„Studija sprovedena početkom 2015. godine dovodi u pitanje efikasnost popularne metode fizioterapije – kinezitejpinga. O kakvom istraživanju je reč, i kakva su moja iskustva u radu sa ovom metodom“ – za Penzin piše fizioterapeut Vlada iz Beograda.
Kinezitejping kao metoda fizioterapije prisutan je od 1979. godine (kada je tehniku i trake razvio i patentirao dr Kenzo Kase, kiropraktičar), ali naročitu popularnost stiče poslednjih godina od kada na velikim sportskim takmičenjima kao što su Olimpijade ili Svetska prvenstva, vidimo brojne sportiste kojima su udovi, ramena ili leđa oblepljeni „nekim šarenim trakama“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Na prvi pogled, kada su trake u crnoj boji, one mogu ličiti i na egzotične tetovaže (tzv. tribali). Da li sportisti kinezi trake „nose“ zbog mode, zbog stvarnog efekta koji imaju na izbegavanje spotskih povreda, zbog ublažavanja bola od neprekidnih napora mišića i zglobova, ili je prosto reč o placebo efektu?
Napomena: U prilog kinezitrakama ne ide ni to što su proizvođači donirali kinezitrake za 58 reprezentacija na Olimpijadi u Pekingu 2008. godine.
Ovim se bavi nova studija objavljena u februaru 2015. godine (Kinesiology tape does not facilitate muscle performance: A deceptive controlled trial). U njenom apstraktu se navodi:
Kinezitejping je terapeutska metoda o čijem mehanizmu delovanja nema mnogo razumevanja. Tvrdi se da povećava stimulaciju što ublažava upale, i posledično unapređuje performanse. Međutim, ove prednosti mogu biti posledica placebo efekta.
Studija je ispitivala 30 zdravih učesnika u tri grupe:
- prva grupa bila je lepljena kinezitrakama
- druga grupa bila je lepljena lažnim kinezitrakama
- treća graupa nije bila tretirana trakama na bilo koji način.
Učesnicima su oči bile prekrivene tokom ispitivanja. Za prve dve grupe trake su primenjene na kvadricepsima. Kod učesnika mereno je normalna pokretljivost, zatezanje i vreme zatezanja do različitih uglova u dve brzine (60°/s and 180°/s).
Autori studije tvrde da su učesnisnici bili uspešno prevareni u vezi sa efikasnošću kinezitraka jer nije pronađena bitnija razlika u merenjima među različitim grupama.
– Ne postoje čvrsti, nezavisni naučni dokazi da kinezitejping radi ono što tvrdi da radi. Moguće je da postoje konkretne prednosti, kao što je povećanje fleksibilnosti mišića ili smanjenje bola, ali mi to još uvek pouzdano ne znamo – kaže i Džim Tornton, predsednik Nacionalne atletskog udruženja trenera SAD.
Još 2012. godine urađena je jedna meta-studija (ispitivanje objavljenih istraživanja), u kojoj se kaže da su, u godinama posle Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, fizioterapeuti, naročito sportski, sve češće pitali i da li kinezitrake treba da koriste preko drugih elastičnih traka koje se koriste u fizioterapiji (Kinesio taping in treatment and prevention of sports injuries: a meta-analysis of the evidence for its effectiveness).
Ova studija izdvojila je 97 istraživanja od kojih je 10 ispunilo kriterijum studije da izveštaj mora imati ispitane efekte kinezitejinga uz praćenje kontrolne grupe kojoj ova metoda neće biti primenjena. Samo dve studije pratile su sportske povrede, od kojih je jedna pratila povrede atletičara:
– Smanjenje bola bilo je trivijalno s obzirom da nije bilo kliničkih rezultata već sve svodilo na subjektivni osećaj. Rezultati su bili neujednačeni, sa malim prednostima koje se navode u dve studije – navodi se u ovoj studiji i zaključuje:
– Kinezitejping može imati male benefite za unapređenje snage, pokreta i izvesnih vrsta povreda u odnosu na druge vrste elastičnih traka koje se primenjuju u fizioterapiji i tretmanu povreda, ali su potrebne nove studije koje će ovo potvrditi.
Najnovija studija možda će pokrenuti i više debate o kinezitejpingu i nakon nedavnog pisanja Njujork Tajmsa na tu temu, pa ćemo pratiti nove informacije.
Moje lično iskustvo u primeni kinezitejpinga
Istina je da je kinezitejping popularniji poslednjih godina kada i domaći sportisti i rekreativci na velikim takmičenjima vide kolege iz sveta koje na sportska borilišta izlaze sa „zanimljivim šarama“ od kinezitraka.
