Velibor (Beograd): Tragom esperanta

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Još kao srednjoškolac očekivao sam da je rešenje svega – u esperantu, pomoćnom, naučno racionalizovanom međunarodnom jeziku i organizaciji koja ne može u podeljenom i sukobljenom svetu da izbriše podele, ali koja pokušava da sukobe pretvara u saradnju.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Samo esperantske organizacije svake godine organizuju mnogobrojne međunarodne susrete širom sveta u kojima mogu da učestvuju svi koji su zainteresovani za druženje i saradnju. Pasivno znanje ovog jezika stekao sam na kursu koji je trajao samo nedelju dana, posle čega sam mogao da sve prevodim sa ovog jezika uz pomoć rečnika. Mogao sam čak i da se oskudno sporazumevam.

U toku decenija otkrivao sam da esperanto služi samo kao veza i sredstvo za sporazumevanje. U ovo sam se uverio putujući po svetu radi uspostavljanja veza i ostvarenja saradnje, ali mi je trebalo mnogo truda i vremena da otkrijem da nije rešenje samo u znanju jezika, nego u sadržaju o kojem se treba sporazumevati i u opredeljenju za sporazumevanje.

***

Počeo sam odlaskom na Goč, gde je održan onaj kratki kurs esperanta, pa u Kruševac, u Zagreb, pa u Ohrid, Niš, Kragujevac, Zaječar, Suboticu, Sentu, Jagodinu, Novi sad, Kazanlak, Trnovo, Varnu, Pleven, Šakalombatu, Abaliget, Pečuj, Šopron – stigao do Nežiderskog jezera, u Beč, Pariz, Odesu, Brašov, Drezden, Budišin, svuda na sretanje sa stotinama esperantista iz svih krajeva sveta, gde smo se sretali kao sa najrođenijima, bez obzira na okolnost da ni pre ni posle, najverovatnije nećemo moći da se opet sretnemo.

Nisam nigde putovao sam, nego sa mojom ženom Mirom i mnogim delegatima iz raznih esperantskih udruženja iz Beograda, Srbije, Jugoslavije i ostalih zemalja – na međunarodne kongrese i razne kulturne manifestacije.

Priredio sam izložbe kopija crteža u Pečuju, u Senti i u Odesi, izložbu umetničkih fotografija planinara iz Planinarskog društva „Železničar“ iz Beograda u Drezdenu i izložbu gipsanih maketa mermernih skulptura iz parka Bukovičke banje u Aranđelovcu, za vreme Kongresa Beznacionalnog saveza esperantista sveta, u Beogradu.

U Brašovu sam bio u prilici da prikažem dokumentarne filmove o Šarganskoj Osmici i prikaz esperanta pomoću jedne rečenice, koju sam kasnije dorađivao pod nazivom „Suština esperanta“. Počastvovan sam, zajedno sa sekretarom Britanskog Biblijskog društv za istočnu Evropu – da posadim drvo prijateljstva u novootvorenoj ulici Esperanto u Senti o čemu je sačuvan video-zapis.

***

U Senti sam imao i prezentacije tehničkih ideja, počasnog Zamenhofovog štapa i kviza esperantskog prevođenja.

Modelovao sam ukrasni, svečani, štap, po ugledu na štapove kakvi su nošeni u Zamenhofovom vremenu (kraj 19. veka) i prvi primerak dodelio Margareti – Greti Štol, kao priznanje za zasluge u unapređivanju i širenju esperanta. Još tri ovakva štapa dodelio sam: Miri, na SAT-kongresu, u Beogradu, Dimitriju Janičiću, na Kongresu esperantista Srbije, u Jagodini i Tereziji – Terezi Kapista, na susretu „Verdaj amikaj tagoj – Zeleni dani prijateljstva“, u Senti.

Na štapu je kratak tekst na osnovu kog se stiče pasivno znanje esperanta, a na osnovu Zamenhofovog predloga u prvom udžbeniku esperanta. Lazar Ludovik Zamenhof je tvorac esperanta.

Moram da priznam da ostvarenjem saradnje nisam zadovoljan, jer nije dovoljno da se samo sastajemo i da pričamo. Treba da imamo šta da ponudimo, da pokažemo, a ovo se ne postiže samo susretima, nego radom u svojoj sredini. Za ovo se pripremam već više od 60 godina, ali sam tek na početku. Počelo je ovo znatno pre nego što sam čuo za esperanto. U početku sam pomislio da je glavno ovladati esperantom, pa će ostalo teći samo od sebe.

