Početna Magazin Godine Zdravlje Kako potvrđivanje njihovog iskrivljenog sećanja pomaže ljudima sa demencijom

Kako potvrđivanje njihovog iskrivljenog sećanja pomaže ljudima sa demencijom

Kako potvrđivanje njihovog iskrivljenog sećanja pomaže ljudima sa demencijom

Osobe koje se staraju o obolelim od demencije znaju koliko je teško komunicirati sa njima. Nekada je nemogućnost normalne komunikacije ono što najteže pada porodici i prijateljima, i što najteže savlađuju oni koji se brigom dementnim osobama bave profesionalno. Kao da učimo novi jezik… Da li da ispravljamo njihove greške ili da počnemo da se pretvaramo, da se prebacimo u njihov svet zabluda?
Liza Bortoloti zastupa donekle još uvek kontroverzan stav

Koji je najbolji način da se pomogne ljudima sa demencijom? Mnoge intervencije imaju za cilj da im se omogući da zadrže uspomene i verovanja koji njih definišu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kod terapije za prisećanje (ili terapije reminiscencije), ove osobe se podstiču da govore o događajima ili iskustvima iz prošlosti pomoću pomoćnih sredstava kao što su fotografije ili predmeti koji za njih imaju značenje.

U terapiji potvrđivanja (ili terapiji validacije), jasno se priznaje da oni više ne mogu imati kontakt sa stvarnošću zbog oštećenja u memoriji, pa bi mogli imati koristi od istraživanja njihovog sopstvenog doživljaja stvarnosti, izgrađivanja poverenja između njih i staratelja i smanjivanja anksioznosti.

Kod tzv. rada sa životnom pričom, ljudima sa demencijom se pomaže da dođu do priče koja ih podseća na ključne događaje u njihovim životima, kao i na aspekte njihovih života, podstičući veze sa prijateljima i porodicom.

U kontroverznom pristupu – zadovoljena demencija koji je opisan u knjizi Olivera Džejmsa istog imena („Contented Dementia), staratelj se podstiče da uđe u svet iluzija osobe sa demencijom i da „igrajući istu ulogu“, prati scenario i da im ne protivreči.

Ovi različiti pristupi imaju kao zajedničko potvrdu da, kod osoba sa demencijom, suštinska verovanja o tome ko su oni (ono što se često naziva identitet ili osećaj sopstva) jesu ugrožena gubitkom pamćenja i da ih treba sačuvati kako bi se omogućila socijalizacija i popravilo svakodnevno funkcionisanje osobe.

Naučnici su primetili da kako starimo, čini se da se više sećamo i da su nam sećanja detaljnija kada su u pitanju događaji koji su se desili u godinama adolescencije ili u ranom zrelom dobu (od 10. do 30. godine života), tokom tzv. ispupčenja reminiscencije. Razlog tome je što ove događaje shvatamo kao nešto što nas definiše. Imamo običaj da potcenjujemo do koje mere se menjamo tokom vremena usled nedostatka doslednosti – jednostavno ne ažuriramo sliku o sebi u svetlu novih događaja.

Ali ovo je posebno očigledno kod osoba sa demencijom, koje često sebe vide onakvima kakve su bile pre pojave bolesti, kada su bile aktivne, zaposlene i nezavisne. Podsticanjem prisećanja na dostignuća i strasti koje smo imali u mladosti, možemo se držati osećaja u vezi sa tim ko smo.

U svojoj knjizi „Keeping Mum“ (Zadržavanje mame), britanska filozofkinja Marijan Talbot opisuje kako je njena majka bila odličan pripovedač pre nego što je obolela od demencije. Jedna od njenih najboljih priča bila je o danu kada je ona, kao 14-godišnjakinja, zakasnila u školu jer je njena majka tog dana rodila blizance. Direktorka škole nije poverovala da je to razlog njenog kašnjenja i kaznila ju je, što je ona doživela kao veliku nepravdu. Kada je demencija uznapredovala, priča o rođenju blizanaca je počela da se spaja sa drugim pričama (na primer, o drugim pričama o kašnjenju u školu) i mnogo puta je ponavljana.

U svom istraživanju o narativu i identitetu kod Alchajmerove bolesti, Lars Krister Hajden i Linda Erulv, oboje sa Linkeping univerziteta u Švedskoj, proučavali su priče koje su pričale dve žene obolele od Alchajmerove bolesti, od kojih se jedna zvala Marta. Marta je često pričala priču kako je naučila da vozi i kako je kupila kola, prkoseći otporu svog supruga i svoje porodice. To je bilo nešto čime se ona ponosila jer u to vreme nije bilo mnogo žena koje su uradile nešto slično. Pojedini delovi njene priče ponavljani su često, čak i u toku jednog razgovora, i sadržavali su niz nedoslednosti.

