Dragan (Bečej): Treba samo na vreme krenuti

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja priča o putovanju po Srbiji”.

Kada smo se upoznali bili smo deca, kada smo pošli u osnovnu školu upisali su nas u isti prvi razred, kada smo stigli do srednje škole i onda smo bili samo deca. Od prvog do četvrtog razreda srednje uvek smo išli u isti razred i uvek je to bio B razred. Kada smo počeli da studiramo u Novom Sadu bili smo i dalje deca a i kada smo se 1977. venčali sa 22 – bili smo i dalje deca.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Još uvek i posle 40. godina braka i zajedničkog staža od 55 godina ponekad osećamo se kao da smo još uvek deca. I jesmo mi deca naših roditelja. Ne spavamo celu noć kada ujutru treba da krenemo pa bilo u Grčku ili našu Srbiju.

Naša zajednička putovanja počela su onoga dana kada je Katarina diplomirala i kada sam ja poželeo da odemo negde zajedno, da otputujemo i to proslavimo.

***

Bio je to novembar 1979. restrikcija, te ima struje, te tri sata nema, te ovaj hotel greju, ovaj samo vikendom, pa gde da pobegnemo za 29. novembar, a onda se na praznik republike obavezno putovalo. Iz agencije kažu: Zvezda, Vrnjačka Banja, to je trenutno najbolji hotel tamo nema zime a i nije daleko. Fića, naš novi ljubimac spreman, mi spremni i odosmo u nepoznato, odosmo u Vrnjačku Banju.

Banja je i u novembru lepa, hotel pun, Državno prvenstvo u brzopoteznom šahu, igra se na stepenicima, u liftu, na recepciji, u restoranu iza svakog ugla čuje se sat šahovski, beleže se rezultati, prave tabele. Nas u moru šahista niko i ne primećuje. I tu izdržasmo 3 dana.

Isto tri sata ima struje i grejanja pa tri sata nema, tri sata radi lift pa tri ne radi, pa treći dan pade sneg i mi se smrzosmo. Nije baš bilo za pamćenje. Razgodismo, na recepciji se dogovorismo da platimo šta smo imali i da se zahvalimo na gostoprimstvu i da odemo na Zlatibor do hotela Palisad za koji nam rekoše u nekom banjskom Tursu da nemaju restrikcije i da greju hotel.

Sneg stade to jutro i naš fića hrabro krenu ka novoj destinaciji. Posle tri – četiri sata vožnje stigosmo starim putem na na našu lepoticu Partizanske vode (kako se onda zvao Zlatibor). Stadosmo ispred hotela koji je i onda ličio na hotel. Smestiše nas u A deo sa pogledom na jezero, sobe tople, šank radi, hrana po izboru, konobari ljubazni, mi glavni gosti, čist vazduh simpatične radnjice i pijaca. I kupiše nas za sledećih 50 godina.

***

50 godina smo svakog 1. maja i 29. Novembra odlazili do Zlatibora. Nekada u Palisad, nekada u Čigotu, bilo je tu i u privatnih apartmana, pa jedno vreme i kod prijatelja u vikendicu ali svake godine bar dva tri puta. Nismo mi ni Banju zaboravili, išli smo i tamo samo u bolja vremena. Zavoleli Brezu i Partizanku i tamo bili kao kod kuće ali Zlatibor nam je postao omiljena destinacija. Već smo stekli prijatelje kojima se svaki put javljamo i zajedno pijemo kafu i dobru domaću rakiju.

Tu su nas uvek čekali: Miroljub, Doka, Ristanović sa suprugom, Sava i Rajka, poznati i nepoznati konobari, bake na pijaci, mlekarice, pršutari iz Mačkata, i prodavci lekovitog bilja. Čekalo nas Sirogojno sa svojim predivnim džemperima, spomenik sa ružom vetrova, manastir Mileševa, Zlatar, Tara i Bajina Bašta, Drina, Višegrad, i Nova Varoš, Užice je uvek širilo ruke kada nas vidi, u novije vreme Ivanjica i Nušić, pa se spremamo na Uvac i orlove.

Uz put ni Divčibare nije ostalo po strani, pa ni Koceljeva i Kosjerić. Svugde gde baciš pogled je nešto novo, nešto skriveno do sada – nešto što se zove Srbija.

***

I svih ovih 50 godina supruga i ja smo gledali po našoj planini lepe kuće, održavane i ne održavane, sa ljubavlju napravljene i nasleđene pa zapostavljene i stalno smo maštali šta bi bilo kada bilo, kada bi mi tako nešto imali, kako bi mi to pozlatili i znali da uživamo. I onda se preračunamo pa vidimo da je to samo desetak dana godišnje i da je ovako kako je jedina i jeftinija varijanta.