Abaliget je mesto u blizini Pečuja, u Mađarskoj, u podnožju planine Meček, u mađarskom delu Baranje. Naziv Baranje potiče, kako tvrdi Đuzepe Barbanti Brodano, od ruske reči baran, što znači – ovan, a drava od reči drava, što na ruskom znači – drva, jer su joj obale obrasle šumom. Pamtim sa planine Meček neku vrstu trave sporiša, hiljadulisnika – milefolium, koju mi zovemo hajdučka trava. Čudno mi bilo što su onome cvetovi žuti. Kasnije sam je video i u Rajkovcu kod Topole, i pored Kolubare, blizu Obrenovca.

***

U Abaliget smo otišli na IREN – Internacia renkontiĝo de naturamikoj (međunarodni susret ljubitelja prirode) u prvoj ratnoj godini, kad su izbili sukobi u Sloveniji, pred raspad Jugoslavije. Mnogi su nam se čudili što smo se usudili da odemo preko granice rizikujući da nećemo moći da se vratimo. Mi smo otišli da i mi uputimo glas svetu sa upozorenjem da ne puca samo u Jugoslaviji, nego i u Evropi.

Nismo imali iskustva u samostalnom putovanju po inostranstvu, ali smo se na nekoj železničkoj stanici usput sreli sa četiri maturantkinje iz Mađarske, koje su nam se rado pridružile. U toku susreta smo se zbližili sa brojnim esperantistima.

Mnogo sam se postideo kad su nam se obratili članovi Porodice koja se preziva Kraus i bili orni za razgovor o Vuku Karadžiću, a ja nisam imao dovoljno znanja za razgovor na nivou za koji sam predpostavljao da treba da budem mnogo upućeniji nago što sam bio.

Ovo me uputilo da se pozabavim melodičnošću i bogatstvom značenja u srpskim i srodnim govorima – na svim područjima našeg štokavskog govora kojim možemo da se sporazumevamo bez pomoći prevodioca i rečnika i bez opterećenja razlikama kao što je naziv konopca – u nekom selu vrengija, u nekom uže, u nekom štrik, u nekom štranjga; negde namotan na klube, a negde na krinku, kao i konac, ili naziv skele koja se negde zove splav, a negde durunde, ili negde kotar, negde obor, nekad za narod, a nekad za stoku – sve prema prilikama.

***

Pronašao sam 50 vrsta dopuna za kompletiranje rečnika, koje su neki vredni ljudi već prikupili i kompletirali. Treba ih srediti i rasporediti dok nisu zaboravljene.

Ponovo smo odlazili u Abaliget, ali su novi utisci bili bledi u odnosu na one prve. Obavezno smo odlazili u Pečuj gde smo obilazili nadaleko poznatu tvornicu porcelana Žolnai. Silazili smo čak i u okno rudnika u kojem se kopa ruda kaolina od kojeg se pravi porcelan. Razgledali smo Vazarelijevu galeriju likovnih radova a ja sam priredio izložbu fotografija mojih vajarskih pokušaja i kopija mojih odabranih crteža koje ću kasnije izlagati i u Senti i u Odesi.

Neki Mađari su se čudili što mi onaj grad zovemo Peč-uj (Peć-novi, na mađarskom), a Hrvati – Pečuh, a Mađari ga zovu Peč (Peć, na srpskom).

Pri povratku kući dogodila mi se zanimljiva anegdota na železničkoj stanici Dombovar, kad više nisu sa nama bile one maturantkinje, da nam pomažu, a mi ne znamo mađarski – da pitamo kada i sa kog perona možemo da uđemo u voz za Beograd. Prišao sam jednom šalteru i pitao službenicu: Ĉu vi parolas Esperanton? Samo se osmehnula, moglo bi se reći – možda podrugljivo. – Gavarite pa ruski? Odmahnula glavom. Parle vu Francais? Slegla ramenima.

