Gordana (Beograd): Sećanje na Australiju

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“. Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi „Putujući spomenar“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.

Moj doček nove 2013. godine u Sidneju neću zaboraviti dok živim! S jedne strane jer je tamo bilo leto sa oko 25 stepeni oko ponoći, tako da smo svi izašli na ulicu i gledali veličanstveni vatromet, koji se smatra najskupljim na svetu. Bilo je potrošeno 6,9 miliona dolara!

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Pratilo ga je milion i po gledalaca u luci (500.000 više nego prethodne godine) i nekoliko miliona širom sveta, preko televizije.

Potrošeno je sedam tona pirotehničkih sredstava koja su ispaljena s krovova zgrada, splavova i Sidnejskog lučnog mosta.

S druge, i još dragocenije strane, jer me je iskreno i divno gostoprimstvo mojih domaćina obasipalo pažnjom na svakom koraku. Što sam starija sve više cenim dobrotu. Mislim da je ona ređa i od inteligencije i od talenta i od bogatstva. Imaju je samo odabrani.

***

Moj drugar sa Muzičke akademije, Boba (Slobodan Živković), koji me je pozvao da budem njihov gost, jedan je od njih.

Dete dobročinitelja, legendarnih Radojke i Tineta Živkovića, koji su davali na stotine humanitarnih koncerata, nasledio je od njih ne samo crte lica i bore osmeha koje se sa godinama usele oko očiju samo kod optimističkih i dobrih ljudi, nego i želju za darivanjem: besplatno poučava decu iz susedstva, besplatno piše za sidnejske novine „Srpski glas“, besplatno vodi crkveni hor.

Istinski je vernik i i kad nije u hramu, zahvaljuje Bogu što mu je podario divnu ženu za suprugu, odličnu decu, poziv koji voli, lepo uređen dom i spokoj u srcu. Na prste jedne ruke mogu da nabrojim ljude koji imaju osobine slične Bobi!

Pre dolaska u Australiju slao mi je mejlove pune prijateljske nežnosti:

„… Ćekamo te da nam dođeš. Budi spokojna, jer dolaziš kod prijatelja. Puno toplih pozdrava iz danas pomalo užarenog Sidneja od skoro +40 S. Ali, već sutra dolazi osveženje. Mi, naravno, imamo odličan er-kondišn u slučaju potrebe. I najbolje želje za tvoje i tebe od svih nas.
Boba“

„Terra Australis incoquita“ (Nepoznata južna zemlja) iz antičkog perioda postala je poznatija u XVII veku, kada su prvi evropski brodovi stigli do njenih obala.

***

U XVIII veku Džejms Kuk je oplovio istočnu obalu, proglasio je posedom Velike Britanije i nazvao je „Novi Južni Vels“, gde su na odsluženje kazne deportovani osuđenici iz čitave Britanije. Starosedelačko stanovništvo je potisnuto u unutrašnjost, gde su uslovi za život bili vrlo nepovoljni.

Lokalno stanovništvo bilo je sastavljeno od različitih plemena i govorili su više stotina jezika i dijalekata. Zajedničko im je bilo usmeno prenošenje tradicije, predanje o pravremenu, animizam i totemska klanovska organizacija.

Danas Australija ima više od dvadeset miliona stanovnika i spada u najmodernije i najurbanizovanije zemlje sveta. Gotovo je neverovastno da je pre samo dva veka bila na nivou plemenskog društva, daleko od tekovina civilizacije.

Naseobine su bile privremenog karaktera i od trošnih materijala čiji su ostaci danas retki i slabo očuvani. Sidnej se prostire (kao Los Anđeles) u prečniku od oko 120 kilometara, ali gde god da se krene ide se preko prekrasnih nacionalnih parkova, brežuljaka (na tako ogromnom prostoru Sidnej daleko više od Rima na sedam brežuljaka pruža predivne vidike na mnoštvo zaliva i uvala sa svih strana).

