Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Pored raširenih ruku mojih rođenih, London me je, ovog puta, dočekao sa suzama. No, ja sam mu to oprostila, pošto smo stari znanci, mada još uvijek ne tako bliski.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Već sjutra ujutro Pip, Marina i dragi prijatelj Miško krenuli smo u Dizeldorf. Poslije samo dva sata vožnje, u Doveru smo se ukrcali na brod. Možda zato što prvi put putujem ovim prevoznim sredstvom, brod-gigant, ili brod-grad, na mene je ostavio dubok utisak.
U „podrumu“ su smješteni autobusi i teretna vozila, u parteru laka vozila, prvi i drugi sprat rezervisani su za putnike. Nekoliko ogromnih prostorija, kao, recimo, dvorana našeg Kolarca, impresivno djeluju. U svakoj su, naravno, blokirani stolovi i stolice, a meni se dopalo i to što stolovi, u restoranu za ručavanje imaju ogradu – za svaki slučaj.
Narod se kreće, šeta u nekakvim talasima, a mene zabavljaju sve te figure koje povremeno izvode i baletske pokrete. Smijemo se, doduše, diskretno. To moje lično zadovoljstvo nije dugo potrajalo, pošto me nemirno more natjeralo da se priključim grupi plesača… u potrazi sporednih prostorija. (U povratku sam imala više sreće. Mogla sam, do kraja, da se – diskretno smijem.)
***
Samo što smo ušli u Belgiju, osjetila sam erupciju mojih novih uzbuđenja. Pred nama se ukazao autoput koji ne može da ostavi ravnodušnim čak ni onog koji ne zna kola da upali.
U jednom smjeru – tri trake, pa još i dodatna, četvrta, valjda za motocikle… a cesta glatka kao površina leda. Sredinom puta, na svakih 50 metara, visoki, elegantni stubovi (bijeli su, kao da su od mermera) sa fluoroscentnim svijetlom, na svakom stubu po dva kraka.
A sa jedne i druge strane istog puta, isti stubovi, na istom rastojanju, sa svijetlom žute boje, povijenim lukom prema smjeru kretanja. Vjerujem da se u noći može i igla naći, kako se to već kod nas kaže.
Od momenta kada se uđe u Belgiju, dok se iz nje ne izađe (oko 300 kilometara), prati vas ovaj ludi put. Dobila sam želju, vjerujte, da zaustavim kola, da izađem, da nekom Belgijancu na drumu kažem: alal vam vjera, svaka vam čast, hvala vam za ovo zadovoljstvo… Ali, prolaznika tu nema, a i moj „gospodar“ to mi sigurno ne bi dozvolio.
Da sam vozač – eksplodirala bih od uzbuđenja, raspukla bih se od ustisaka pred lepotom autoputa. Bez pretjerivanja.
***
Prošli smo periferijom Brisela. Na sva moja navaljivanja da uđemo u grad, da ga makar samo pozdravim, moji saputnici su davali ubjedljiv odgovor: u Diseldorf se mora stići na vrijeme. Dobila sam utješno obećanje: po povratku kući bićemo nekoliko dana gosti ovog grada.
Čula sam da je Diseldorf najljepši grad Njemačke. Možda je to i tačno. Ja sam kroz njega prošetala mirna i hladna. Tako sam ga i napustila, poslije tri dana privedena u njemu.
Njihove banke, kojih, valjda ima na svakom ćošku, stara su i najljepša zdanja. Arhitektonski, interesantna im je Opera, nekoliko supermodernih (za mene do tada neviđenih) višespratnica – i to je sve.
Uh, učinih nepravdu Starom gradu (starom dijelu Diseldorfa) koji je svojevrsna atrakcija. Nekoliko pokrivenih uličica, sa centralnim grijanjem, svaka ima svoje ime i broj – čine jedan ljupki kvart u ovom dijelu starog grada. Sale su od samih separejčića, najviše osam sjedišta. Znači, svako društvo ima svoju, intimnu salu.
***
Dolazi kelner. Ja našem domaćinu kažem da bih rado popila vruću čokoladu, kad na našem rođenom jeziku, čuh:
„Izvinite, gospođo, nemamo vruću čokoladu.“
I sada – ko ste, šta ste, odakle ste, napričasmo se sa ovim mladim Zemuncem, koji reče da se zove Miki Manojlović, da ovdje radi pet godina, da se uskoro vraća i tako to. Lično se uvjerih da nije besmislena ona naša: „Govori srpski, pa da te razumije cio svijet.“
Ovdje, po logici stvari, da služe patuljci, da to sve koriste, takođe, patuljci – odgovaralo bi ćinjenici. Nimalo se nijesam osjetila inferiornom. Naprotiv.
Kada sam našem domaćinu, koji živi u ovom gradu već četiri godine, rekla sam da bih rado vidjela njihove katedrale, muzeje, izložbe, odgovorio mi je da ćemo sve to vidjeti drugi put, jer je osjetio da nemam podršku mojih saputnika, što sam, inače, to blago i osjetila kroz blage podsmjehe i pošalice na račun moje radoznalosti koja se, očito, nije uklapala u njihove planove.
