Momčilo (Inđija): Solunski nokturno

Prvo mesto u kategoriji “Najbolja putopisna pesma” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova pesma je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Ples svetlosti po hotelskom plafonu,
ispijam kafu na cvetnom balkonu.
Zagasita srma uličnih lampi
rasuta po stolu, razbacanoj štampi.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Gledam, slušam, osećam i znam:
Čipka večernje izmaglice i javi i snu prekriva lice.
Dok udišem Solun, žudnjama se trujem,
okovan foteljom sedeći putujem…

On tone u noć bučno, polagano,
a budi se i mrmori pijaca Medijano.
I dok neminovno u letnju noć tone,
sa zvonika belih tiho zvona zvone.

Iz prepunih bašti hotela, kafića
zveketi tanjira, kašika i pića.
U morskom zalivu ljuljkaju se zvezde
a sputani jedrenjaci sada u snu jezde.

Od autoputa tutnje kamioni, sa aerodroma grme avioni,
pored starih, novi, gradski aksiomi…
U svakom solunskom rukavu čuči poneki trik…
Srebrnom rukom Mesec miluje Zejtinlik.

S Kajmakčalanskog groblja silazi tišina,
šapatom razliva zvezdana prašina.
Na Zejtinlik groblju stogodišnjaka nema
tamo srpska duša, večno će da sneva…

Momčilo Janičić Momos, 67 godina
diplomirani filolog
Inđija

Fotografija: Solun, Dragos Gontariu za Unsplash