Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Prolaze dani kao minuti, dok se okreneš, ode godina. Celi svoj život nešto radiš, popravljaš, prepravljaš, dok dani odlaze nekuda zauvek kao i život. E nećeš vala, rekoh sebi, priuštićeš ove godine neki lepi odmor sebi i ženi, pa kud puklo da puklo. Ali kuda?
Sve je papreno skupo, od te zapaprenosti cene, suze na oči da ti iziđu. Deca završila fakultete – ali ne rade, ja više od deset godina na birou rada, pa kuda, bre, takav da odem!? I na koji crni odmor? Od kog i kakvog to posla da odmorim, s kojim parama? U Grčku, na more? Brrr… Sav se stresoh od neke jeze kada se začu glas moje žene.
„Šta si se zamislio uopšte ne čuješ šta ti pričam. Komšinica Mira odlazi deset dana na odmor, izvadila vaučere i svoje i od rodbine, takoreći ne košta je ništa, hranu nosi sa sobom, i ovako ovde jede. Kad može komšika Gina sa sudijskom platom, može i Mira kuvarica. A ti, nećeš na vaučere, crni kukavče! Pa nama i kada kapne koji dinar, odmah mu nađemo mesto koju će rupu pokrpiti.“
„Kako šta mislim, mislim o odmoru. E vala, ove godine idemo i to ne bilo gde.“
„A kuda to, majke ti?“
„Na Zlatibor, a tamo, videćemo, do Mokre Gore i Drvengrada, što i ne do zelene vode Drine hladne, do lepoga grada Višegrada, Kamengrada, Uvca, Tare.. Ma videćemo.“
I zaista, uz pomoć vaučera, spakovasmo se i pravac Zlatibor.
***
Prelepo! Prelepa planina! Ali zna se, kada siromah ode na odmor i nebo se cepa. Iz njega ama baš svakoga dana lije kiša. Gazda apartmana gde smo odseli priča nam o Potpećkoj pećini, etno-selu Sirogojno i njihovim nadaleko poznatim džemperima, vodopadima u Gostilju, Stopića pećini i njenim kadama, Šarganskoj osmici, Mećavniku… I njegovoj priči nema kraja.
Otvorenih očiju netremice slušamo o svim tim lepotama koje nas čekaju. A kiša lije li lije, dobuje po prozorima i oluku. Ne da nam nikako da, i pored moje ogromne želje, osvojimo Čigotu, odemo do Tornika. Onako mokri, bez obzira na kišobrane, obilazimo agencije, raspitujemo se za ekskurzije. Prosto ne znaš kuda, sve je lepo i prelepo videti, ali skupo.
Ma moram bar na jednu, pa makar kada se vratim kući sledeći mesec ne jeo ništa. Šta će mi i faliti i ovako sam predebeo. Kuda samo? Toliko lepote, ne možeš se odlučiti. Slušam pomno šta mi pričaju, prelistavam u glavi geografiju, istoriju, književnost, umetnost i sve to u kombinaciji sa matematikom. Uz dogovor sa ženom, odlučih se.
***
U lijepom starom gradu Višegradu, gde duboka Drina vekovima teče, iznikao grad od kamena, Kamengrad, posvećen velikanu lepe pisane reči Ivi Andriću i po njemu nazvan Andrićgrad. Pravac tamo, i to preko manastira u Dobrunu, da vidimo taj prelepi manastirski kompleks i da se podsetimo u spomen-sobi srpske prošlosti.
Kombi poskakuje, sigurno se i on raduje ovome putu, dok ja brišem staklo na prozoru, kako bih nešto video, ako se može od ove kiše koja pada li pada.
U Dobrunu kiša, celim putem kiša, u Višegradu kiša. Dočeka nas starina od mosta, (Most na Drini ćuprija), koji onako umiven i okupan sija u svoj svojoj lepoti.
Skupismo se nas nekolicina najhrabrijih, ili možda najluđih, da se provozamo brodićem, katamaranom, po Drini, da iz te perspektive vidimo Višegrad, brdo Bikavac, samu ćupriju i njene lukove i naravno Andrićgrad.
Drina, sva zelena, razgovara sa kapima kiše, koju, od lepote i ushićenosti, više i ne osećam. Braon Rzav utapa se u tu zelenu boju ne remeteći joj ni najmanju nijansu.
Pogled na lukove mosta uz ogromni huk vode, veličanstven, pokazuju nam i kuću gde je rastao kao dečak Ivo Andrić, a sa druge strane vode Drine, Kamengrad sa crkvom koja dominira.
Ja, iz inata nekome, sklopio kišobran i onako mokar uživam na katamaranu i talasima reke, zelene od algi i trava, koju nekad zvaše Zelenika. Oči i duša ne mogu da se nagledaju.
***
Na samom ulazu u Andrićgrad, dva brata, dve sudbine, jedan paša u otomanskoj imperiji, drugi visoki zvaničnik pravoslavne crkve, u samoj sredini grada na širokom platou, još uvek zamišljenog pogleda nekud u daljinu stoji Ivo Andrić, nedaleko Nikola Tesla, pravoslavna crkva, poslastičara, mehane i radnje, bioskopi… Ma svega!
Kao na neki mig, sklanjajući se od kiše koja je neumorno, različitim intezitetima padala, odosmo na sarajevske ćevape, onda ulicom prema mostu na baklave, koje su se stapale sa tihom muzikom i glasom Kemala Montena
I najzad, moja skromna noga gazi po onom istorijskom kamenu što ga usadiše ondašnji graditelji po nalogu Mehmed-paše Sokolovića, a celom svetu i vaseljeni predstavi u svome zapisu-romanu Ivo Andrić.
Celim tim putem, ispod svog kišobrana, žena mi gunđa i viče što kisnem. A ja kišu i ne osećam, već samo toplinu u srcu i duši, i po koju suzu u krajičcima oka, koja je tu i ostala da se osuši i sasuši. Da sam mogao, da sam samo mogao, od sreće i radosti neke, ko zna kuda bih odleteo!
Eh, kao i sve što ima svoj kraj, tako i taj naš odmor. Prolazi vreme, klize meseci. Svakoga dana sa suprugom prebiramo po uspomenama iz te prelepe ekskurzije, sećajući se svake stope tamo ostavljene.
Ozarenih lica pričamo i naravno, ni ona, ni ja, kiše se uopšte ne sećamo. Stvarno ne znam da li je ona toga dana uopšte i padala.
Sveta Cakić, Paraćin
Fotografija: Andrićgrad, UkiUros za Pixabay
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.