Prvo mesto u kategoriji “Najbolja priča o putovanju po Srbiji” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Od kad su me godine oslobodile svih poslovnih obaveza, neprestano putujem. Obilazim stare crkve, manastire utvrđenja i gradove. Danas idem ka Esferliku.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Voz se od Niša prugom penje, vijugajući, kao da se namotava oko Matejevačkog brda načičkanim besprekorno obrađenim vinogradima i voćnjacima. Vrluda padinom i usecima sve dok se ne uspe na kratku zaravan ispod Gramade, ulazi u dugačak tunel rijući njenu kamenu mešinu do izlaska na svrljišku visoravan i izvorište Timoka.
Prateći rečni tok, pruga se približava njegovim obalama, ulaze u Svrljig, naporedo skreću na zapad dok reka ne zađe u Svrljišku klisuru. Kad voz u Niševcu stade, siđoh na šljunkoviti peron…
Dok idem ka niševskom mostu, sećam se prvog putovnja vozom do Zaječara. Profesor Glozić vodio je naše odeljenje na ekskurziju u Gamzigrad. Od Niševca pruga se tunelima probija kroz planinu, sekući mostovima tok reke stisnute uskim i stenovitim obalama.
Ulazi u prvi, preko kratkog mosta zariva se u drugi, pa opet preko mosta uleće u treći tunel kojim stiže u neveliku Palilulsku kotlinu. Tu se pruga i reka ponovo sreću, idu naporedo i ravno, kao da novu snagu prikupljaju da se kroz dugu Tresibabinu klisuru probiju. Timok krivuda kao zmija, zapenušan huči kamenim koritom obilazeći planinu usecima i kanjonima, stalno menjajući pravac i brzinu.
Pruga, kao šilo, preskačući rečne obale preko tridesetak mostova i tunela, grabi prečicom. Ponovo se kod Knjaževca sastaju i nastave uporedo, povremeno se preplićući kao zaljubljeni zmijoliki par, ka Zaječaru, Negotinu, do uvira Timoka u Dunav, slobodno se dodiruju i miluju.
I u povratku, u meni je ostalo sećanje i opčinjenost tom igrom i preplitanjem pruge i reke. Igra. Kao koračanje, poskakivanje: most – tunel – most – tunel – most… A ispod, kao bljesak između dve tame, bela pena razigrane vode ponete u oku.
***
Kraj je maja. Jutro. Rumenilo nad Starom planinom obećavalo je lep i sunčan dan. Nebo nad obalama, vrbacima, visokim krošnjama jablanova, javorova i vrba. Neprestano talasaju iznenadnim lepetom krila divlji golubovi, svrake, vrane i gavrani.
Mešaju se i prepliću cvrkuti raspevanih ptica, gugutanje, krici, kreštanje i grakanje. U šumarku, detlić ritmički dobuje, kao kad kosač ujednačenim ritmom otkiva kosu. Negde na padini Ropalja, kad sunce nad klisurom nagviri, kukavica otužnim glasom, kao mlada udovica, povremeno glasno zakuka.
Otužnim glasom i osamljena, kao nesrećan čovek u raspevanom ljudskom društvu, i ona se u ptičju graju i cvrkut ne uklapa.
***
Idem polako, nogu pred nogu preko mosta. Stajem na sredini i gledam u modrozelenu zapenušanu vodu. Namah mi se učini da sam na komandnom mostu nekog broda koji Timokom kroz kanjon brodi. Pratim lakat reke: strme, skoro vertikalne litice visoke stotinu metara iznad i dvadesetak metara hučne reke poda mnom.
Podižem pogled. Pramenovi magle se samo još oko visova motaju, nabiru i razvlače veo kroz koji se provlače zlatne sunčeve niti. Na vrhu kamene litice oivičene sa dve strane kanjonima Timoka i Belice, vidim obrise kule na uglu bedema. Gledam u nju kao opčinjen. Da li je to kula Esferlika, kojoj sam pošao ili mi se u vrhove stena projektuje želja da je i odozdo vidim?
