Penzionisana profesorka i stara Beograđanka, Desanka – Desa Grbić rođena je 1925. godine. U svom odmaklom životnom dobu napisala je knjigu „Zgrada stara s Bulevara i mi u njoj“
Knjiga se bavi istorijom jedne predratne beogradske zgrade i njenim stanarima, uključujući i stari par prosvetara koji tu žive, njihovim svakodnevnim nevoljama i zadovoljstvima (npr. govori o penzijama, starim pismima, lekovima, o Kosmodisku i još o mnogo stvari bitnih ljudima u poznim godinama)…
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Ona piše o načinima na koji oni svoje pozne dane i surovo vreme u kome žive oplemenjuju pisanjem, slušanjem muzike, ljubavlju prema bližnjima, sećanjima… Tople priče ispričane u sporom ritmu, namenjene su čitaocima trećeg doba ili onima koji žele da ih razumeju. Zato je u podnaslovu knjige i navedeno: Laka lektira trećeg doba.
Promocija knjige gospođe Dese Grbić, u organizaciji odeljenja za društvene delatnosti GO Zvezdara, održaće se u četvrtak, 6. novembra 2014. godine, u 17 časova, u Galeriji Miljković, Bulevar kralja Aleksandra 298 (kod Pan teatra) u Beogradu. Dođite da upoznate ovu beogradsku damu koja je svoja sećanja ovekovečila u knjizi koja je još jedan, dragocen trag života u našem glavnom gradu. U nastavku, prenosimo vam deo knjige – priču pod nazivom „Božićna Košava“.
Ulicama žure retki prolaznici, a hladan vetar im se uvlači ispod odeće do gole kože, pa napolje izlaze samo oni koji baš moraju: muškarci na posao, majke po namirnice, hleb, Politiku ili Pravdu, a dečica odlaze grupno u školu jer im se čini da će tako lakše odoleti strašnim naletima vetra često mu okrećući leđa kad im dune u lice. (Išla sam tada u školu „Vožd Karađorđe“ koja je bila nedaleko od našeg stana. Trebalo je samo preći snežnu poljanu, spustiti se na Autokomandu, pa preko druge veće poljane ući na Avalski put, na čijem se samom početku škola nalazila). Tako udružena deca s naporom koračaju, kako bi bila zajedno jača držeći se za ruke, srećom slobodne od školskih torbi koje su se i tada nosile na leđima. Snažna košava i dalje besomučno vitla i trese prozorskim oknima uvlačeći se i kroz najmanje pukotine u stanove, prisiljava dvorišne pse i mačke da se sklupčaju da bi im tako zagrljenima bilo toplije kako bi lakše preživeli to čudo koje uporno urla evo već nedelju dana.
I poslovi oko Božića su odlagani zbog košave. Brojeći dane s nestrpljenjem očekujemo njen prestanak. Prema verovanju starijih ljudi taj surovi vihor duva tri, sedam ili čak četrnaest dana neprekidno. Trajaće taj vetar i svih četrnaest dana – govorili su razočarani ljudi jer nam u ona davna vremena nije bio potreban da obavlja posao najrevnosnijeg čistača ulica, budući da velikog dima i zagađenog vazduha skoro nije ni bilo. Grad je bio cele zime pod belim debelim snežnim pokrivačem koji se zadržavao do proleća. Tada je s pravom nosio ime beloga grada.
Svakog jutra po buđenju, onako još sneni, hitamo ka ledom okovanom prozoru da vidimo učinak košave od prethodne noći: je li oborila neko neotporno stablo, srušila poneki drveni plot, nanela visoke smetove pokraj kuće, ili možda načinila neku veću štetu. Ona se za časak samo utiša kao da se od noćnog ludovanja zamorila, a mi se ponadamo da je završila svoju besnu igru. I dok pokušavamo da oslobodimo od leda delić prozorskog okna mrazom našaranog fantastičnim slikama, košava opet silovito otpočinje svoje rušilačko delo.
