10 načina da uočite dezinformacije na internetu

Kako razaznati informaciju od dezinformacija? Veoma je važno a nije uopšte toliko teško. Zahteva malo više vremena i daleko veću pažnju. Ali se višestruko isplati. Evo deset načina kako da uočite dezinformacije na internetu (i šire).

„Što nije zapisano, nije ni bilo.“ Danas se, nažalost, davimo u poplavi zapisanih reči. Ako je i zapisano, ne znači da je bilo – to bi mogla biti maksima našeg vremena.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U vremenu u kome je informacija moć, mi ne možemo da dođemo do nje. Većina, budući da je zatrpana dezinformacijama, ne može da dokuči šta je relevantna informacija. I tako, većina (p)ostaje nemoćna.

Nemojte biti nemoćni. Borite se za vaše pravo da dobijete informacije o onome što se tiče vas. I ne dozvolite da vas oni koji šire dezinformacije koriste kao kanal.

U nameri da vam pomogne u ostvarivanju „vašeg prava da znate sve“, Penzin je preveo za vas tekst američke profesorke H. C. Sinkler. Možda deluje isuviše zahtevno, ali kada se jednom usvoji, dolazi prirodno.

*Napomena o napomenama: Napomene Penzina su jasno odvojene i pisane iskošenim slovima. Tako ih lakše možete uočiti i preskočiti ako želite brže da pročitate tekst.

10 načina da uočite
dezinformacije na internetu

Propagatori su već počeli da seju dezinformacije i društveni razdor u zaletu pred novembarske izbore u SAD. Veliki deo njihovih napora usmeren je na društvene medije gde ograničena pažnja ljudi dovodi do toga da dele sadržaj pre nego što ga i pročitaju.

Ovo je delimično zbog toga što ljudi reaguju emotivno, a ne logično, na informacije na koje nailaze. Ovo je posebno tačno kada predmet objave potvrđuje ono u šta osoba već veruje.

Primamljivo je kriviti botove i trolove za ove probleme. Ali je širenje dezinformacija zapravo naša greška.

Istraživanja su potvrdila da se laži šire brže od istine. Razlog tome je uglavnom u tome što laži nisu vezane za ista pravila kao istina.

Kao naučnik psiholog koji proučava propagandu, evo na šta upozoravam svoje prijatelje, studente i kolege da treba da obrate pažnju. Vodeći računa o nekim stvarima, oni mogu da zaštite sebe i da se međusobno zaštite od laži, poluistina i spinova koji vode u zabludu o aktuelnim događajima.

1. Da li post izaziva gnev, gađenje ili strah?

Ako nešto što vidite na internetu izaziva burna osećanja – pogotovu ako je ta emocija bes – to bi trebalo da bude znak da to ne delite dalje. Makar ne da delite odmah. Verovatno je namera bila da se zaobiđe vaše kritičko mišljenje time što će se gađati emocije. Ne nasedajte na to.

Priča će i dalje biti tu nakon što je proverite. Ako se ispostavi da je istinita, i još uvek budete želeli da je podelite, možda biste hteli i da razmislite o vatri koju raspirujete. Da li želite da dolivate ulje na vatru?

U ova vremena bez presedana, moramo paziti da ne doprinosimo širenju emotivnih zaraza. Na kraju krajeva, niste zaduženi da upozoravate javnost na vesti dana niti da se takmičite sa drugim ljudima ko će prvi da podeli nešto.

Napomena Penzina:

Često je problem upravo u tome što svi mislimo da smo pozvani da damo svoje stručno mišljenje o svemu, pa i o onome za šta uopšte nismo stručni.

Takođe, brzo deljenje „informacija“ čini da se osetimo važni jer smo prvi među svojim „prijateljima“ na mreži podelili neku „vest“.

Treba voditi računa da širenje nečega što će se ispostaviti kao totalna ili delimična glupost dovodi do kontraefekta i mi više ne samo da nismo važni, nego nas „mutiraju“ ili preskaču naše objave baš oni do čijeg nam je mišljenja najviše stalo.

2. Da li post čini da se osećate dobro?

Nova taktika koju usvajaju oni što su u misiji širenja dezinformacija jeste objavljivanje priča koje čine da se osećamo dobro i koje će ljudi želeti da dele. Te objave mogu biti tačne ili istinite koliko i urbane legende.