Pokušavam da se setim i ostalih naziva utvrđenja i kastela koji su ucrtani na rimskoj mapi Tabula Peutingeriana, na vojnom putu Ratiaria – Timacum. Ne uspevam – krečana u glavi. Dižem je da vidim, bar, ono što mi se pogledu nudi.
***
Naspram Esferlika, neveliko stado ovaca šara crno-belim pegama, raznobojno razbokorenu padinu Ropalja. Ovce, čupkajući sočnu zelenu travu, korak po korak, polako se udaljavaju od nedaleke pojate.
Ispred stada, kao kakav slobodan strelac, ovde-onde pasući ide magarac, njače uvek kad se suviše od stada udalji. Kao da se plaši samoće, trči ka njemu preplićući nogama, a kad mu se primakne, radosno skače i džilita nogama, trči i igra oko njih u krug.
Mali kudravi pas samo ovce svrta, a o magarcu koji se, opet usamljenički čupkajući travu neosetno udaljava, on, zapazio sam, i ne vodi računa. Igra se neprestano ponavlja.
S tojagom u ruci, ogrnut vunenim čobanskim gunjom, s šubarom na glavi, kao kakav četnički vojvoda kad, s položaja na položaj, jedinicu pomera, malo nagnut ka ravni padine, uspravan kao topola, s ovčarskom torbom okačenom o rame, ispred stada, lagano korača čobanin.
Na korak iza njega, nikad se ne odvajajući, prati ga krupan, kao najveći brav u stadu, snažan, suri, dugodlaki i vukoliki pas.
***
Videvši čobanina pomislio sam da bi bilo pametno da ga upoznam, ako bude voljan za razgovor, da od njega čujem priče, legende i sve ono što on o tvrđavi zna.
Uprtih ranac na rame, spustih se s mosta i pođoh, raznobojnom, cvetnim požarom zapaljenom padinom ka pojati. Što sam se više peo uz stranu, sve je više buktalo razbokoreno bilje, mešale se i slagale boje raskošno i skladno onako kako samo priroda može da ih složi.
Biserno su blistale kapi rose obasjane prvim sunčevim zracima, preplitali se, mojim koracima probuđeni, mirisi trava s neprekidnom pesmom zrikavaca ispunjavajući me mirom i spokojstvom, osećanjem tihe radosti što postojim.
Osećao sam se sićušnim kao mrav dok koračam po zemlji koja se sa svom tom čarolijom oko mene, strelovito vrti, vrti noseći nas beskonačnim vaseljenskim prostorom. Činilo mi se da lebdim i da ću svakog trenutka moći da se vinem u prozračno i pozlaćeno modro nebo nad sobom.
Mešali se u meni osećanje razdraganosti i stida što gazim raznorodne, složne, vesele, i čini mi se, zaljubljene biljne narode kojima ni imena ne znam. Osećao sam nelagodnost kakvu sam uvek doživljavao kad god bih se među nepoznatim ljudima našao.
***
Dok sam se ispeo – podne. Čobanin je sedeo u debelom cerovom hladu zagledan u predeo pod njim. Nedaleko od njega, polegle ovce plandovale su prežvakavajući poslednje travnate zalogaje. Znao sam da me je opazio.
Psi potrčaše ka meni lajući. On kratko zviznu. Oni se vratiše njemu, dahčući legoše kraj stada prateći me pogledom. Priđoh, pozdravih ga, spustih ranac u travu:
„Mogu li…?“, mislio sam: da sednem u hlad. Starac klimnu glavom.
Starac?! Od same pomisli obrazi mi buknuše od nelagode i stida. Svakom starijem seljaku s prepečenim licem i šibanom vetrovima, ispijenim celodnevnim radom i borbom sa zemljom, prosto je nemoguće, kao i savremenim gradskim ženama s premalterisanim i kremama premazanim licima, odrediti godine.
Mogao je da ima preko devedeset, možda je mojih godina, a možda i mlađi. U svakom slučaju starac je svakako. Ja sebe takvog ne vidim – ne priznajem, iako me uvek, dok se brijem, u ogledalu sačeka i pogledom prati zborano očevo lice.
***
Iz iskustva znam: ako hoćeš sa seljakom da uspostaviš kontakt – pohvali mu stoku:
„Lepo vam je stado“, rekoh.
