? Čak i Britanija i Japan upozoravaju da se standardi moraju oboriti jer nema novca u državi da mogu da se prate stari propisi. Gde je tu Srbija? Kada su standardi daleko iznad mogućnosti, otvara se (pre)velika siva zona za malverzacije.

Pored toga, postoji i zabrinutost u vezi sa načinom ophođenja prema članu porodice koji odlazi u dom, kvalitetom hrane, pažnjom koju dobija, itd. Naravno da svi želimo najbolje za svoje, ali – za 1.200 dinara dnevno? Hotel u kom se kupate i presvlačite sami, u kom imate tri-četiri obroka dnevno? Ne postoji za tu sumu novca.

Nije nam namera ovim tekstom ništa više nego da vas nateramo da razmislite o svemu tome. Još bi bilo bolje ako biste razmišljali mnogo pre nego nego što vama ili nekom vašem zatreba dom. Nisu „svi lopovi“, nije samo ni „država kriva“ (mada može daleko daleko bolje). Nije samo „preskupo“, nije samo „užasan smeštaj“ i nisu samo „neljubazne sestre“. Postoji ta surova računica i volja da se radi i za taj novac. A postoji i vaša računica koliko i svog života kupujete nazad na taj način.

Domovi za stare moraju imati licencu za rad koju izdaje nadležno ministarstvo. (Jula 2019. godine, kada je revidiaran ovaj tekst, naziv je: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja). Međutim, na samom sajtu ministarstva nije lako naći ažuriran najnoviji spisak domova za stare koji imaju licencu.