U 19. veku, kada je smrtnost novorođenčadi i dece bila veoma visoka i mnogi su za života stizali da imaju samo jednu fotografiju, bio je rasprostranjen običaj fotografisanja potomaka sa majkama. Međutim, u viktorijanskoj Engleskoj mnoge ovakve fotografije naročito su bizarne zbog dva detalja: pogleda dece i sakrivenih majki koje kao da lebde između dva sveta…
Na starim porodičnim fotografijama iz Srbije, često se vide obojeni crveni obraščići i usnice ili plavom ili zelenom bojom obojeni delovi odeće ili okruženja. Takav način obrade fotografija nama danas uglavnom deluje nepotrebno i čak izaziva kontraefekat, ali nam je jasno da je želja bila da fotografija bude još lepša.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Na nekim fotografijama se vide muškarci sa neobičnim položajem ruke, visoko podignute i priljubljene uz grudi. Na ruci je, naravno, ručni sat – vrednost koja treba da se vidi.
Koliko god ovo delovalo neobično ljudima današnjice, isto to, samo na drugi način, i mi radimo. Fotošop je postao skoro obavezni alat, slike se dorađuju i ispravljaju pre nego što se podele po društvenim mrežama ili pokažu prijateljima i rodbini.
Iako više ne dižemo zapešća, mnogi vole da se pohvale i da ovekoveče i po internetu prošire dokaz o svojim novim kolima, haljinama, nakitu, kući i sl…
Dakle, promenio se način, ali motivi su ostali isti. To razumemo. Postoje, međutim, stare fotografije iz XIX veka koje ne samo da nam nisu razumljive, nego ponekog i uplaše.
U viktorijansko vreme, u anglosaksonskim zemljama, bio je relativno rasprostranjen običaj fotografisanja dece čije bi majke bile prisutne na slici, ali su ili prekrivene (manje ili više uspešno) ili bi im, naknadnom intervencijom fotografa, bile obrisane glave.
Zbog ovoga, ove fotografije deluju najčešće – jezivo.
Kako je fotografisanje postajalo pristupačno srednjim slojevima društva, tako je sve više porodica želelo da ovekoveči svoju decu na fotografijama koje su se zatim često slale rodbini i prijateljima kao „karte“ – svojevrsne razglednice kojima su prenošene vesti i održavane veze.
Motiv – da se porodica pohvali svojom decom i da sa familijom i prijateljima podeli radost zbog novog člana, sasvim je jasan.
Jasno je i da je određena fotografija imala mnogo veći značaj jer nije, kao danas, mogla da se radi svake sekunde niti su ih slikali sami članovi porodice. Fotografisanje je bilo poseban događaj.
Fotografisanje beba i male dece i danas nije lako jer ljudi u tom uzrastu uglavnom „ne sede s mirom“.
U viktorijansko vreme, sam proces fotografisanja trajao je mnogo duže, pa je slikanje dece bilo prava umetnost.
Poznato je da su deci davana čak i sredstva koja bi ih omamila – ovo nama deluje neverovatno, ali je upravo to objašnjenje čudnih izraza lica mnoge dece na ovim fotografijama.
No, i pored toga, bilo je potrebno da decu neko drži dok se slikaju. I tu su, uglavnom, pomagale majke. Nekad su decu držale i dadilje ili očevi, ali majke su najčešće bile na ovim fotografijama. Bile jesu, ali videle se nisu.
One su kompletno uvijane, prekrivane draperima, čaršavima, zaklanjane su iza zavesa ili čak, nakon što je fotografija slikana – glavu bi im obrisao fotograf.
Objašnjenje koje se najčešće navodi jeste da je porodica želela da fotografiše decu i zato nije trebalo da se vide majke.
Ali, budući da je i ljudima tog doba bilo jasno da je majka takođe na fotografiji, zašto je na tako rogobatan i besmislen način ona sakrivana?
Na to pitanje mi nismo našli zadovoljavajuće objašnjenje.
Istina, estetika se menja – zato nama danas, na primer, crno-bele fotografije ukrašene naknadnim bojenjem detalja često deluju naružene.
Ali fotografije sakrivenih majki izgledaju kao da nose neku poruku koju mi ne umemo da protumačimo ili su odraz shvatanja vremena koje mi još nismo na pravi način dešifrovali.
O ovom fenomenu 2013. godine pisao je i Gardijan pa više detalja možete pročitati i na njihovom sajtu (na engleskom jeziku).