***
Izlozi su im priča za sebe. I jedan London mogao bi na njima da im pozavidi. Majstori su za sklad boja, od kojih samo što se vrtoglavica ne dobije. Nije bilo izloga u kome ja i Marina nijesmo mogle kupiti nešto za sebe.
U Diseldorfu sam za uspomenu kupila jednu tašnu (koža prošarana sa zmijskom kožom). Ne smijem da kažem koliko sam je platila, pošto bi se pitali jesam li pri čistoj pameti. Možda i jesam bila, jer su me moji blago podsticali da se baš za nju odlučim. To se narodski zove ženska posla.
Marina je kupila hipi haljinu, a i ja sličnu, mislim – modernu, samo prilagođenu – za ozbiljniju gospođu koja je zašla u pristojne godine.
Ah, da, zaboravih da kažem da smo imali i jedno – smrtonosno uzbuđenje.
***
Na putu nas je sve verme pratila kišica. U Njemačkoj je počeo da leprša snijeg. Ulazimo u jednu blagu krivinu brzinom od 70 kilometara na čas i pred nama se ukazala ledena površina. Kola jednom, dva puta, tri, četiri, pet, šesrt puta prelaze sa jedne na drugu stranu puta… ja vičem:
„Miško, Miško, Marina, tata, tata…“
Kola se kao pijana talasaju (to sam do sada, samo na filmu imala priliku da vidim), dok se, konačno, ne zaustaviše. Da je neko naišao iz suprotnog pravca, raznio bi nas, a vi bi, već sada plakali za nama.
Kad smo došli k sebi, Pip kaže: „U goloj sam vodi“.
Pa malo poslije: „Ja sam htio u nešto da udarim, kako bi se zaustavio, ali mi se ništa nije dopalo“.
Sada živimo drugim životom koji ćemo bolje paziti. Mislim. Još mnogo me drumova i gradova čeka, a ja sam samo jedna i samo jedan život.
***
Pošto nam je Holandija bila tu, na dohvatu ruke, riješili smo da vidimo tu čuvenu zemlju lala i cvijeća uopšte.
Kako smo ušli u Amsterdam, kako smo zakoračili glavnom ulicom, ja svoje uzbuđenje nijesam mogla da stišam. Mojima sam se popela na vrh glave, jednako ponavljajući: „Kakva arhitektura, pogledajte ovu zgradu… a ovu…“
Da bismo mogli da dobro vidimo i upoznamo Amsterdam, morali smo koristiti usluge broda, koji je nešto kao raketa na Dunavu. Stajem na prvom stepeniku za ulazak na brod, nepoznati ženski glas mi kaže: „Hallo“, ja se trgnem, osmjehnem, kad ono škljoc! Šta je ovo pobogu, pitam se. To je isto „strefilo“ svakoga ko je ulazio na brod.
Brod kreće. Vodič puta uzima mikrofon. Uobičajeno pozdravljanje i predstavljanje, zatim:
„Amsterdam ima sto ovakvih kanala sa hiljadu mostova. Sa desne strane, pogledajte, nalazi se brod kojem žive mačke. To su mačke koje nemaju svoje vlasnike. a skuplja ih Miss … (ta i ta). Ona se o njima, naravno, i stara. Zlobnici su izmislili da je vlasnica ovih mačaka nedavno otvorila kineski restoran…“
Opšti smijeh na brodu. Znala sam, do sada, da se to samo na Italijane odnosi, ali… jao… ovih maca ima oko sto pedeset. Jadne mace. Nailazimo na taj brodić, a mace, kao da su svjesne svoje istorijske i turističke uloge, poređale su se po prozorima u grupama, pojedinačno, u parovima; opušteno.
***
„Crkva, koju vidite, takođe sa desne strane, restaurirao je Rembrant“ – nastavlja vodič.. (Nijesam uspjela da je vidim, šteta). Sa lijeve strane nalazi se najmanja kuća u Amsterdamu… Eno, pogledajte je, nosi broj 7. Ima samo jedan prozor, jedna vrata, jednu sobu, a široka je samo jedan metar. U njoj stanuje Miss – kaže njeno ime. (Vrlo neuobičajeno, čak simpatično i šaljivo, a i prijatno za oko).
„U onom brodu (sav je bukavlno u dronjcima) živi Amerikanac Viktor, slikar, koji ima 45 godina, tri žene… Ovaj naš Robinson Kruso ima i svoj automobil“ (Sem točkova i volana, ništa ne podsjeća na automobil).
Dobila sam želju da se upoznam sa Viktorom, da kupim jednu njegovu sliku. Međutim, opet me moji nijesu shvatili. Cijena grupnog, porodičnog putovanja…
Izlazimo sa broda. Na jednom panou poređane sve slike putnika. Veličine su razglednice, koštaju dva guldena (nije obavezna kupovina), a ispod slike je utisnuto neko njihovo zdanje o obeležje:
„Amsterdam (baš se tako i piše, kao na našem jeziku). Holland ’75.“
***
Pošto smo izgladnjeli kao vuci, nijesmo smjeli da eksperimentišemo. Poručili smo u restoranu, baš svi, po bečku šniclu. Kada smo poručivali salate, dobili smo odgovor:
„To se sve služi zajedno“.