Onda u meni proradio šeret, pa sam pitao i na jezicima koje ni ja ne znam: Schprehen zi Deutsche? Šće rumunješće? Du ju spik ingliš? Si parla Taliano? Džana romana? Trudio sam se da mi se ne omakne i pitanje: Tudo mađaro? Ništa. Ja onda opsujem po srpski, a ona kaže: Znam srpski. – pa mi lepo odgovori na sva pitanja.

***

U Odesu smo putovali preko Ljvova 1998, nekoliko meseci pre NATO agresije, kada nismo verovali da nam se ozbiljno preti, ni da nam niko nije verovao da nismo krivi. Onda mi je postalo jasno zašto onaj grad radije nazivamo Lavov. Većina mojih saputnika nije uspevala da izgovori reč Ljvov. Umesto da naglase glas o oni obično pokušavaju da lj pretvore u samoglasnik. Onde su na mene najveći utisak ostavile drvene rezbarije na jednoj apoteci, a kao suvenir sam doneo alumijsku kašiku, koju sam našao na ulici.

Odesu je, kažu, osnovao neki Dalmatinac, koji se predstavljao kao Deriba. Glavna ulica u Odesi zove se Deribasovskaja. Građevine u Odesi sazidane su od kamena iz kamenoloma koji je iskopan u lagumima ispod grada. Tumarali smo po onim hodnicima i katakombama satima dok nismo ozbiljno ozebli usred leta.

***

Izložbu kopija mojih crteža sam postavio čim smo stigli. Otišao sam da razgledam okolinu kad su me odvukli u izložbenu prostoriju gde je jedna Jermenka čekala da ja dođem, pa da ona počne da izlaže predavanje o jermeniji. Onda je bilo još sveže pamćenje o nesreći koja je bila zadesila Jermeniju, pa nastradala posada aviona iz Jugoslavije, kojim je dopremana pomoć. Jermeni su našli za potrebno da meni pruže počast zahvalnosti, kao da sam imao neke tesne veze sa onim događajima.

Imao sam veliku želju da ponesem što više utisaka o ovoj zemlji i narodu, i poneo sam, ali nisam uspeo da dođem do magazina „Nastja“ ili još neke knjige na ukrajinskom jeziku.

Sedeo sam u plićaku Crnog mora, da bi mogao da pričam kako sam sedeo na dnu Crnog mora. Nisam očekivao da onako ujedaju oni sićušni račići – čim im se pruži prilika. Jedna mlada preplanula Ukrainka, kad je videla kako sam beo „kao sir“ rekla je: „Vi ne zagareli. Ja oćin zagarela!“

Autori ukrainsko-esperantskog rečnika poklonili su mi primerak sa posvetom. Ja njima kopije crteža. Predposlednjeg dana sam u jednom kiosku video „Nastju“ i još neki časopis, ali sam odlučio da ih kupim sutra, jer počinje kiša. U toku noći je bilo nevreme kakvo niko ne pamti. Sutradan ne samo da nije bilo kioska u onoj ulici, nego nije bilo ni asvalta.

***

U Odesi nisam video muškarca da nešto radi. Sve samo žene. One voze autobuse, tramvaje, trolejbuse. Onde je prevoz bio besplatan u svim električnim vozilima. Bile su očuvane sve oznake iz doba socijalizma, koji se u rečniku licemera kontrarevolucije obavezno naziva komunizmom, naročito spomenici koji ukazuju na podvige iz Drugog svetskog rata. Rado ističu ulogu podzemnih hodnika u odbrani od okupatora.

Odveli su nas u posetu vinariji koja nudi veliki izbor vina. Dugo sam degustirao dok se nisam odlučio za neko vino koje mi se mnogo svidelo, ali – kasno. Ono vino je već bilo rasprodato. Jedna Ukrajinka nam je ispričala maštovitu priču, veoma zgodnu za turiste.

„Žena nekog vlastelina bila je vrlo potištena i mrzovoljna. On je pokušavao da je razonodi i razveseli, ali svi pokušaji su bili uzalud, pa on odluči da je otera i nađe neku mladu i veselu. Ona padne u očaj i reši da se ubije. Izabrala je smrt trovanjem, pa uzme da popije čorbu od „truloga“ grožđa, ali desilo se čudo – ona se razveselila a njeno raspoloženje je prešlo i na muža, pa je nije oterao, nego zatražio da i on proba onaj „otrov“ iz grožđa.“

***

Od onda je vino postalo vrlo cenjeni napitak veselja i radosti. I ja sam došao na ideju da napišem:

U mom selu avlija, avlija,
U avliji bačva,
A na bačvi vranj
I na bačvi vra’ca,
U bačvi komina,
U komini ima vina,
Na bačvi je šajtov.
‘Ajde da točimo,
‘Ajde da pijemo –
Da se veselimo!