„Hm“, u tom neartikulisanom slogu bilo je neverice, čuđenja, podsmeha, neodlučnosti, sumnje, kolebnjivosti i radoznalosti. Sve sam to čuo i osetio istovremeno.
Kudravi pas je pomno gledao u stado, a suri, jednim okom mene, a drugo sa starca nije skidao. Iz džepa izvadih parče keksa i pružih ga surom. On spusti pogled s mog lica na ruku, obliznu se i pogleda u starca. Ovaj se činio kao da ne primećuje njegov molećivi pogled.
Pas mu priđe i šapom ga dotače po nozi. Starac tad spusti pogled i klimnu glavom. Suri izduži vrat ka meni, uze keks, spusti ga kraj nogu, omirisa i zagrize krckajući zubima.
„Dođi, Garo!“, pozvah kudravog, koji na nas nije ni obraćao pažu. I on prvo pogleda u gazdu, i na njegov mig, priđe mi i uze pruženo parče.
Leže kraj surog i poče keks da gricka krajičkom zuba, kao kakva dama uz čaj, gospodstvenim pokretima vrhova usana – kao da ga s neizmernom slašću usisava.
Moj postupak kao da iznenadi i odobrovolji starca. Mrgodno lice mu se razvedri.
***
Drugo pravilo: ponudi nepoznatog cigaretom jer duvan razgovoru puteve otvara. Pružih mu kutiju:
„Pušite li?“
„Duvan dušu drži, leb je uala“, reče osmehnuto, ali nijednu ne uze.
„Navik`l sam na moj tutun“, dodade kao da se pravda.
Iz džepa izvadi duvankesu, u papir stavi kao limun žut rezani duvan i vešto debelim i čvornovatim prstima zamota u cigaru. Ja pripalih svoju, pružih mu upaljač. Ne uze ni njega. Iz druge kožne kesice izvadi ognjilo i grumen truda, odvoji jednu mrvu, stavi je na kremen kamen, stisnu ih palcem i kažiprstom.
Ognjilom kresnu nekoliko puta po kremenu. Iz kamena iskočiše varnice, nekoliko padoše na trud, i tanak, mirišljavi pramičak dima izvi se iz njega, kao da iz starčevih prstiju izvire.
On dunu u čiodu žara, raspali ga, odvoji trud od kremena, mahnu njime nekoliko puta po vazduhu i užareni deo prisloni uz vrh cigarete potiskujući ga prstom u nju. Povuče dva-tri dima, kremen, ognjilo i ostatak truda vrati nazad u kesicu i stavi u džep gunja.
***
Gledao sam kako vešto barata priborom i razmišljao koliko u tom njegovom činu ima iskonskog i ritualnog, božanskog u načinu na koji je iz kamena izvukao vatru.
„Kremen kamik ti je kko tvrd i zabravljen čovek. Mora da znaješ ss koju stranu da mu priđeš, ss koj reč da ga pogodiš da bi mogl, kko lesu, za vrevu da ga otvoriš“, reče on, kao da je čitao moje misli.
Ćutali smo neko vreme i pušili. Ne gledajući u mene, kao da samom sebi govori, on me upita:
„Kude si pošl?“ „Tamo“, upreh rukom ka Esferliku. Starac me je odmeravao pronicljivim očima, sumnjičavo i nepoverljivo.
Pa kad proceni i zaključi da se ne šalim, zamisli se na tren, kao da se nečega priseća: „Čk tam li?“
„Može li se kakvom prečicom odavde do one kule?“ On se prvi put zagleda u moje oči. Gledao me je uporno i dugo. Izdržah s naporom, ne trepnuvši.
***
„Za kkvo pituješ?“, nisam razumeo da li me pita za put, ili za cilj.
„Išao bih da izbliza pogledam utvrđenje“, pojasnih.
„Kkvo će pa da vidiš? Kamik, kko kamik… Pustinja… Nema kkvo da se gleda. Dzidovi razakani… Slte nođe džabe će si tepaš“, osetih nameru da me od cilja odvrati. Tako mi se, bar, učinilo tog trenutka.