Ali ako veliki broj ljudi bude delio ove postove, to će dati legitimitet i verodostojnost profilima koji su izvor lažnih vesti i izvor ovih postova. Tada ti profili dobijaju dobru poziciju za deljenje zlonamernijih poruka onda kada procene da je pravo vreme za to.

Ovi isti profili koriste i druge taktike koje čine da se osećamo dobro. U njih spadaju i pokušaji da se igra na našu sujetu ili naduvanu predstavu o sebi. Verovatno ste videli postove u kojima piše: „Samo jedan odsto ljudi je dovoljno hrabar da podeli ovo“ ili „Testirajte se da saznate da li ste genije“.

Ovo nisu benigni mamci za klitanje (klikbajtovi, „click-bait„). Oni često pomažu nepoštenom izvoru da njegovi postovi budu deljeni, da stvori publiku ili, u kao u slučaju onih „testova ličnosti“ ili „testova inteligencije“ da pristupi vašem profilu na društvenoj mreži.

Ako naiđete na ovakav post, a ne možete da izbegnete da kliknete na njega, onda bar samo uživajte u dobrom osećaju koji vam pruža i produžite dalje. Delite sopstvene priče umesto tuđe.

Napomena Penzina:

Nažalost, ovi „mamci za kliktanje“ su deo uređivačke politike pojedinih medija u Srbiji. Skoro svaki naslov tih medija sadrži: „nećete verovati šta se onda desilo“, „fotka koja je rastužila internet“, „sve je oduševio“ itd.

Nije za osudu to što klikćemo baš na ovakav naslov. Ljudi smo. Ali je zaista zabrinjavajuće što se mnogi ovakvim izvorima „informacija“ vraćaju i dalje. Iako ne samo što se nisu „oduševili“, „rastužili“ i slično već su samo izgubili vreme ni na šta.

Što je još gore, kada i prenesu vest, ovi mediji je često toliko loše napišu da je teško iz nje shvatiti šta se dešava. Da li je moguće da obrazovana osoba napiše nešto što nema nimalo smisla? U takvim medijima je moguće. Jer nije poenta da prenesu informaciju već je poenta da čitate njihov sadržaj. A kakve gluposti čitate, njima bitno. Ako je vama bitno, nemojte čitati njihov sadržaj.

3. Da li je teško poverovati u to?

Ono što se pročitali možda sadrži neku neverovatnu tvrdnju – poput pape koji je podržao nekog američkog kandidata za predsednika iako nikada ranije nije podržao nijednog kandidata.

Astronom, astrofizičar i autor mnogobrojnih knjiga Karl Sejgan bio je pobornik određenog odgovora na ovakve tvrdnje:

„Neverovatne tvrdnje zahtevaju neverovatne dokaze“. Ovo je trajna filozofska premisa.

Razmotrite da li je tvrdnja na koju ste naišli podržana bilo kakvim dokazom. Zatim proverite kvalitet tog dokaza. Takođe, setite se neobične osobine ljudske psihologije: Ljudima je potrebno da nešto čuju samo tri puta da bi njihov mozak počeo da misli da je to istina – čak iako je u pitanju laž.

Napomena Penzina:

Nažalost, čini se da smo se mi, na brdovitom Balkanu, toliko izgubili tražeći istinu da ponekad prihvatamo i ono što ne samo da ne pruža neverovatne, već ne daje nikakve dokaze.

Napredak bi bio ne samo ako bismo tražili dokaze do „u sitna crevca“, već ako bismo se zapitali na osnovu čega neko tvrdi nešto. Čak i same objave u sebi nekad sadrže potpune protivrečnosti ili nelogičnosti.

Kao u postu koji kruži po društvenim mrežama u kome se tvrdi da su „stari kineski lekar“, pa još i „mnogi pacijenti“ dokazali da čaj od belog luka „izleči preko noći“ ljude zaražene koronavirusom. U par rečenica, gomila jasnouočljivih gluposti. Ali ljudi post dele besomučno. Dobra namera, ali veoma loš rezultat.

(A po našim „internetima“, beli luk i soda bikarbona, obavezno leče sve – i sidu i koronu.)

