Prvo mesto u kategoriji “Najbolja putopisna pesma” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova pesma je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Ples svetlosti po hotelskom plafonu,
ispijam kafu na cvetnom balkonu.
Zagasita srma uličnih lampi
rasuta po stolu, razbacanoj štampi.
Gledam, slušam, osećam i znam:
Čipka večernje izmaglice i javi i snu prekriva lice.
Dok udišem Solun, žudnjama se trujem,
okovan foteljom sedeći putujem…
On tone u noć bučno, polagano,
a budi se i mrmori pijaca Medijano.
I dok neminovno u letnju noć tone,
sa zvonika belih tiho zvona zvone.
Iz prepunih bašti hotela, kafića
zveketi tanjira, kašika i pića.
U morskom zalivu ljuljkaju se zvezde
a sputani jedrenjaci sada u snu jezde.
Od autoputa tutnje kamioni, sa aerodroma grme avioni,
pored starih, novi, gradski aksiomi…
U svakom solunskom rukavu čuči poneki trik…
Srebrnom rukom Mesec miluje Zejtinlik.
S Kajmakčalanskog groblja silazi tišina,
šapatom razliva zvezdana prašina.
Na Zejtinlik groblju stogodišnjaka nema
tamo srpska duša, večno će da sneva…
Momčilo Janičić Momos, 67 godina
diplomirani filolog
Inđija
Fotografija: Solun, Dragos Gontariu za Unsplash