„Volim, opčinjen sam istorijom, zato obilazim starine…“ I on, kao i većina mojih prijatelja, u svakom srednjevekovnom gradu i manastiru vidi gomilu ljudske patnje i godine teškog kuluka. Ja zamišljam u njima i vitezove, ratnike, sjaj i raskoš, Romea i Juliju, Hamleta i Ofeliju…
Starac kao da čita moje misli: „More, k m sreća da nemamo nikkvu istoriju. Toj je lža za narod da se pa tepa i đine. Koj će ni matrak ona“, reče tako sigurnim glasom, da ga ja iznenađeno pogledah.
On skrenu pogled u stranu, poče sitno da kašljuca, kao da mu je bilo neprijatno. Zevnu i okrete mi leđa.
Osetio sam da mu nije do razgovora. Ko zna šta je doživeo i kakvo je njegovo iskustvo u ratovima. Bio sam siguran, da ih je još uvek pamtio.
***
Pošao sam putem ka Varoši. Po mapi, morao sam da idem tri kilometara na zapad, pređem Belicu i drugom obalom, obilazeći litice, skrenem na sever ka selu, da bih sa te, jedino dostupne strane, došao podno tvrđave.
Na sredokraći između sela Niševca i Varoši, na više stotina metara visokoj kamenoj gromadi, u doba Rimskog carstva podignuto je utvrđenje Esferlik.
Kao što zlatni lanac, grleći devojački labudovski vrat s medaljonom što se migolji među bujne i čvrste mladalačke dojke, tako se Belica i Timok sa tri strane svijaju oko ogromne kamene kamare odvajajući je od ostalog terena pre nego što uvirom zarone u raspuklu utrobu Svrljiških planina, čineći utvrđenje neprilaznim i idealnim za odbranu.
Jedini prilaz vrhu, moguć je strmom padinom kojom se iz varoškog polja sa severne strane stiže do podnožja isto tako, kao nožem odsečenih tridesetak metara vertikalnih stena.
***
Popeo sam se strmom stazom oivičenom drenovim šibljem, rascvetalim jorgovanima, kržljavim divljim kruškama oko kojih su se svile loze pavita i kupine. Staza je sve strmija što se više vrhu kamare približava.
Dvadesetak metara pre vrha, kroz vertikalnu kamenu liticu, prosečen prolaz kroz koga su ka vrhu, jahač ili samo dva čoveka naporedo mogla da prođu. U tom stenovitom useku još su se videle, malo iznad ljudskog boja, rupe i udubljenja za poprečne grede stražare koja je sigurno nad jedinim ulazom u grad postojala.
Nestrpljiv, zadihan i oznojen, popeo sam se na vrh… Noge su mi podrhtavale od napora i uzbuđenja.
Gledam na sve strane, kao da mogu jednim pogledom sve odmah da upijem i saznam. Preda mnom je blago o kome, verovatno, svaki arheolog sanja. Grad! Urušeni ostaci nekadašnjeg Esferlika – Dervena – Svrljiga.
Grad urastao u retko šiblje, divlji ovas, čičak, koprivu i kupinu. Ostaci nekadašnje kule na istočnoj strani, pet-šest metara visoke, nadnete nad Timokom i kanjonom u koju sam ja, odozdo, iz žablje perspektive, s mosta, čežnjivo jutros kroz izmaglicu gledao.
***
Njušim. Žmurim i njušim. Njušim vazduh, njušim tle. Njušim kao lovački pas. Njušim kamen da bih osetio miris vremena u kome se rađao grad. Skupljam mirise prošlosti. Hodam pognuto da je kroz isparenja upijem. Mirisi mi nadražuju nozdrve.
Prvo u lakim, eteričnim pramenovima, potom magličasto, pa zgusnuti fluid milenijuma, koji se, u mojoj viziji, u tamnomrku boju, kao zgrušena krv, preslikava. Opija me vreme mirisima i bojama i puni lobanju kao vreli vazduh balon pre poletanja. To me čini paperjasto lakim i lelujavim.
Uspravljam se da se ne bih, kao perce, od tla odvojio i poleteo. Stajao sam na ivici bedema. Ukopavam se, probuđen, tabanima u kameno tle, jer me ponor neodoljivo privlači. Sedam na bedem i pogled punim predelom.