4. Da li je post potvrdio ono što ste već mislili?

Ako čitate nešto što se u potpunosti poklapa sa onim što ste već mislili, veća je verovatnoća da ćete zaključiti: „Da, to je istina“ i da ćete priču podeliti. Sa druge strane, drugačije poglede ćete zanemariti.

Osećamo snažnu pobudu da potvrdimo ono u šta već verujemo i da izbegnemo neprijatne osećaje koji se javljaju kada su naša uverenja dovedena u pitanje, naročito kada su u pitanju snažna ubeđenja.

Važno je da identifikujete i priznate sopstvene predrasude i da vodite računa da budete posebno kritični prema člancima sa kojima se slažete. Pokušajte da dokažete da nisu istiniti umesto da tražite potvrdu njihove istinitosti.

Budite oprezni jer se algoritmi i dalje šteluju kako bi vam bile prikazane stvari za koje se misli da će vam se svideti. Nemojte biti lak plen. Obratite pažnju i na druge uglove gledanja.

Napomena Penzina:

Ako je primer potreban, ne treba tražiti dalje od ove situacije u kojoj se trenutno nalazimo (1. april 2020). Situacija sa koronavirusom je dovela, sa jedne strane – do ujedinjavanja sveta u borbi protiv zaraze, ali sa druge strane i do neverovatne polarizacije društva. Od toga šta mislimo o samom izvoru zaraze, preko načina njegovog širenja, do „krivaca“ koje tražimo u drugim grupama i razmišljanja o „danu posle“ – podele su prisutne i veoma zaoštrene.

Informacije su sada važnije nego ikad. Dezinformacije – opasnije nego ikad. Ne zaboravite da čitate „sa razumevanjem“. Ako ne razumete, pitajte ili potražite dodatni izvor.

5. Jer vemoa teko za citanje?

Postovi koji su unakaženi pravopisnim i gramatičkim greškama jesu najsumnjiviji kada je u pitanju tačnost podataka koje iznose. Ako osoba koja ih je pisala nije htela da se zamara sa ispravljanjem ovakvih grešaka, verovatno se nije zamarala ni proveravanjem činjenica. Zapravo, možda čak koristi te greške da bi privukla vašu pažnju.

Slično tome, post koji je pisan sa više različitih fontova može nenamerno, na taj način, otkriti da je dodao materijal originalnom tekstu. Ili možda namerno pokušava da vam skrene pažnju na taj način. (I da, greške u naslovu ovog saveta su namerne.)

6. Da li je post internet mim (meme)?

Mimovi su obično jedna ili više slika ili kratkih video zapisa, često sa tekstom preko njih, koji brzo prenose jednu ideju.

Iako bismo svi mogli da se slatko nasmejemo uz neke, mimovi, naročito oni koji seju razdor – zapravo su prepoznati kao jedan od novih kanala širenja propagandnih poruka. Poslednjih godina, praksa deljenja mimova sa namerom podsticanja razdora naglo je eskalirala. Ekstremističke grupe ih koriste sa sve većom efikasnošću.

Budući da su osnov ovih mimova benigne, šaljive slike – mrzovoljnih mačaka, mačaka koje žude za čizburgerima ili pozivi da „ostanemo mirni i produžimo dalje“ („Keep Calm and Carry On„), naš mozak je naveden da klasifikuje mimove kao zabavne ili, što je još gore, bezopasne. Spustili smo gard.

Pored toga, to što kratko traju dodatno potkopava kritičko razmišljanje. Budite oprezni.

Ilustracija Penzina:

Umesto napomene, primer mima preuzet sa Facebook stranice Srpski mimovi

7. Ko je izvor?

Da li je post nepouzdanog medija? Postoje sajtovi kao što je Media/Bias Fact Check gde možete proveriti da li je određeni izvor vesti pristrasan.

*Kada su u pitanju srpski mediji, činjenice proverava FakeNews.rs

Možete i sami proceniti izvor vesti. Koristite kriterijume zasnovane na izvorima da biste da biste procenili kvalitet i izbalansiranost predstavljenih dokaza.

Na primer, ako se u članku izražava mišljenje, činjenice mogu biti prikazane tako da podražavaju to mišljenje, umesto da se pošteno iznesu svi dokazi pa onda izvlači zaključak.

