Branka (Beograd): Dobro jutro, Evropo – Laku noć, Azijo!

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Naslov ovog malog putopisa upućuje da će glavni junak biti grad kome se posrećilo da bude na dva kontinenta, dakle u pitanju je Istanbul. Naravno, ovo interesantno i, verovatno, jedinstveno svojstvo samo je jedno od obeležja grada na Bosforu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Duga i burna istorija, smena raznih civilizacija, religija, kultura, zatim izuzetan geografski položaj, dobra klima, sve je to učinilo da Istanbul, iliti Vizantion, Konstantinopolj, Carigrad, počev od davnog VII veka p.n.e. bude u žiži interesovanja celog sveta.

Tako je i u današnje vreme, s tim što se sada to očituje kroz milionske reke turista koje se slivaju ka Bosforu tokom cele godine i hrle da upiju što više od raznih vrednosti koje su vekovima taložene. Naravno, njihova interesovanja zaokupljaju i mnogobrojna moderna tehnološka dostignuća i svi oblici užitaka za telo i dušu.

Pridružila sam se toj milionskoj reci i pokušala bih da potencijalnim čitaocima ovih redova prenesem bar mali deo svojih utisaka o boravku koji je bio kratak, ali zaista sladak. Pritom ću nastojati da više pažnje posvetim onome što bi se moglo nazvati duhom grada, a da svoja zapažanja ne opterećujem suvišnim faktografskim elementima koji su danas, u eri masovne upotrebe računara, zaista pristupačni…

***

Za početak, da bi se stekao utisak o kakvom je gradu reč, pozajmila bih od dobre vile čarobni štapić u obliku olovke i na ulazu u megapolis postavila promenjen naziv koji bi glasio: Istanbul – košnica. Možda ovde odmah treba razgraničiti da je efekat košnice mnogo izraženiji u evropskom nego u arapskom delu. To je, uostalom, i u skladu sa većim brojem stanovnika.

Vratiću se na sam naslov ovog malog putopisnog eseja u kome se pominju Evropa i Azija. Dakle, poseban doživljaj vredan pomena svakako predstavlja interkontinentalno putovanje koje se obavlja ultramodernim metroom, korišćenjem podzemnog železničkog tunela ispod Bosfora. Zahvaljujući ovom tehnički neverovatnom dostignuću koje je na tragu fantazija Žila Verna, vrlo brzo, za petnaestak minuta, stiže se iz evropskog u azijski deo.

Putnik-namernik, po prirodi svoje radoznalosti, nastoji da napravi poređenje ova dva dela istog grada. Stiče se utisak da je azijski deo manje bučan, da ima više zelenila i nekakvog sredozemnog ugođaja, šta god to podrazumevalo.

***

Svakako je vredna pomena naša čvrsta odluka da pronađemo čuvenu skulpturu Bika. Bilo je malo lutanja, malo gunđanja da gubimo previše vremena zbog jednog običnog bika i to još od kamena!

Ali, kad smo ostvarili cilj, pokazalo se da je trud bio opravdan. Ogromna figura postavljena je u centru jednog lepog, ne prevelikog trga, i stalno je okružena mnoštvom turista koji je slikaju pod raznim uglovima i pozama. Mudro smo se, kao slepi putnici, priključili jednoj grupi turista kojima je vodič ispričao zanimljivi curicculum vitae znamenitog Bika.

U najkraćim crtama, skulptura je stigla u Istanbul kao poklon francuske vlade, pre više od jednog veka. Seljakali su je više puta, nalazila se ispred uglednih kulturnih institucuja, luksuznih hotela, da bi na kraju, izgleda i pod uticajem političkih vetrova, zauzela sadašnje mesto u lepom i relativno mirnom delu grada koji se zove Kadikoj.

Trg sa Bikom postao je omiljeno mesto sastajanja, kako stranih turista, tako i domaćeg stanovištva. Interesantan je detalj da su se stanovnici iz kraja oštro suprotstavili nečijoj činovničkoj ideji da se Bik opet seli. Odbranili su svoju maskotu.

