Sveprisutnost i cenzorska palica kojom upravljamo svojim profilima na društvenim mrežama čini da se svetu predstavljamo kao daleko uspešniji i srećniji nego što zaista jesmo. Krijemo svoj trud, i promovišemo nerealnu lakoću postojanja…
Ovakva slika sveta je za Karolinu Biton, samostalnog publicistu koja piše za nekoliko poznatih sajtova i časopisa, bila zamalo pogubna… Kada se otisnula u vode samostalnog radnika, očekivala je da će to ići lako, onako kako je to videla na internetu. Ali, ubrzo je shvatila koliki je jaz između realnosti i onoga kako se cela jedna generacija (čast izuzecima) predstavlja drugima.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Prevodimo tekst u celosti…
Kada sam postala samozaposlena pre nekoliko meseci, zausta nisam znala koliko će to biti zaista teško. Ubrzo nakon objave mog prvog članka u Forbsu, pomislila sam: Uspela! – kao da je „biti svoj gazda“ jednokratni događaj.
Finansije mi, začudo, nisu bile na listi briga. Bila sam, i jesam, umesto toga suočena sa nekopetencijom. Učinilo mi se da sam pala sa litice.
Moja naivna ideja da će samozaposlenost biti laka došla mi je od lažne slike koju sam dobijala od drugih koji su sve to tako predstavljali.
U mojoj generaciji je uobičajeno da se pretvaraš sve dok nešto ne postaneš (faking it until you make it). Na internetu postavljamo fotografije kako se smejemo i pijemo sa našim kolegama, i pravimo se da je to svakodnevnica. Činimo se kao da smo mladi, srećni, i nedavno unapređeni.
Zapravo, mnogi od nas su pod stresom početnih pozicija, sa teretom sopstvenih očekivanja i realnošću da je za uspeh potrebno mnogo vremena. Imali smo utisak da ćemo do sada stići dalje.
To se zove Stenfordski sindrom pačića. Jedan bloger sa Stenforda objasnio je:
– Svi se u kampusu univerziteta čine kao da školovanje prolaze lako, kao pačići preko vode, ali, ispod površine, brzo i uporno rade nogama dok im ne otpadne perje sa trtice.
Komentar Penzina: Možda autorka ne, ali mi stariji sećamo se filma „Gumeni patak“, o kamiondžiji koji je upravo po ovoj slici – naizgled mirne patke koja brzo pliva nogama pod vodom, i dobio nadimak.
Slično je i sa milenijumcima na radnom mestu. Mi ne pričamo o našim razgovorima sa šefovima u kojima smo postiđeni, o dosadi koju osećamo za stvari koje smo mislili da ćemo voleti… Naša veštačka slika uspeha i stabilnosti zavisi od sakrivanja ovih ljudskih problema.
A naša pačja lica na društvenim mrežama zavaravaju ljude. Svi misle da su svi drugi sa nekim a zapravo su sami. Ovo je tužan krug.
Rešenje pačjeg sindtroma leži u analogiji: neka vaše lice odražava važe noge kojima stojite na zemlji i koje vredno guraju napred. Ovaj tekst je moj pokušaj da probam ovo, i nadam se da će pokrenuti otvoreni dijalog.
Ali postoji još jedno implicitno rešenje koje ne prihvatam: da prestanemo da veslamo uporno. To veslanje služi da se krećemo. Kada bi patke to prestale da rade umrle bi ne saznavši gde njihove noge mogu da ih odnesu.
Svoj trud ne bih menjala nizašta. Prestati raditi uporno je kao da kažete nekome ko gubi dah da prestane da vežba.
Zato predlažem da ciljamo visoko, da upremo, i da konačno ispričamo svoju pravu priču umesto pretvaranja, napisala je Karolin za Forbs.