Istina je i da sam imao pacijente koji su tražili kinezitejping i kada nisam procenjivao da je to metoda koja ima je najpotrebnija, pretpostavljam, zato što im je izgledalo „kul“.
Kod pacijenata kojima sam primenjivao, i primenjujem kinezitejping, poboljšanja su više nego izvesna. Da li je reč o placebo efektu ili ne, to ne mogu da tvrdim s obzirom da sam čovek iz prakse a ne naučnik-istraživač.
Daleko veći problem sa efikasnosti kinezitejpinga u Srbiji predstavljaju razne „zamene“. Reč je pre svega o trakama za kinezitejping veoma loše izrade koje, ne samo da nemaju dovoljnu snagu da „premoste“ mesta koja tretiramo kinezitejpingom, već nemaju dovoljno snage ni da se zadrže zalepljene na mestu gde ih primenjujemo.
Razlog pristustvu ovih kopija traka na tržištu jeste nedostupnost originalnih traka za sve fizioterapeute koji praksu vrše u „sivoj zoni“, s obzirom da se originalne kinezitrake mogu kupiti samo kod određenih dobavljača koji ih prodaju samo registrovanim pravnim licima. Drugi razlog jeste cena originalnih kinezitraka.
Kada je reč o efikasnosti originalnih kinezitraka, moram reći da sam ih koristio i za saniranje sportskih povreda, i za saniranje drugih problema, kao što su na primer postoperativne terapije, i to kod osoba različitih godina. I, kako su se pokazale? Odlično, bez izuzetka.
Rezultati su bili od očekivano dobrih do izuzetnih. Konkretno, kod tretmana upale tetive kod sportista, koja se nije desila prvi put, oporavak nakon primene kinezitejping terapije kraći je nego u prethodnim situacijama u kojima se našao isti sportista.
Dakle, možda nema kontrolne grupe, ali u ovom slučaju sam pacijent i njegova ranija iskustva predstavljaju najbolju kontrolu – pacijent zna kako mu teče oporavak sa i bez kinezitraka.
Posebno bih istakao efekte kinezitejpinga na smanjenje bola u predelu koji je tretiran trakama, što omogućava bolju pokretljivost tokom oporavka, te samim tim i kraći povratak povređenog dela tela u „redovan režim rada“.
Ono što se pokazalo kao moje iskustvo jeste da efekat kinezitejpinga najviše dolazi do izražaja u tretmanu akutnih bolova, bez obzira da li su oni reumatološke, neurološke, traumatske prirode, itd.
Tako se u radu sa pacijentima kinezitejping pokazao kao odlično sredstvo u prvoj fazi lečenja, i to:
- lumbalnih sindroma (bol u donjem delu leđa)
- diskus patija i diskus hernija
- cervikalnih sindroma (bol u vratu)
- mijalgija (bol u mišićima)
- neuralgija (bol duž nerava)
- distenzija, distorzija i luksacija zglobova
- ruptura mekih tkiva, itd.
U tim prvim, bolnim fazama, kada je često veoma ograničen izbor primene drugih sredstava lečenja, kinezitejping se pokazao kao odlično rešenje. Isto tako, otoci i podlivi se mnogo brže resorbuju kada se primeni kinezitejping.
Moram da napomenem još da sam sa uspehom primenjivao kinezitejping kod bolova u lumbalnom delu kod trudnica. Naravno, zbog sve većeg tereta koji podnosi lumbalna kičma u trudnoći, bol nije sasvim nestao, ali su znatno olakšane tegobe.
Isto tako, u radu sa pacijentima, pokazalo se da kod bolova koji traju duže vremena, kinezitejping nema mnogo učinka.
Zato uvek kod hroničnih bolova predlažem neki drugi vid terapije, a trake lepim samo na insistiranje pacijenta. Ono što je sigurno, jeste da apsolutno ne mogu da „odmognu“ ukoliko su pravilno primenjene.
Sa druge strane, sa lepljenjem kinezitejpinga u cilju prevencije i poboljšanja performansi sportista, zaista nikada nisam imao iskustva. To jest, moja iskustva sa kinezitejpingom vezana su uglavnom za period nakon nastanka povrede.
O rezultatima kinezitejpinga, u uslovima koje imamo u Srbiji, kako god to zvučalo, može da govori i to što se pacijenti rado ponovo odlučuju na ovaj tretman bez obzira na cenu (koju u najvećoj meri određuje cena samih originalnih kinezitraka).
Biće zanimljivo i ubuduće pratiti istraživanja efekata kinezitejpinga. I pacijentima i fizioterapeutima koristiće da imaju pred sobom što više konkretnih informacija.