***

Mislim da jedino norveška obala (mada je nisam videla) sa svojim fjordovima više krivuda. U to sam se uverila već prvog dana Nove 2013. godine, kada me je Snežana povela u stotinak kilometara dugu šetnju kolima koja je uključila nekoliko plaža i mostova.

Prošli smo, pritom, i čuveni Harbur most, koji je, uz Sidnejsku operu, svojevrsna ikona grada. On je kompletiran 1932. godine (mada se potpuno isplatio tek 1988), dotle je šesnaest puta menjao svoje oblike u toku konstrukcije. Proteže se oko 500 metara od severnog do južnog kraja. (Potrebno je 80.000 litara boje za svaku njegovu stranu; obojen je u zeleno i Australijanci smatraju da je nezamislivo da je neke druge boje).

Postoji mogućnost penjanja na vrh mosta – za one najhrabrije, a za one nešto manje 200 stepenica vodi do Pajlon vidikovca na 87 metara iznad vode.

Ima i dnevnih i noćnih tura penjanja, a mi smo izabrale da u novogodišnje podne kolima pređemo s jednog kraja na drugi i upravo tu poželimo nešto – jer se veruje da će se to ispuniti u narednih 365 dana koji slede.

***

Na Božić smo otišli na službu u crkvu Svetog Save u Flemingtonu, koja je najstarija (osnovao ju je prota Milenko Stefanović 1954. godine) i jedna je od šest pravoslavnih crkava u Sidneju.

Mladi protonamesnik Saša Čolić zalaže se za održavanje časova veronauke i srpskog jezika za decu i za časove srpskog folklora, a nada se da će u ovoj godini biti prikupljena sredstva za saniranje pukotina na zidovima hrama i da će se započeti sa freskopisanjem.

Crkva je (relativno) mala, skromna, neoslikana, sa drvenim podom i drvenim nerezbarenim ikonostasom, bez pozlate, sa ikonom „Tajne večere“ u centru. Sa obe strane su drvene klupe bez naslona.

Za mene kao muzikologa bila je najinteresantnija poseta čuvenoj sidnejskoj Operi, u njoj se godišnje izvede preko 2.500 predstava i koncerata. Između ostalih, tu su gostovali i Lučano Pavaroti, Zubin Mehta, Ela Ficdžerald, Mihail Barišnjikov…

Ona je remekdelo je danskog arhitekte Jerna Ucona; najpoznatija je građevina u Sidneju (kao Ajfelova kula u Parizu ili „Pobednik“ u Beogradu). Građena je u ekspresionističkom stilu; 28. juna 2007. postala je deo UNESKOve Svetske baštine. Jedna je od najpoznatijih građevina XX veka na svetu. Nalazi se u luci Džekson, blizu Sidnejskog lučnog mosta.

***

Dom je Australijske nacionalne opere, Sidnejskog filharmonijskog orkestra, Sidnejske pozorišne kompanije. Leži na 580 postavljenih stubova; snabdeva se strujom čija je potrošnja jednaka potrošnji grada od 25.000 stanovnika. Krovovi su pokriveni sa 1056 miliona belih i krem-belih švedskih pločica, koje se periodično održavaju i zamenjuju.

Od nedavno operska sala sa 1.547 mesta nosi ime najveće sidnejske sopranistkinje Džoan Saterlend, koja je stekla svetsku slavu i slavu Australije pronela širom sveta. Italijanski obožavaoci su je iz milošte zvali La stupenda (božanstvena).

Imala je karijeru dugu četiri decenije; bila je popularna ne samo u Australiji nego i u Severnoj Americi i u Evropi. Pevala je širok repertoar od Hendlovih opera do italijanskih XIX veka. Pavaroti je za nju rekao da je „najznačajniji koloraturni sopran svih vremena“.

Važila je za naslednicu Marije Kalas. Imala je izvanrednu agilnost, preciznu intonaciju, vrhunski markirani stakato, sjajne trilere, ogroman gornji registar i pomalo nepreciznu dikciju. Monserat Kabalje je rekla da ima „glas kao raj“.