Podsetilo me na dane ranog detinjstva kad sam bio glavni stručnjak za pranje bačve, sve dok sam mogao da se uvučem kroz vra’ca (vratca – vratanca) u bačvu. Sada generacije ne znaju ni šta je vranj, ni šta je vra’ca, ni šajtov, ali vino…

***

Više je napisao Zarija Orfelin, član vinske (bečke) akademije nauka, u knjizi „Napredni podrumar“.

Odveli su nas u pokrajinu Budžak, u Belgorod, na arheološko nalazište gde se nadaju da nađu Ovidijev grob. Mnogi esperantisti su odlazili i u Rusiju, Kinu, Koreju, Kubu, Brazil…

Ja se nisam usuđivao da se otisnem onako daleko, ali sam češće odlazio u Mađarsku i Bugarsku. Sedeo sam na dnu Crnog mora i u Varni. I onde su sitna morska čudovišta imala apetit kao i u Odesi. Onde se nalazi Odesos, ali samo kao arheološko nalazište.

Esperantski kongresi su održavani radi sklapanja poznanstava i prikazivanja znamenitosti mesta u kojima su održavani. Donošene su rezolucije o zalaganjima za rešavanje gorućih svetskih pitanja, ali svetu nedostaju efikasnije aktivnosti na rešavanju gorućih pitanja najugroženijeg dela čovečanstva.

Zauzimani su stavovi o krupnim državnim pitanjima kakve ni države ne mogu, ne mogu ili neće, da reše, a tajna je u – zrno po zrno – pogača. Činjenica je da izgleda kako je mnogo lakše skrpiti pogaču, nego sagraditi palatu, ali se mnogo radije sagradi palata, pa makar nekome ne bila dostupna ni pogača.

***

Kad je donošena kongresna rezolucija u Odesi, samo sam ja iz naše delegacije bio u sali i zalagao se da velike sile ne kažnjavaju narode čiji vladari im nisu po volji. Svima je bilo jasno da rezolucija šačice esperantista neće moći da utiče na odluke svetskih silnika, ali treba bar neko da pokaže bar neko neslaganje, pa makar vetar ono odneo.

Železnica Srbije videla je svoj interes u slanju esperantskih delegacija na razne međunarodne susrete i pomagala im obezbeđujući im prevoz. Ovo se pokazalo da nije dovoljan motiv za uključivanje stručnjaka sa železnice u esperantske aktivnosti, pa došao u opasnost i opstanak Železničkog esperantskog udruženja u Beogradu.

Umro je Gvozden Sredić, a nedavno i predsednica Društva – Slobodanka Stojković, koja je bila nezamenjivi organizacioni kadar. Neka ovaj putopis posluži kao podstrek Železnici da nađe rešenje za opstanak ove aktivnosti značajne za održavanje praćenja aktuelnosti u razvoju svetske železnice. Odabrao sam kao primer odlazak na Kongres u Drezden.

Za Drezden i Budišin ja sam organizovao odlazak naše delegacije. Mnogo mi je pomogao Hajnc Hofman, profesor Drezdenskog tehničkog univerziteta. Onde smo priredili izložbu fotografija koje su snimili planinari Železničkog planinarskog društva iz Beograda. Izložba je bila pod nazivom Fervojo kaj naturo – Železnica i priroda.

***

Razmenjivana su iskustva i informacije iz železničke prakse i pokazano sve što je moglo o gradu i u vezi sa gradom, okolinom, stanovništvom, istorijom i privredom. Grad je na vodoplavnom području pored reke koju oni zovu Elba, a mi Laba. Nekad je onde bila močvara – drežđe, na jeziku lužičkih Srba, Soraba, kako ih zovu u Nemačkoj.

