Stevan (Beograd): Put u nepoznato

Prvo mesto u kategoriji “Najbolja priča o putovanju u inostranstvo” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Ne znam zašto, mislio sam da nikada neću stići u Trabzon (nekadašnji grčki Trapezunt). Nekako je po strani, a bio mi je intrigantan, privlačan, nešto me je vuklo. Ali, prevario sam se, stigao sam i tamo.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Grad leži uz Crno more koje je ovde sasvim nikakvo, potpuno neprivlačno, sivkasto. U hotelu nema čak ni piva, ovo je unutrašnjost, vrlo pravoverna, konzervativna sredina.

A onda polako otkrivam. Ovde je rođen Sulejman Veličanstveni, njegova rodna kuća je uređena, ispred parkić u cveću i spomenik. U blizini, još jedan velikan, Sinan Mimar, najčuveniji osmanski arhitekta i njegova bista.

A onda još i Aja Sofija! Čudite se? U doba Novog Rima, koga danas zovemo Vizantija, postojale su najmanje četiri-pet crkava tog naziva. Najčuvenija, u Konstantinopolju i još jedna, manja, jedna u današnjoj Bursi i ova u Trapezuntu! I jedna u Nikeji. Crkva je vrlo lepa, održana.

Posle ovećeg glavnog trga, ide duga pešačka trgovačka ulica. Razna roba, orijentalni začini svih boja i divnih mirisa, prodavnice svih vrsta, gužva, guraju i kolica sa robom, đevreci, šarene bonbone, ima i ljudi odevenih tradicionalno.

Prema Gruziji, u visokim brdima, gaji se čaj koji je i stigao u ove krajeve iz susedstva, iz okoline Batumija. Čaj je daleko najpopularniji napitak svuda u Turskoj u šta sam se uverio još, sada daleke 1964. godine, kada sam prvi put bio u ovoj zemlji. Tako je i danas. Plantaže kvalitetnog čaja na sve strane.

***

Idemo da vidimo i čuveni grčki manastir Sumela, daleko u visokim nepristupačnim planinama, koji je ostao usamljen, kada su Grci morali da napuste ove krajeve 1923. godine. Planine su obrasle gustom zimzelenom šumom. Uskim putem stižemo, a videli smo ga još izdaleka.

Izgrađen je u polupećini, sa prelepim freskama, u nekoliko prostora koji se smenjuju, sve na ivici litice. Očito je da su ga Turci oskrnavili, ali isto tako, da sada shvataju turistički značaj i potencijal, pa su nešto malo i uredili. U nama ostaje trag velike duhovnosti i lepote ovog izuzetnog mesta.

(Ako možda ne znate, između Soluna i Kastorije, izbegli Grci su izgradili novi, istoimeni manastir, Nea Sumela. Uložili su mnogo, ostavlja izuzetan utisak, a u njemu se čuva i jedna od najstarijih ikona na svetu, koju je uradio Sveti Luka! Malih je dimenzija, skoro potpuno pocrnela, potamnela, verovatno od silnih sveća. Stalno je prepuno hodočasnika.)

A onda smo, vrlo neudobnim prevozom, po visokim planinskim prevojima, preko 2000 metara, šumama, maglama i oblacima, stigli do Erzeruma. U gradu postoji poznati univerzitet, puno je mladih, zatim stara tvrđava, a iznad grada je skijaški centar sa nekoliko hotela.

U šetnji, vidimo da pred najvećom džamijom, svima dele sendviče i sokove! Naravno, ušli smo i unutra.

***

Naišli smo u vreme pomena Turgutu Ozalu, pod čudnim okolnostima preminulom, jednom od ranijih predsednika vlade Turske. Ako kažem da je bio Kurd i da oni tvrde da je zato bio i otrovan, o tome sam sve rekao.

Međutim, ima još neuporedivo značajnijih stvari. Naime, nalazim se, u stvari, u nekadašnjoj zapadnoj Jermeniji, gde posle 1915. godine i genocida nad ovim drevnim narodom, nema više Jermena. Tada je, strašno, prema nekim procenama, stradalo preko milion i po ljudi!!!

Još 2000. godine, u jermenskoj četvrti u Jerusalimu, kupio sam mapu ovih krajeva sa tačnim brojem stradalih iz svakog pojedinačnog velikog mesta.

Oni nisu fizički likvidirani, nego su, po svemu sudeći, Kurdi, na turski mig, naterali sve domaće stanovništvo u pustinje Iraka i Sirije, bez vode i hrane!!! A Kurdi su se spustili u područja u kojima nikada nisu bili. Da li ovo odnekud zvuči poznato?

Kurda ima preko 25 miliona, jedini su veliki narod koji nema svoju državu, njihov najveći grad je Dijarbakir u Turskoj. Imaju svoj poseban jezik koji je nerazumljiv Turcima i svima drugima, a žive i u Siriji, Iraku i Iranu. Većinski su muslimani, suniti, ali oni u Iranu su šiiti!