Cela stenovita zaravan, veličine omanjeg fudbalskog igrališta, oivičena je bedemima od grubo tesanog kamena.
Sa tri strane odvojen od okolnog zemljišta visokim i strmim liticama kanjonima Belice i Timoka koji se oko njega svijaju, a s četvrte, monolitnom kamenom gromadom izraslom iz varoškog polja, s kulama na uglovima, dobro snabdevena hranom i vodom, mogla je i omanja vojna jedinica da odoli svakom neprijateljskom nasrtaju.
***
Osećam se kao izgladneli čovek pred prepunom trpezom. Ne znam šta bih pre i odakle da počnem.
U kamenom tlu jasno su se videli temelji zgrada, ukopana cisterna za vodu u koju su bile nabacane prazne konzerve, zgužvane novine, plastične i staklene flaše, najlon kese, limenke piva, parčad skorelog hleba i drugi otpad koji ljudi za sobom ostavljaju.
Obišao sam ceo grad, razgledao bedeme sa svih dostupnih strana, ali jedino još neporušenoj istočnoj kuli nisam prilazio. Njoj, koja me je najviše sa mosta mamila, nju sam, kao sladokusac najsočniji zalogaj, za kraj ostavio, za trenutke kad ću se samo njoj posvetiti.
Kad sam joj prišao, onjušio sam je spolja i iznutra. I ona je mirisala i svoje vreme mi modrozelenom bojom bojila. Slutio sam da je nekada bila visoka bar dva sprata.
Videla su se udubljenja za grede tavanjače i patosnice. U njoj, i oko nje, svuda tragovi tragača za zakopanim blagom, bezbrojne rupe uz bedeme i u kamenom tlu, kao nezarasli čirevi na bolesnom telu.
***
Arheoloških intervencija, videlo se to na prvi pogled, nikada nije ni bilo. Kamenje su meštani, ko zna kad, sa zidina u selo oterali i u temelje zgrada ugradili. Ostalo je samo ono što ni vreme, ni ljudi do sada nisu mogli da poruše.
Seo sam kraj kule, leđima se oslonio na suncem zagrejani zid, zapalio cigaretu, stišavajući uzbuđenje koje sam osećao kao da mi leđa vrelina ženske kože pali.
Odozgo, iz ptičje perspektive, reka, pruga, ždrela tunela i mostovi ličili su mi na makete ili crtanku na kojoj su deca, raznobojnim flomasterima, sve to naivno iscrtala. Na drugoj strani, u varoškom polju, ovde-onde, povijene i usamljene ljudske prilike kopale su po njivama.
U daljini, naspram tvrđave, visoko, na padini Ropalja, starac se sa stadom polako peo ka vrhu.
Pušio sam sklopljenih kapaka zasenjen prijatnom toplinom popodnevnog sunca i pustio mašti na volju.
***
Vidim kako sa svih strana Mezije, Trakije i Dakije hrle mase ljudi, dižu kolibe od pruća, kopaju zemunice, čiste i za stanovanje opremaju dostupne pećine u širokom luku oko kamene gromade.
Majdandžije vade kamene blokove, klesači ih u manje komade razbijaju i prema nacrtima i uputstvima nadzornika klešu.
Bunardžije kopaju mnogobrojne bunare, grnčari glinu kopaju i sitne, vodom natapaju, bosim nogama gaze po njoj i u testo mese. Sazrelo blato stavljaju na grnčarske točkove i mnogobrojne, jednake cevi veštim prstima iz blata izvlače.
Ciglari glinom drvene kalupe pune, dečaci ih na očišćena guvna u redove polažu, prazne kalupe majstorima donose pa se s punim opet ka guvnu trčeći vraćaju.
Drvoseče ogromna bukova stabla obaraju, cepaju ih i krate, vozari ih do ćumurdžija odvoze, ovi ih u kupaste gomile slažu, blatom oblepljuju i u ložišta vatru potpaljuju. Kupaste trmke vodom prskaju vodeći računa da se sva drva istovremeno u žar razgore.