Deca su najviše mrzela košavu zato što im je onemogućavala najlepšu zimsku razonodu – omiljeno sankanje. Samo najhrabriji stariji dečaci pokušavali bi da se sankaju, ali bi brzo i odustajali. Kad nije bilo košave, deca iz naših paviljona u Zvečanskoj ulici sankala su se niz obližnje strme uličice sve do Dobropoljske i Oblakovske. Automobili su bili prava retkost u tim sporednim ulicama, pa nije bilo nikakve opasnosti koja danas vreba decu na svakom koraku i zimi i leti. Sankali smo se do iznemoglosti sve dok se ne bismo toliko posmrzavali da smo morali otići kući jer su nas ruke, noge i obrazi bolno opominjali da moramo prekinuti naše uživanje. Slabo su nam pomagale vunene kape, rukavice, čarape i šalovi. Nismo onda imali tople nepropustljive vindjakne kao današnja deca, nego je većina oblačila ono što je imala bez obzira na modu, boju i veličinu, samo je važno bilo da je odeća topla. Odlazeći kući tešili smo se: Bar malo da se ugrejemo, pa ćemo opet na sankanje ako nam majke dozvole. Najčešće je tako i bivalo. Ovoga puta već deset dana nemilosrdna košava nam uskraćuje naše veliko zadovoljstvo.
I tako nestrpljivo čekajući prestanak košave dočekasmo i Tucindan što znači da se Božić već sasvim primakao, a mnogi predbožićni poslovi zbog košave nisu bili završeni. Doduše, mama je spremala kuću i mesila kolače, a brat i ja uživali gledajući kako to ona vešto radi. Trebalo je još da tata ispeče prase na ražnju. Moglo se ono ispeći i kod pekara, ali takvo nije ni izdaleka bilo ukusno kao ono sa ražnja. Nijedan domaćin, naročito oni mlađi, iz naših zgrada u Zvečanskoj nije želeo da odustane od tog domaćinskog posla, ali kako na pobesneloj košavi okretati ražanj nekoliko sati na otvorenoj poljani. Dogovarali su se nekoliko dana gde bi to bilo najzgodnije raditi, a da ih košava najmanje ometa, ali nisu uspeli naći nikakvo zaklonjeno mesto. Kako je izgradnja današnjeg Doma za nezbrinutu decu bila tada u toku, a Dom se nalazio u našem najbližem susedstvu, potražili su “ražnjari” od čuvara da ih pusti u nedovršenu građevinu kako bi tu zaklonjeni od vetra obavili ovaj važan posao. On ih nije smeo pustiti jer se bojao da se građevina ne ošteti, ili čak zapali. I tako dok su razmišljali šta će i kako će, uoči samog Badnjeg dana opaka košava naglo prestade kao što je naglo i došla kroz đerdap sa visokih Karpata, pokrivenih večitim snegom.
Sa nevericom ljudi počeše da izlaze iz svojih stanova na tihe, vetrom opustošene ulice. Naši očevi se odmah spremiše sa ražnjevima i već kupljenim prascima žureći da ih peku. Celo popodne uz vruću rakijicu i bučni razgovor okreću božićne pečenice. Poodavno je pao mrak. Oni se pobedonosno vraćaju kućama, malo podnapiti i mnogo veseli noseći reš pečene prasiće.
Mama se brinula da joj naš tata ne isprlja masnim prasetom stan koji je danima detaljno sređivala. Zato je uzela od njega ražanj sa pečenicom i pažljivo ga odnela u špajz u kojem je već bilo dosta hrane pripremljene za veliki praznik jer će se Božić slaviti tri dana, a i doći će nam kao i svake godine neoženjeni ujak i stric i neudate mlade tetke. „Dakle, ono što je glavno, završeno je…“ preslišavala se moja mama, „… još samo da zavijem sarmu, skuvam supu i da nabavimo piće, pa se veliki praznik Hristovog rođenja može slaviti“.
Brat i ja odavno smo želeli za Božić jelku, ali tata nije dozvoljavao jer to nije bio pravoslavni običaj. U našim zgradama je bilo naroda iz raznih krajeva ondašnje kraljevine Jugoslavije. Dolazili su u Beograd „trbuhom za kruhom“, a naš grad ih je sve širokogrudo primao. Preko puta našeg stana živeli su Slovenci Košarevi. NJihov Božić se proslavljao pre našeg, pa iako oni za ovaj praznik nisu zvali nikoga od suseda, kao ni za ostale svoje praznike, što se kod nas pravoslavaca nije moglo desiti, ipak su njihova deca pozvala brata i mene da im vidimo jelku.
Kod Košarevih nismo bili ničim posluženi, ali smo zato videli divno okićeno zimzeleno drvce! Bili smo prosto opčinjeni njegovim sjajem i lepotom. Ispričali smo to mami sa najvećim ushićenjem, poželevši svim srcem da jelku i mi imamo. Nekoliko puta spominjali smo joj tu našu veliku želju, a ona nam ništa ne odgovori, samo reče da pred ocem to više ne pominjemo. Potajno smo se nadali da će uspeti ubediti oca da nam ipak dozvoli ostvarenje naše gotovo neostvarive želje s obzirom na njegovu strogost i ukorenjeno shvatanje da to nije naš običaj. Mama je u povoljnom trenutku nastavila ovaj mali spor oko jelke.