Tamo ih je oko osam-devet miliona. Nose specifične pantalone, široke, pozadi, tur do polovine natkolenica, „poturlije“. I još nešto, malo poznato. Oni igraju jednu svoju, specifičnu igru, a neki su je davno preneli i u SAD. Tamo se ta igra zove bejzbol!!! Zaista neverovatno. Uostalom, i polo je iz Irana!

***

Idemo dalje, i još dalje, stižemo do jezera Van. Pretpostavljam, nikad čuli. Ni ja, dok nisam došao. Kad ono, jezero veličine Skadarskog, ako ne i veće, i još alkalno (gorko)! Nisam znao da tako nešto uopšte postoji.

Naizgled, kao svako drugo, voda deluje plavičasto pa ga čak zovu i „more“. Postoji i brodska linija, grad Van – Tatvan od jedno 30-ak milja. Međutim, u jezeru nema nikakvog života! Samo na ušćima više rečica koje se ulivaju, ima vrlo kržljavih ribica. Kupanje, plaže, kao bilo gde, jedino, bili smo dok su okolna brda nosila snežne kape.

Plovimo brodom do ostrva Ahtamar, oko sat plovidbe, relativno blizu obale, a na njoj nema ničega, golo. A na malom ostrvu, prelepa jermenska Patrijaršijska crkva, nekada duhovno središte cele Jermenije.

Da li u našu čast, na sve strane cveta badem! I ova crkva je bila napuštena, opljačkana, zapuštena, ali je i dalje veličanstvena, vredna svakog truda da se do nje dođe. Sada je koliko-toliko uređeno, Jermena nema niti ikog da je stalno tu.

Ako ste mislili da je Tamara rusko ime, varate se, to je jermensko ime. Nekada je na ostrvu živela lepa kći visokog velikodostojnika, tog imena. Neki zaljubljeni mladić je pokušao da dopliva sa obale, ali je od silnog umora kada je konačno stigao, samo izustio: „Ah, Tamara“. I preminuo. Otuda je i danas ime, Ahtamar!

***

Ovo područje je i vrlo trusno. Nisu retki jaki zemljitresi. Pre oko 30 godina je bio poslednji takav i grad još uvek nije ni blizu da bude potpuno oporavljen. Ipak, uspeli smo da vidimo ono najvažnije, što je bio problem, jer se i stanovništvo dosta raselilo. A to najvažnije je: mačka iz Vana!!!

Poveća maca, kada se koti, uvek ima pet mačića, a jedno od pet uvek ima raznobojne oči! I jako voli da se kupa!!! Iako su retke, videli smo jednu belu kod zlatara (naravno, podrazumevalo se da ćemo i pazariti) i jednu u slobodi, neodređene boje, kako upravo izlazi iz ozbiljnog potoka, posle kupanja!

Na oko 30 kilometara od Vana, obišli smo planinski greben, dužine par stotina metara, u velikoj kotlini, sa samo jednim blažim pristupom. A na njemu, ostaci kraljevske palate i drugih delova grada gde je nekada stolovao kralj kraljevstva Urarte!

Vrlo zanimljivo, a posebno to, što je posle decenija iskopavanja i istraživanja na tom lokalitetu, danas najveći stručnjak, nekada polupismeni mladić iz okolnog sela, sada u dubokim godinama. A istraživali su mnogi. Urarte je bilo veliko i moćno kraljevstvo, imali su i svoje pismo, danas delimično rastumačeno.

Oni su opstajali, a njihov jezik je bio najrašireniji na celom Bliskom i Srednjem Istoku! Kada su došli Rimljani, po procenama, nešto malo pre doba Isusa, oblasti su dali ime Armenija, tj. kasnije iz toga je nastalo, Jermenija! Oni su i prvi narod koji je prihvatio hriščanstvo kao državnu religiju, 301 godine posle Hrista, doneo ga je Sveti Tadej.

***

Na Bliskom istoku, kada je reč o trgovini, kažu i ovo, ne znam da li ste čuli:

Četiri Grka = dva Jevrejina, dva Jevrejina = jedan Jermenin!

Odatle, severozapadno, preko planina, sve više vulkanskog porekla, svuda okamenjena lava, odjednom, vidim Ararat!!! Sam vrh, Masis, skoro je neprekidno u oblacima sa svojih 5.137 metara. Niži, Sis, nalazi se na 3.930 metara.

Put se probija i penje, široke serpentine, strmine… Tursko-iranska granica! Prtljag napolje, pa polako uzbrdo, „samo“ oko kilometar! Pa formalnosti, pa ničiji prostor par stotina metara, pa formalnosti (uz čuđenje: Ko su ovi?!), pa još koja stotina metara, pa nekakav prevoz za dalje.

Iran. Kurdi su i sa ove strane, raštrkana razbijena retka sela po ogromnim golim planinama. Obilazimo Crnu crkvu. Jermenska, lepa, jako stara, napuštena, nedaleko odatle – torovi sa stokom.