Iskrivljena sećanja i ona koja se stalno javljaju, a koja su se javljala i kod Marijanine majke i kod Marte, predstavljaju problem jer nedoslednosti znače da su neka od njihovih verovanja verovatno bila lažna. Ponavljanje je ukazivalo na to da one nisu bile svesne da su istu priču pričale ranije istoj publici. Pored toga, važno je ponavljati priče koje smatramo suštinskim u našem životu, čak i ako sadrže netačnosti i slušaoci ih više ne prate. Zašto je tako?

Kada nemamo više pristup autobiografskim podacima, možemo progresivno izgubiti svoj identitet – to jest, zadržavamo manje stavova o sebi i svojoj prošlosti, a sadržaj tih stavova postaje sve više maglovit. Ovo ima negativan uticaj na našu dobrobit: gubimo samopouzdanje pri odgovorima na pitanja i kod učestvovanja u razgovoru, a posebno nam je teško da uvrstimo podatke iz perioda života pre Alchajmera.

Kada smo suočeni sa ugrožavanjem identiteta, sposobnost da ispričamo priču koja je odigrala ključnu ulogu u našem životu i koja je u osnovi predstave koje imamo o sebi (nepravedno kažnjen tinejdžer, prkosna žena), bitna je iz dva razloga.

Prvo, imamo psihološku korist zahvaljujući većem osećaju dobrobiti. Pričanje priče će verovatno omogućiti društvenu razmenu i povećati samopouzdanje u periodu kada je rizik od izolacije velik. Ove psihološke koristi mogu lako postati epistemonične koristi – pozitivan uticaj na sposobnost sticanja, zadržavanja i korišćenja relevantnog znanja.

Sve ove vrste društvene razmene, na kraju, omogućavaju nam da nastavimo da razmenjujemo informacije sa drugima i da dobijamo povratne reakcije od njih. Ponavljanje iste priče povećava mogućnost da se ta priča duže pamti, što izoštrava predstavu koju imamo o sebi.

U slučaju Marijanine majke, smisao je bio da je ona bila poštena devojčica koja je nepravedno kažnjena; u Martinom slučaju, smisao je bio da bi ona radila onako kako je ona zamislila i da ne bi sebe uslovljavala stavovima drugih ljudi. Samodefinišuća uverenja su se zadržala kao rezultat neprestano ponavljanih sećanja koja su se izobličila.

Očigledno, tačno prenošenje sećanja igralo bi ove pozitivne uloge i izbegli bi se problemi sa netačnostima i nedoslednostima; stvarnost ne bi bila pogrešno predstavljena. Međutim, u kliničkom kontekstu demencije, teško je doći do tačnih sećanja jer ima manje ograničenja u prenošenju sećanja i manje mogućnosti za samoispravljanje.

Osporavanje priče kao netačne možda neće imati željeni ishod da se podstakne veća preciznost u pričanju, ali bi moglo da dovede do odbijanja daljeg razgovora. Priča bi bila izgubljena.

Ovo ima neke zanimljive implikacije na to kako se upravlja prenošenjem iskrivljenim sećanjima kod demencije. Menjanje spokoja pripovedača za autentičnost priče podsticanjem osoba se demencijom da žive srećne u svetu zabluda umesto nesrećne u stvarnom svetu moglo bi delovati kao nešto što je patronizirajuće i omalovažavajuće.

Međutim, pažljivo proučavanje pozitivne epistenomične uloge iskrivljenih sećanja u očuvanju uverenja koja definišu osobu kao i shvatanje krhkosti – kako ličnih priča tako i pripovedača sa demencijom, trebalo bi da podstakne preispitivanje stavova o ovome.

Marta bi možda zaboravila potpuno na to da je ona žena sa snažnom voljom da nije iskidanog sećanja na njenu nedoslednu priču o tome kako je dobila vozačku dozvolu i kupila kola. I to je razlog zašto bi trebalo da budemo otvoreni prema mogućnosti da su, u nekim okolnostima, pogrešna verovanja neverovatno korisna i, koliko god se činilo kontraintuitivno, ona mogu biti od suštinske važnosti za zadržavanje onog znanja koje je osobi bitno.

Liza Bortoloti,
Tekst objavljen u originalu na portalu Aeon Aeon counter – do not remove
Prevod: Penzin.rs
Fotografija: Nezaboravak ili spomenak


Liza Bortoloti je profesor filozofije na Brimingemskom univerzitetu.
Autorka je knjiga „Delusions and Other Irrational Beliefs“ i „Irrationality“ 

U tekstu Čudesno holandsko naselje za ljude sa demencijom možete se upoznati sa sličnim pristupom gde je čitavo jedno naselje u kome žive oboleli od demencije prilagođeno njihovim zabludama.

Pored otežane komunikacije, ljudima u okolini se čini da neke dementne osobe „postaju drugačije“. O problemu „gubitka morala“ možete čitati u tekstu Osobe sa demencijom koje izgube moral, izgube i identitet

O osnovnim pravilima komunikacije sa osobom obolelom od demencije, možete čitati u tekstu Saveti za bolju komunikaciju sa osobama obolelim od demencije

Nezaobilazna, potresna Priča o braku u svetu Alchajmera