Kada se pređe prag, pred očima se nađe čudan svet, svet u kome reči više ne znače ništa. U umu se sve promeni: tako slavina može postati cvet. Pogled sa stolice može da uplaši. Više ništa nema smisla, skoro da imamo vrtoglavicu. To je svet izgrađen na uništenju stvari.
Svedočanstvo jedne Francuskinje, neformalnog negovatelja dementne osobe preuzeta sa sajta AgeVillage.
Moji dani su kao svetlost onog leta kada svaki dan izgubimo nekoliko minuta sunca… Krećem se između dva sveta: onog koga svi znamo i onog sveta Alchajmera. Često se usudim, ali ne ulazim u Alchajmer koji to želi.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
U stvari, ja sam istraživač koji odlazi u mračnu zemlju, ali moj prtljag je tamo beskoristan. Rezonovanje, logika, svest – samo su teret. Da bi se ponovo ušlo u Alchajmer, treba ih ostaviti na pragu.
Kada se pređe prag, pred očima se nađe čudan svet, svet u kome reči više ne znače ništa. U umu se sve promeni: tako slavina može postati cvet. Pogled sa stolice može da uplaši. Više ništa nema smisla, skoro da imamo vrtoglavicu. To je svet izgrađen na uništavanju stvari.
Moj muž, koji živi u tom univerzumu, uvek me iznenadi. Pozdravlja ljude koji ne postoje, ili koje jedino on vidi. Može da ode bez upozorenja, bez očiglednog razloga, kao da ima nešto hitno da uradi. I ostavlja me tamo, da pokušam da razumem. Da razumem šta?
Svet ludila je kao svet suza, to je čudan svet u kome se može izgubiti. A ipak bih tako volela da se tamo izgubim sa njim. Kada bolje razmislim, slavine su zaista beskorisne; zato ih zovu cvećem…
I ja želim da se smejem prozračnim bićima koje bih jedina ja videla. Želim da se zaglibim u to „više ništa“, u odsustvo svega. Sve dok sam sa njim. Naš univerzum se skuplja, ali koga je briga ako ne primećujemo ništa…
Često hodam kroz tu zemlju, ona mi je poznata, ali nedostatak oslonca čini da mi se vrti u glavi; moj mozak se skuplja, klizam po glatkim zidovima, ništa me ne drži. Razum se gubi. To je opasno mesto; tražim vrata za izlaz.
Ponovo nalazim tamo, ostavljenog na pragu vrata, svoj zdrav razum, svoju logiku. Konačno dišem, a ipak imam samo jednu želju: da ponovo odem u taj svet sagrađen na iracionalnom i ludilu ljudi.
Yoyo