Godišnji odmor u socijalno pravednijim društvima primarno je povezan sa značajem slobodnog vremena za zdravlje i kvalitet života radnika. Danas se o njemu priča samo kao o generatoru ekonomskog rasta. O tome piše Anica Stojanović za portal Mašina u tekstu Noge u lavoru: godišnji odmor i neoliberalna država. Penzin prenosi samo delove teksta…
Uz stalni rast nezaposlenosti i smanjivanje radničkih prava, sve manji broj ljudi sebi može da priušti odmor i putovanja. Sam pojam slobodnog vremena je transformisan paralelno sa promenom načina proizvodnje, te tako postaje još jedan dodatak kapitalističkoj potrošnji. Samim tim je i promocija turizma kao generatora ekonomskog rasta u srži neoliberalne paradigme.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Pitanje plaćenih godišnjih odmora iskrsava nešto pred Drugi svetski rat:
- 1936. Međunarodna organizacija rada donosi Konvenciju o plaćenom godišnjem odmoru, kojom se preporučuje najmanje šest dana plaćenog odmora godišnje
- U godinama koje slede, te preporuke postaju pravo svih građana, ali „odmor za sve“ nije obezbeđen samo propisima, već osiguravanjem mogućnosti putovanja
- Plaćeni dvonedeljni godišnji odmor u Jugoslaviji je uveden 1946. godine
- 1958. radnicima je garantovao 12‒30 dana odmora
- 1965. najmanje 14 dana godišnjeg
- 1973. godišnji je ograničen na 18 do 30 dana, kada je postao i ustavom osigurano pravo.
Ali, da bi odmor i putovanja postali delom života svih, morali su se razvijati kroz socijalizaciju turizma unutar samoupravnog sistema, gde je on postao integralni deo proizvodnje, njena dopuna u cilju poboljšanja položaja radnika, ali i same efikasnosti proizvodnje, napominje Anica Stojanović i dodaje:
Godišnje odmore smo odavno prestali da posmatramo kao zasluženi predah. Ako ih uopšte imamo, u najboljem slučaju predstavljaju kratkotrajan beg iz beznađa nemaštine ili vreme koje ćemo posvetiti drugom poslu radi uštede ili dodatne zarade. Ako je tokom socijalističke države pitanje odmora bilo integrisano u društvenu ekonomiju i predstavljalo pre svega rekreativnu dopunu reprodukciji socijalističkog radnika, danas je daleko od toga: turizam i odmori preobrazili su se uporedo s tranformacijom ekonomskog i političkog uređenja.
Tako je i ova sfera u potpunosti komercijalizovana i komodifikovana te se održava (i razvija) u onoj meri u kojoj je nekome profitabilna. U tom smislu su i naši odmori i slobodno vreme postali samo jedan dodatak potrošnji u kojoj svakodnevno učestvujemo.
Nikoga više nije briga za to da li ćemo otići na odmor kako bismo se odmorili, kulturno ili rekreativno osvežili i napredovali, već je to prepušteno ličnoj odluci, a pre svega materijalnim mogućnostima. Ukoliko odemo na odmor – super, potrošićemo novac, kako pansionski tako i vanpansionski. Ukoliko ne odemo na odmor – super, novac ćemo svejedno potrošiti.
U nastavku teksta, o čuvenom pozivu premijera Vučića 2015. godine da se letuje u Srbiji, kao i vaučerima od 5.000 dinara, u ovom širem kontekstu, čitajte na portalu Mašina.