Oni govore dvema varijantama lužičkog jezika – donjolužičkom i gornjolužičkom – oni koji su bliži poljskoj razvijali su se pod poljskim uticajem, a oni bliži Mađarskoj – pod mađarskim uticajem. Vozili smo se brodom po Labi i prevozili preko Labe skelom koju pokreće strujanje vode usmeravano pomoću oštroumno postavljene krme.

Iz Beograda je otputovala, 9. maja 2003. grupa od 12 učesnika kongresa. Prema Spisku učesnika 55. IFEF-KONGRESA 2003. u Drezdenu, kongresu su prisutstvovale 283 osobe iz 19 zemalja Evrope.

U ponedeljak, 12. maja, održano je glavno predavanje – Tehničke promene za budućnost evropskog železničkog saobraćaja. Predavao Bodo Ehrlich iz Bremena. Istog dana je održano nekoliko predavanja:

Dunavski mostovi u Rumuniji – profesora D. Teodoreskua; Poplava 2002 i saobraćaj – L. Kováž, iz Praga; Da li nam stvarno treba lebdeća železnica? – Gvozdena Sredića iz Beograda; Skica o sličnostima i razlikama među severnim železnicama – E. H. Olsen; Rumunija priprema železnički transport integracijom u glavne koridore evropske mreže brzih pruga – R. Giuhat.

***

Rukovodilac Stručne komisije, Jan Niemann izvestio je o delovanju Stručne sekcije za primenu a D-r Heinz Hoffmann o radu Odseka za termine. Potvrđen je poziv za 56. IFK (Međunarodni kongres železničara) u Mađarskoj i usvojen kongresni grad [opron. Za IFK 2005. primljen je poziv Rumunije, a za 2006. predložila je sebe Kina.

Nacionalno veče u utorak pripalo je folkloru. Seoski ansambl lužičkih Srba Höflein, predstavio je narodne igre i narodne pesme iz Lužica, a grupa iz Rudnih planina Bimelbach je svirala i pevala.

Sreli smo se sa nekoliko osoba iz lužičkosrpskog ansambla, među njima sa Milēnkom Rječcinom, urednicom lista Serbske Nonjiny u Budišinu (Bautzen) i sa Michaelom Njolfom, nemačkim esperantistom, jednim od pomoćnika LKK (Lokalnog kongresnog komiteta), koji se bavi Sorabima (Sorbima ili bolje S’rbima kako kažu „Sorabi“) Dogovorili smo se da posetimo gradić Budišin.

U sredu su ostvareni celodnevni izleti. Mi smo bili na izletu Njehlen–Rauhenstein–Rathen. Posetili smo pre planinarenja grad Njehlen gde se nalazi spomen ploča povodom zamenhofovog govora za vreme 4. Svetskog kongresa esperantista, 1908.

***

Posle podne je grupa zainteresovanih posetila, na osnovu posebnog poziva železnički fakultet Tehničkog univerziteta.

Deset učesnika, iz naše grupe, posetilo je Budišin i u njemu Muzej za serbske stanjizny a kulturu (istoriju i kulturu), Serbsky dom, knjižaru, Kulturni centar, hotel i restoran, gde nas je pozdravila šefica Veronika Mahling kratkim pozdravnim govorom i poslužila ‘lebom i solju.

U petak je kongres svečano zatvoren. Na zatvaranju smo se zahvalili organizatorima i voditeljima kongresa a naročito Dr-u Heinzu Hoffmannu jer nam je mnogo pomogao oko naše pripreme za Kongres, putovanja i ostvarenja našeg učešća na Kongresu.

Ovom prilikom smo mu poklonili knjigu ANTOLOGIO DE LA SERBA POEZIO 1200 – 2000 koju je sastavio Srđ Aranđelović a izdavanje je finansirala njegova supruga Margareta – Greta, koja je i uredila ovo izdanje, u spomen svom pokojnom mužu.

U subotu smo posetili manufakturu za proizvodnju porcelana u gradu Meiβen, a uveče smo se odvezli u Berlin.

U nedlju sav dan smo razgledali znamenitosti Berlina i uveče otputovali u Beograd preko Beča.

Od putovanja su me odvraćale lopovske grupe koje vršljaju, kradu i pljačkaju po vozovima. Već nekoliko godina nemam ni pasoš.

Velibor Simović, Beograd
Fotografija:
Drezden, Michael Fertig za Pixabay