Ako ustanovite da čitate vest sa sumnjivog sajta, ali određeni članak izgleda da je tačan, predlažem vam da nađete drugi verodostojni izvor za istu informaciju i da delite link ka tom sajtu. Kada nešto delite, društvene mreže i algoritmi pretraživača (*kao što je Google) računaju vaše deljenje kao glas za verodostojnost tog sajta. Zato nemojte pomagati sajtovima koji šire dezinformacije da iskoriste vašu reputaciju osobe koja oprezno i sa pažnjom deli pouzdane informacije.

Napomena Penzina:

Kada je provera izvora u pitanju, ne morate biti stručnjak niti posvećivati ogromno vreme proveri. Zapravo je često više nego dovoljno da otvorite naslovnu stranu i još par tekstova sajta na kome čitate vest da biste stekli osnovni uvid.

8. Ko je to rekao?

Možda će vas iznenaditi, ali političari i druge javne ličnosti ne govore uvek istinu.

Možda je tačno da je određena osoba rekla određenu rečenicu, ali to ne znači da je ta rečenica tačna. Možete, naravno, dodatno proveriti navodnu činjenicu, ali takođe možete proveriti i koliko su određeni ljudi istinoljubivi.

Ako ste informaciju dobili od prijatelja, onda, naravno, ne postoji internet sajt. Moraćete da se oslonite na starinsko kritičko mišljenje kako biste procenili to što vam je preneto. Da li vaš prijatelj uverljiv? Da li i prijatelj ima izvore? Ako ima, koliko su pouzdani ti izvori?

Ako je procenjivanje istinitosti podatka isuviše zahtevno, možda je bolje da se držite lajka i da preskočite dugme „Podeli“.

Napomena Penzina:

Čini se da mogućnost provere istinoljubivosti onoga ko daje informaciju dodatno onemomućena percipiranjem nekih političara kao naših prijatelja. Ako za nekoga glasamo, ne znači da moramo i slepo da mu verujemo.

9. Postoji li skrivena namera?

Ako naiđete na nešto što zvuči ubedljivo i istinito, proverite šta izvor koji nije zagovornik tog mišljenja kaže na tu temu. Ako ne nađete ništa na tu temu u nezagovaračkim medijima, to bi moglo da znači da izjava ili priča služe samo kao pokretač diskusije za jednu ili drugu stranu.

U najmanju ruku, trebalo bi da se zapitate zašto je izvor izabrao da napiše ili podeli tu informaciju. Da li je to u želji da se objave ili objasne stvari onako kako su se desile ili je to pokušaj da se utiče na vaše mišljenje i postupke – možda čak i na vaš glas na izborima?

Napomena Penzina:

Neko može da pruži informaciju i da istovremeno načinom izlaganja pokuša da utiče na stvaranje određene slike ili mišljenja.

Da bismo vam dali primer, podsećamo vas na tekst sa Penzina: 516 ljudi ili 0,03 odsto penzionera prima penziju preko 50 godina

Tačan podatak jeste da je 2019. godine bilo 516 osoba koje su na spisku Fonda PIO za isplatu penzije 50 i više godina. S tim što je već sam naslov originalne vesti u Novostima: „Penziju više od pola veka prima 516 Srba!“ maliciozan. Podatak se daje uz senzacionalistički naslov, kao da je to ogroman broj. Da se radi o jednom naselju, možda bi i mogao da prođe. Kada je u pitanju cela Srbija, mišljenja smo da je bitno reći da taj broj čini 0,03 odsto penzionera. Dakle, nivo statističke greške.

Isti podatak, dve različite slike.

10. Da li ste proverili činjenice?

Ima mnogo organizacija koje se bave proverom činjenica, poput Snopes i FactCheck. Postoji čak i namenski sajt za proveru mimova. Nije potrebno mnogo vremena da se klikne na neki od tih sajtova i proveri.

Ali je mnogo vremena potrebno da se poništi šteta koju smo napravili deljenjem dezinformacija. Jer deljenje dezinformacija može umanjiti sposobnost ljudi da veruju u dokaze i u ljude oko sebe.

H. Colin Sinkler za The Conversation

H. Colin Sinkler je docent na Katedri za socijalnu psihologiju na Državnom univerzitetu Misisipi

Izvor: The Conversation
Ilustracija (stara) Mladena Bogićevića, suosnivača i bivšeg člana redakcije Penzina