Pri kraju „azijskog“ dana, priključili smo se grupi muzičara koja je uz samu obalu mora imalanekakav inprovizovani koncert. Lep kraj interkontinentalnog izleta, zar ne?

***

Sledećih dana bilo je pred nama mnogo ideja kao i želja šta sve od neverovatne ponude da izaberemo. Naravno, boravak u Istanbulu bez posete crkvi-džamiji-muzeju Sveta, tj. Aja Sofija je nezamisliv.

Bez obzira što su neki vrlo temeljiti građevinski radovi u toku, utisak je zaista impresivan, na jedan mitski način snažan. Nije u pitanju samo veličina građevine, nego i njena unutrašnja dekoracija koja je, srećom, ostala prilično očuvana i gde se posebno ističu poklon-mozaici iz Egipta, postavljeni u periodu kada je građevina bila hrišćanska crkva.

***

Ovom krajnje fragmentarnom izveštaju, kome je prvenstveni cilj da prenese potencijalnom čitaocu atmosferu megapolisa, biće pridruženo i zapažanje o veoma prisutnim kontrastima koji se sreću na svakom koraku u gradskoj vrevi i gužvi.

Jedan takav upadljiv kontrast prosto nije mogao da promakne mom ženskom oku, a desio se u vrlo prometnom bulevaru u centru evropskog dela Istanbula. U susret nam je išla ženska osoba (godine je bilo teško odrediti – razlozi slede!) potpuno obmotana crnom tkaninom, bukvalno od glave do pete, a jedini kontakt sa spoljnim svetom bila su dva uzana proreza u visini očiju.

Posle dva-tri minuta, naišla nam je u susret devojka od 17-18 godina u šortsu i usko pripijenoj majici, koja je bila bar dva broja manja nego što treba. Eto, isti grad, ista ulica, ali različita poimanja javnog mesta…

***

Drugi, vrlo zanimljiv, pa čak i osvežavajući kontrast bučnim bulevarima i prodavnicama predstavljala je prijatna opuštajuća dvočasovna šetnja turističkim brodićem sa koga se na potpuno drugačiji način vidi deo Istanbula koji gravitira moru. Velelepne palate, najčešće blistavo bele i sa mnogo kitnjastih ukrasa, delovale su kao prizor iz „1001 noći“.

I tako, od Kapali-čaršije do Taksima, od Taksima do Galata-mosta… Nema kraja nabrajanju, niti ima vremena da se sva ova interesantna mesta spakuju u tri i po dana boravka. Svaka od nabrojanih lokacija predstavlja pravi biser u svom domenu.

Kapali-čaršija je neverovatno veliki pokriveni trgovinski centar u kome bukvalno „nema šta nema“. Posle izvesnog vremena dobijate vrtoglavicu od tolike količine robe, uzvika prodavaca, jakih orijentalnih mirisa i začina.

Za bolje upoznavanje otmenog i skupog šarma Taksima, moram doći opet u Istanbul i poneti više para. Isto važi i za slavnu gastronomsku ponudu ispod Galata-mosta. Ima dana.

Epilog

Moćna čelična ptica sve brže se udaljavala od tla i živopisnog mozaika sastavljenog od namreškane svetlucave morske površine, sredozemnog rastinja i blistavo belih palata.

Dok smo uranjali u nepregledni vazdušni okean, palo mi je napamet da bi savršena zvučna kulisa ovog brzometnog napuštanja Istanbula mogla da bude divna kompozicija „Gavrilo i Džibril lete nad Carigradom„.

Njen autor Miloš Petrović, nažalost nije više među živima, ali je ostao neizbrisiv muzički trag koji simbolizuje mogućnost, ili bar želju, da Gavrilo i Džibril zajedno lete. Nebo je dovoljno prostrano za takav let.

Branka Ribar Brajić, 70 godina,
magistar elektrotehnike, Beograd

Fotografija: Pogled na Aja Sofiju, Marko Nikolajević za Penzin.rs


Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG “Snaga prijateljstva – Amity“, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.

Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.