Stiže ručak, bože mili, na ogromnim tanjirima (takve nijesam imala prilike, čak ni u filmovima, da vidim) sa tim šniclama, prženim krompirima i sa šest vrsta različitih salata (mljac!). E, tu se baš vidjelo da smo u zemlji cvijeća: na svakom stolu po dvije vaze svježeg cvijeća.
O, zaboravih vjeternjače, kojih ima na svakom koraku, pa, čak, i ispred nekih kuća. Zbog cvijeća i vjeternjača, mislim da je to romantičan narod.
Još me nešto dirnulo u „glavni“ živac.
Na svim graničnim prelazima (znači. na engleskim, belgijskim, njemačkim i holandskim) „niko te ne gleda“, kako kaže Pip. Marina je odjednom počela da vrišti: „hoću pečat i pasoš, hoću pečat…“
Ni jedan jedini put ne čuh: „Imate li nešto za carinu?“. Beše, je li to njihov standard, kultura, povjerenje, ili sve to zajedno?!
***
Sada i nešto duhovito. Carinik (bilo ih je nekoliko u staklenoj kabini) viri, malo više i malo slobodnije viri, da ne kažem bezobrazno. Pipu to posmetalo, pa kaže:
„U kolima su moja supruga i moja kćerka.“
Ovaj se smješka i odgovara: „Gledam… koja je kćerka.“
Tati smo dušu pojeli. Znači, on može biti tata, a nas dvije ne zna se koja je koja. Na to je i Marina imala svoj komentar: „Tebi je, bogami, mama, fino, a mene je živu ukopao.“
Da vidite još i ovo. Na brodu prilazi jedan mladić (a tu smo ja, moj muž, živi i zdravi i budni) i obraća se:
„Jesam li od vas uzeo ove karte?“, Marina odgovara da nije, a on:
„Siguran sam da sam ih pozajmio od ljudi koji su sjedeli za ovim stolom“. Marina se smješka (i ja bih), kaže da to, ipak, nijesmo bili mi, on se udaljava, ponovo se vraća i pita: „Odakle ste vi?“.
Marina kaže, on opet: „Kako smo ručali“, kad moj muž , na srpskom:
„Što neće mene da pita?“
Kada se, po drugi put udaljio, tata kaže Marini:
„Ako još jednom priđe, odalamiću ga po njušci.“
„Bože, tata“ buni se Marina, „što sam ja kriva?“
„Kako što si kriva“, kao, pita otac, „što mu uopšte odgovaraš“
I kada brod stiže, vidimo onog mladića kako čeka da mi naiđemo. Glasno kaže Marini:
„Mis Jugoslavije, valjda ću drugi put imati više sreće!“
Iako je dobila tako laskavu titulu „Mis Jugoslavije“, valjda zbog prisustva svoga telohranitelja, ovoga puta bez osmjeha, kaže:
„Molim vas, ne smetajte mi! Oprostite. Izvinite. Žao mi je.“
Sa tim riječima se udaljio. Meni ga, časti mi, bi žao.
***
A sada, da vidite, šta se meni desilo. Tata i Marina (na brodu, u povratku) otišli po kafu. Prilaze dva dječaka (između 10 i 12 godina), nešto promumljaše. Shvatila sam da pitaju da li je slobodno. Odgovaram im, na engleskom, da nije, a oni fino, sjedoše. Šta sada? Ništa, mislim, uskoro će stići moji „zvanični“ prevodioci.
Eto ih, dolaze moji, a ja im kažem:
„Ja sam im rekla da nije slobodno, a oni su, sigurno, pitali je li zauzeto“
Dok su moji vodili dijalog, ništa im nije pomoglo što su se na mene pozivali. Morali su da potraže druga mjesta.
Bio je to kraj nepredviđene turneje, atlantske, od Engleske do Belgije, Njemačke i Danske. Pitam Miška koja će biti naša sledeća tačka, a on opet, ni šest, odgovori:
„Da vidim, dok se izbrojim.“
„Šta imaš da se prebrojavaš?“, kažem ja.
„Budi srećan da imaš nas, da imaš kome radost da pružaš. Da s nekim dijeliš ljepotu druženja i putovanja tamo gdje nikad sam ne bi kročio. Kako bi bilo da si sam na svijetu?“
Blago se osmjehnuo. Ne znam kako taj njegov osmjeh da tumačim.
Drumovi nas čekaju. I pero da ostavi neizbirisi trag u vremenu na sjećanje kako sam s one atlantske strane protrčala kroz četiri države.
Stanka Korab,
Službenica u saveznoj upravi carina, Novi Beograd
Fotografija: Diseldorf, Michael Gaida za Pixabay
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.