– Šta misliš da ipak deci kupimo jelku?
– To se neće uneti u moju kuću, – reče ljutito otac, – to rade samo Šokci. Moj otac je rođen u Bosni u kojoj su katolike nazivali Šokcima.
– Zaboga, Mladene, pa zar je to toliko važno! Valjda je važnije da se deca raduju i zašto da im ne pričinimo tu radost… – navaljivala je majka.
– Ti kao da si zaboravila kolike smo izdatke imali za praznik. Uostalom ja sam svoje rekao! – kratko odbrusi otac, a to je značilo da od jelke nema ništa. Na našu sreću, mamu ne napusti upornost.
– Za pare ništa ne brini, imam ušteđevinu skupljanu za nove cipele, a one mi baš i nisu nužne, biće mi dobre i neke od starih.
Kada smo na Badnje veče uradili sve što običaj u pravoslavnim kućama nalaže: uneli badnjak, položili slamu pod sto, otpijukali pi-pi posle maminog ko-ko, večerali posnu večeru i zasladili smokvama, suvim šljivama i orasima, tata se umoran od dnevnog posla spremao da legne. Posle njegovog odlaska na spavanje mama nas je odvela u sobu i pokazala ono što smo najviše želeli za božićni dar. Često nas je naša snalažljiva mama kao kakav vešti mađioničar koji iz praznog šešira vadi papirne cvetove, šarene marame i zečeve, umela prijatno iznenaditi i obradovati, ali nikada kao tada. To je bio jedinstveni bajkoliki prizor za njeno dvoje dece. Mislili smo da sanjamo. Dugo smo uživali gledajući blistavu jelku okićenu raznobojnim sjajnim kuglama, sa velikom zlatnom zvezdom na vrhu i ostalim blještavim ukrasima. A kada je mama upalila svećice i prskalice, tek mi se onda učini da sanjam. Nije nam se uopšte spavalo. želeli smo da celu noć provedemo pored prekrasnog božićnog drveta.
Pod jelkom su bili pokloni među kojima je i čokoladni Božić-Bata, kako smo zvali Deda Mraza. Bio je uvijen u višebojno zlato. Toliko mi se dopao da sam tražila od mame dozvolu da ga sa sobom ponesem u krevet. Držala sam ga nežno u rukama i uz njega zaspala. Mama je zaboravila da ga uzme iz mojih ruku tako da je on ostao kraj mene do jutra. Kad sam se probudila, od njega gotovo ništa ne ostade. Istopio se od moje toplote i isprljao i mene i posteljinu. Mama me nije grdila uzevši krivicu na sebe. Plakala sam što više nisam imala Božić-Batu, ali mamino obećanje da će mi kupiti drugog i pogled na blistavu jelku, brzo su me umirili.
Za nas, decu, ostala je tajna kada je mama sve to pokupovala, donela kući po onoj vetrometini i kad je uspela da okiti jelku, a pre svega kako se osmelila da sve to uradi i pored najstrože muževljeve zabrane i to u ono vreme kad je reč muža bila zakon. Nije nam o tome nikad kasnije pričala, nije se ni žalila ni hvalila. Njoj je najvažnije bilo da joj deca budu srećna i zadovoljna na taj veliki praznik. I sledećih godina uz pravoslavni badnjak i slamu kitili smo jelku uz očevo prećutno odobravanje.
Božić je svečano i lepo proslavljen. Prvog i drugog dana dolazili su nam rođaci sa darovima za nas, pa se jelo, pilo, pričalo i radovalo. Trećeg dana posetili su nas susedi, uglavnom deca koja su zajedno sa nama uživala u jelci. Bili su i Slovenci. Oni se nisu mnogo divili našem božićnom drvcetu, rekavši da je njihov „krizbom“ bio veći. Sva deca su bila poslužena kolačima, ali se veliki tanjir nije brzo praznio jer su naši gosti već dva dana jeli poslastice u svojim kućama, pa su ih se zasitili, ali su se Slovenci obilato služili jer je njihov praznik poodavno prošao.
Pred kraj je došao i njihov otac čika Feliks i doneo malu harmoniku, te smo pevali srpske pesme i slovenačke popevke do kasno u noć. Divno, nezaboravno veče, puno emocija, topline i neponovljive dečije radosti.
Mnoge godine su protekle, ali mi nisu izbrisale sećanje na jedan daleki Božić moga detinjstva.