A zatim, uz divnu reku Aras (mitski Arax), kilometrima. Po boji, kao da je Drina, ali okolo goleti, pa tako sve do dalekog Kaspijskog mora. I još, sve vreme je pogranična reka, široka oko 50 metara!

Prolazimo pored azerbejdžanske enklave sa glavnim gradom Nahičevanom (odakle potiče porodica predsednika Azerbejdžana), pa Jermenija, pa Nagorno-Karabah, pa opet Azerbejdžan. Komplikovano?

Na jednom mestu, prepreke, vojnici u čudu! Molim, turisti?! Prošli smo. Gledamo drugu obalu. Napuštena pruga iz sovjetskog doba, sada besmislena, isparcelisana politikom.

***

Stižemo u prelepi, usamljeni, jermenski manastir Svetog Stefana, sve vozeći se uz Aras. Nadaleko, nigde nema bilo kakvog naselja.

Manastir je divno ukrašen, crkva kao i ona na Ahtamaru, sva od svetlog beličastog kamena. Verovatno je i lepša spolja nego iznutra. Za detalje, trebalo bi jako mnogo objašnjenja. Ni ovde nema stalnih monaha. Ipak, u par navrata godišnje, održava se bogosluženje.

Jermeni u Iranu žive slobodno, najviše u odavde dalekom Isfahanu, kuda ih je svojevremeno odveo šah Abas, kao vrsne zanatlije. Tamo imaju svoje sjajne crkve koje sam posetio šest-sedam godina ranije. Imaju i retku privilegiju da za svoje potrebe proizvode vino, dok za sve ostale važi izuzetno rigorozna prohibicija.

Jednom me je lokalni vodič, kad je našao priliku, izdvojio na stranu: „Ako sme nešto da me pita?“. Turizam mu je bila dodatna zarada, inače je bio inženjer poljoprivrede, star 42 godine. Koja je razlika između piva, vina i viskija?

Bio je u potpunom šoku kada sam mu objasnio koliko raznih vrsta u ove tri grupe postoji. On je mislio da ih sveukupno ima tri! Takođe, imaju sopstveni kalendar. Po njemu i mom poznaniku, raskol u islamu se desio tek pre nešto više od 400 godina, iako je, po našem računanju, bio pre hiljadu i više godina! Tako da, oko nekih datuma nismo uspeli da se razumemo.

***

U svakom slučaju, politički odnosi Iran – Jermenija su dobri uz nešto malo trgovine.

Sada, kasnije, bili smo i u šiitskoj džamiji, u vreme praznika. Muškarci i žene odvojeno. Unutra, blistavo i zaprepašćujuće za onoga ko nije već iskusio kako to izgleda. Inače, nije bezazleno čak ni posmatrati, sve mora biti veoma diskretno.

U verskom zanosu sve je moguće, dovoljan je pogrešan pogled ili korak ili preglasna reč, o smehu da i ne govorim. U ovoj, inače sjajnoj zemlji, žene ne smeju ni da igraju!

Videli smo još mnogo toga, ali se izdvaja svetilište, koje je u veoma dugom periodu od oko 2600 godina pre Hrista pa do njega, bilo najvažnije na celom Bliskom i Srednjem istoku, iako je praktično bilo na obodu ovih područja! To je hram boga Mitre. Svojevremeno, zna se da ga je posetio i Aleksandar Makedonski.

Ono je istovremeno bilo hram vode, vatre, vetra i zemlje! To je visoko brdo, u planinama, a na vrhu manja visoravan, na sredini jezero, prečnika oko 80 metara, iz koga na dve strane ističu žustri potoci uz buku i isparavanje.

***

Severno uz jezero su ostaci visokih zidova hrama vetra, a jugoistočno niži zidovi i mesta gde su nekada stotinama godina neprekidno gorele velike vatre, ako se ne varam, tri takva mesta u tom delu. Jezero je u stvari vrelo, izmerena dubina preko 120 metara!!!

Nemoguće je roniti dole zbog siline nadiranja vode. To nije uspelo ni Geringu koji je, po ličnom firerovom naređenju, dolazio ovamo da nađe materijalne dokaze na dnu jezera koji bi potkrepili suludu teoriju o nadljudima i poreklu više rase! Mislim da je nadmorska visina svetilišta negde oko 1.300 metara, procenjujem to po jakom vetru i ozbiljnoj hladnoći.

Najbolje okrepljenje posle hladnih planina, bila je alva u Tabrizu u mnogobrojnim divnim i velikim poslastičarnicama. Međutim, ona od pistaša (pistaća), zelena, na pijaci, odsečena od velikog „valjka“, sigurno je najbolja na svetu.

Bili smo i u Zanđinu, pa na Kaspijskom moru, a onda otišli u Azerbejdžan. Sve u svemu, 4.000 kilometara kojekavim prevozom, 5.000 kilometara avionom, svaku noć u drugom krevetu, uz vrlo rano ustajanje, 16 dana. Vredelo je.

Stevan Bukvić, 67 godina
lekar specijalista
Beograd
Fotografija: Jezero Van,
Tuna Ölger zaPixabay