I sve je to tako 40 godina trajalo, radilo se, Katarina u Banci, a ja promenio 7 firmi, na svakih 5-6 godina, i stvarno iz moga iskustva je to bilo jako dobro jer naučio sam 10 različitih poslova i da bih zadnjih 6-7 godina staža otvorio svoju malu agenciju, opremio je po svom afinitetu i po onome što sam za 35 godina video po sajmovima i posetama drugih firmi.

Nažalost, 5 godina pre uslova za penziju Katarina postade višak u banci u kojoj je provela ceo radni vek od pripravnika do direktora, uz put promeniše se i uslovi za penziju pa skoro 6,5 godina nije nigde radila. Moja mala firmica je bila naš zaštitnik, jer nam je ona bila druga kuća i sklonište od partijskih i drugih pritisaka. Radili smo koliko smo znali i mogli i nismo nikome bili dužni a nama, da ne spominjem…

***

2003. smo hteli da imamo svoju oazu u Novom Sadu i uplatili avans za jednu malu garsonjeru, da nam se nađe kada poželimo da provedemo vikend u gradu, da pogledamo pozorišnu predstavu, po neki film, festival a i puno prijatelja nam živi tamo. I ne leži vraže investitor baš na našoj zgradi bankrotira, započe i ostavi je do danas ne završenu. Tri godine sam gledao kako cvetaju muškatle u jednoj zaboravljenoj saksiji na lokaciji na kojoj je žutom trakom pisalo STOP građevinska inspekcija.

Tri godine sam vijao investitora, nikako da ga stignem, vozio je najskuplje i najbolje džipove u Novom Sadu, a mi Škodu, jedan je verovatno i bio naš, para da mi vrati nije imao jer mora da krene u nove projekte, a tu smo i mi, videćemo se samo da dođe iz Grčke gde u avgustu kupuje keramiku, pa da stigne iz Španije sa pločicama. Skoro smo se razboleli, jer i da nam vrati pare mi za taj iznos više ne možemo nigde da kupimo ništa. Sve je poskupilo za 40 posto.

I trajalo je to tako tri godine dok na jednom sajmu u Novom Sadu u delegaciji sa predsednikom ne prepoznam svoju školsku drugaricu koju nisam video 25 godina i koja mi reče da je advokat, da je trenutno u politici a da kancelarija joj i dalje radi i da je specijalizovana sa stanbena pitanja i da će ona naš problem rešiti samo da joj donesemo papire od garsonjere.

***

Uradi Ceca dva tri telefonska poziva, otvori pandorinu kutiju, za tri meseca mi dođosmo do naših para, pa plus penali koji su bili ugovoreni, pa razlika u sadašnjoj ceni po kvadratu i bude tu…

Uzesmo te pare, i rešimo da odemo na našu planinu na odmor od advokata i investitora.

I kao i svaki put na Zlatiboru, u šetnji gledamo tuđe kuće, spavamo u tuđem apartmanu i maštamo šta bi bilo kada bi bilo…

Gledamo apartmane, manje stanove, jer šta nama treba kada odemo u penziju – da imamo našu oazu, naše skrovište, naše stare drugare sada penzionere, kao i mi, i da možemo da kažemo svaki put kada krenemo na planinu: idemo kući.

I bili smo uporni, tražili, tražili i 2010. našli, 36m2, po meri, sve što treba ima, i dnevni boravak, i malu spavaću, i kuhinju i kupatilo a tek terasa nas je kupila. Samo pogled na Tornik i skijališta vredi pola para. Svi su nam drugari tu, cela nam Srbija na dlanu, 1040m nadmorske visine, nema migrene, lakše se diše, pritisak na normali, šetnja ceo dan pa i po koji roštilj padne.

***

Obišli smo od Sarajeva, Žabljaka, Budve i Bečića, do svih malih skrivenih crkvica brvnara, vodopade i pećine, jezera i lepe gradove. Beremo pečurke i sremuš, rado primamo goste, tražimo im smeštaj, vodimo ih na skrivena mesta i sada kada smo od decembra 2017. u penziji provodimo tamo godišnje i po 3 meseca.

Uživamo u životu, u naših 36 metara kvadratnih, na našoj terasi, na našoj planini sa našim pogledom na Tornik, baš kao i ona deca sa početka priče.

A da, ko voli nek izvoli stojimo Vam na raspolaganju.

Dragan Stajić, Bečej
Fotografija:
Kućica na Zlatiboru, MilosB za Pixabay