U razgovoru sa obolelim od Alchajmerove bolesti, uvek treba imati na umu da je u pitanju bolesnik i da nije njegova krivica što se ponaša i govori na određen način.
Postoji nekoliko pravila koje treba poštovati:
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
- Ne govoriti da nije u pravu – Da bismo omogućili bolesniku da sačuva dostojanstvo, ne treba ga ispravljati ako je pogrešio. Ne postoji nijedan razlog za to. Ako je još uvek donekle priseban, shvatiće svoju grešku i osećaće se loše. Čak i ako ne shvati gde greši, činjenica da ga ispravljamo dovešće ga u neprijatan položaj ili će ga povrediti.
- Ne protivrečiti mu – Protivrečiti osobi koja je dementna nikada ne predstavlja rešenje. Pre svega, ono ne postoji. A, drugo, to ga može uznemiriti ili naljutiti. Jednostavno treba promeniti temu, a najbolje bi bilo pričati o nečemu prijatnom što će mu zadržati pažnju. Velika je verovatnoća da će na taj način zaboraviti na neslaganje.
- Ne pitati ga da li se seća nečega ili nekoga – Dok razgovaramo sa obolelim od Alchajmerove bolesti, u stalnom smo iskušenju da ga pitamo da li se seća neke osobe ili događaja: „Šta si ručao?“, „Šta si radio jutros?“, „Sećaš li se da smo jeli čokoladu kad sam dolazio prošle nedelje?“, „Ovo je Ana. Sećaš li je se?“… Naravno, ne seća se. Da se seća ne bi imao dijagnostikovanu demenciju. Bolje bi bilo reći: „Sećam se da smo prošli put jeli čokoladu. Bila je super.“
- Ne podsećati ga da je neko od bližnjih umro – Često se dešava da oboleli od Alchajmera misli da je njegov supružnik, roditelj ili neko drugi od bližnjih živ iako nije. Bolesnik može biti zbunjen ili povređen zato što dotična osoba ne dolazi da ga poseti. Ako mu se kaže da je ta osoba mrtva, može se desiti da ne poveruje ili da se čak naljuti. Ako poveruje, najverovatnije će ga ta „vest“ izuzetno rastužiti. Sasvim je nepotrebno obavestiti ga o tome jer će veoma brzo to ponovo zaboraviti i iznova će misliti da je bližnji živ. Izuzetak od ovog pravila je kada bolesnik pita da li je neko umro. Tada je bolje dati iskren odgovor, čak i ako ga ubrzo zaboravi, a zatim promeniti temu.
- Ne treba pokretati temu koja ga može uznemiriti – Ne postoji nijedan razlog pokretati neku priču ako se zna da će ga ona uznemiriti. Ako nemamo iste političke stavove, beskorisno je pričati o politici. Samo bismo pokrenuli raspravu, a onda dolazimo do gorepomenutog, drugog pravila. Niko neće pobediti u raspravi, a bolesnik će biti isfrustriran i ljut.
Preporučena literatura (na engleskom jeziku):
- Marie Marley, Come Back Early Today – A Memoir of Love, Alzheimer’s and Joy
- Virginia Bell & David Troxel, Best Friends Approach to Alzheimer’s care