Vidim kako žar vodom polivaju i obavijeni oblacima pare, grabuljama ćumur razvlače, da se na letnjem suncu dobro osuši.
***
Za to vreme, prosušene cigle ciglari slažu u bankete, ređajući red cigala, sloj ćumura u ostavljene kanale, pa opet red cigala i ćumura. Ozidane bankete oblepljuju blatom, potpaljuju ćumur i zidaju nove dok se cigla u završenim banketima danima peče.
Krečari na sličan način kreč peku, peskari pesak iz Timoka vade i kroz sita prosejavaju.
Nosači u sepetima pesak do gradilišta iznose, drvodelje i tesari tešu grede za skele, nosače i podupirače, patosnice i krovove zgrada.
Kovači neprekidno oštre i klepaju pijuke, budake, lopate, špice, sekire, klanfe, klinove i eksere. Potkivači potkivaju konje vojnicima kohorti i nadzorniku gradnje koji na konju neprestano juri od jedne do druge grupe majstora, nadzirući sve i svakoga.
Vidim devojke vodonoše kako s mešinama i krčazima idu od radnika do radnika, daju im vodu i s praznim se posudama do bunara i izvora vraćaju.
Hlebari mese ovsene, ražene i ječmene hlebove ne gaseći nikad furune. Kasapi kolju staru rogatu marvu, junad, ovce, koze i pernatu živinu. Kuvari u velikim glinenim grnetima gotove jela, da bi sav taj ljudski mravinjak nahranili.
Legionari obezbeđuju gradilište, dovode nove robove, noću ih čuvaju, o redu i miru se u naseobini staraju. Robovi i seljaci kopaju kanale od izvorišta do cisterne, polažu u njih vodovodne cevi, a voskari i katrandžije ih vrelim voskom i katranom zaptivaju.
Vidim i projektanta Esferlika kako teren premerava i sa planovima na pergamentu, urađeno kontroliše i s nacrtima poredi. Sve to vidim, i osećam mirise krečne pare i vrućeg maltera kako mi se u nozdrve i pluća uvlači.
„Bam, bang, bam, bang“, čujem metalno brujanje crkvenih zvona.
Mora da sam, umoran, zadremao dok sam zatvorenih očiju pušio. Kraj pružene ruke, na tlu, dogorela cigareta. Zvuk zvona koja su me trgla iz sna bio je tako stvaran i jasan kao da sam uz sam crkveni zvonik naslonjen sedeo. Još su mi u ušima brujala i odzvanjala.
***
Ustajem i gledam okolo. Samo obrisi u travu i šiblje uraslih temelja ko zna kad srušene crkve na padini naspram tvrđave. Tišina i sunce koje umorno kleca ka vrhu Ropalja. Gledam u kulu s koje se sronio malter po mojim leđima
Činilo mi se da njegov eterični miris još uvek u nozdrvama osećam. Miris maltera ili miris Ramonda serbice, žutozelene biljke iznikle i procvetale u pukotini stene kraj kulinog temelja.
Ne mogu da verujem da je nisam zapazio pre nego što sam kraj kule seo. Zbunjen, obazirem se ne bih li još koju video. Uokolo, sve što je kroz pukotine stenovitog tla nekada s mukom proklijalo i izniklo, sasušeno je i mrtvo.
Otela se samo Ramonda serbica!
Ramonda serbika – endemična višegodišnja zeljasta biljka iz familije Gesneriaceae; lišće im je pri dnu stabla sažeto u rozetu, sa obe strane obraslo žućkastim ili belim dlakama, stablo bezlisno, maljavo žljezdovito, a završava se sa dva do pet cvetova bez priperaka; krunica levkasta ili tanjirasta, bledoplava ili zatvorenoplava.
Ima osobinu da, presovana, ili više godina suva, kad se nakvasi, ponovo oživi i procveta. Ramonda, simbol života, simbol pobede života.
Na Esferliku Ramonda serbika, sunce na zalasku, ja i tajac. Sutra ću u Gamzigrad.
Stamen Milovanović, 78 godina
prosvetni radnik u penziji
Niš
Fotografija: Pogled sa Ropalja na klisuru i Svrljig-grad, A.K. za Južne vesti