U toj građevini za istoriju sveta slušala sam na početku 2013. Pučinijeve „Boeme“ koji su premijerno prikazani za doček Nove godine. Ulaznice su (za naše pojmove) preskupe i kreću se od 75 do 350 australijskih dolara (koliko koštaju i karte za prestižni Vagnerov Festival u Bajrojtu).

Uprkos tome, sala je bila ispunjena do poslednjeg mesta. Sa mojom ljubaznom sidnejskom domaćicom, slikarkom Snežanom Živković, posetila sam Australijski muzej i Umetničku galeriju.

***

U najstarijem australijskom muzeju, osnovanom 1827. godine, impresionirali su me radovi Aboridžina – sa brojnim, maštovitim maskama, radovima na koži, slikama sa masom ukrasnih detalja u kombinaciji punktualizma i naivne umetnosti.

U jednom delu smešteni su panjići i kada se na njih sedne – čuje se priča o Aboridžinima. Australijski domoroci naseljavaju australijsko kopno više od 42.000 godina. Većina njih bili su lovci i skupljači, sa razvijenom govornom kulturom i verovanjem u duhove, poštovanjem zemlje i verovanjem u tzv. pravreme (Dreamtime).

Posebno je zanimljivo da su u Australiji danas 49% fakultetski obrazovani građani. Njena bogata i originalna umetnost – književnost, film, opera, muzika, slikarstvo, pozorište, ples i zanati – poznata je i priznata širom sveta.

***

Interesantno je da je u literaturu život Aboridžina divno preneo jedan naš čovek, rodom iz okoline Aranđelovca, Sreten Božić-Vongar, koga sam ja i upoznala na jednom književnom susretu u tom gradu 2010. godine.

Njegova pesnička zbirka „Bilma“ slika jedan svet na samom rubu svog trajanja, večiti mitski dvoboj Davida sa Golijatom. Vongar (u prevodu – donosilac poruke) je autor desetak knjiga sa milionskim tiražima.

Videla sam i tzv. Plave planine, koje su na visini od hiljadu metara, gde su čuvene stene „Tri sestre“, koje veoma podsećaju na figure iz „Đavolje varoši“ pored Kuršumlije. Ovde dominiraju šume eukaliptusa (kojih je ovde ukupno 13% u odnosu na svetsku zastupljenost), koje su izbliza (razume se) zelene, ali posmatrane iz daleka deluju plavičasto, radi ultravioletne radijacije.

***

Na jednom saobraćajnom znaku ugledala sam nacrtanog kengura (kao što se u našim krajevima vidi krava na putu ili jelen na putu).

Od Snežaninog i Bobinog sina čula sam nekoliko legendi koje se vezuju za ove stene; najviše mi se dopala sledeća: u Dženison dolini živele su tri sestre koje su bile zaljubljene u tri brata iz Daruk plemena, no po tamošnjim zakonima njihovi brakovi su bili zabranjeni. Ali braća su bili ratnici i oni su rešili da uzmu sestre.

Starešina plemena Kurandžuri je pretvorio sestre u stene. Imao je nameru da ih vrati u devojke kada se rat završi, ali je on u bici ubijen i do današnjih dana niko nije mogao da uništi magiju.

***

Godine 2000. UNESKO je proglasio Plave planine za nacionalno blago od izuzetnog značaja. Sa Bobom sam posetila zoološki vrt, jedan od najlepših i najuređenijih koji sam videla (mada sam videla mnoge, jer sam putujući po svetu sa mojim sinom imala običaj da ih posećujem).

Ima žičaru (kao onaj u San Dijegu), železnicu (kao rimski), besprekorno je čist (kao singapurski), ima pande (kao pekinški) i spomenik majmunu (kao beogradski).

Razume se, ono što je za mene bilo najinteresantnije to su australijske životinje, pre svega koale, koje podsećaju na igračke i koje su spavale na džinovskom drvetu i kenguri, posebno mali, koji su se takođe odmarali leškareći.

Postoji i veštačko brdo sa liticama na kojima su divokoze i čitav niz, uglavnom noćnih životinja smeštenih u zamraćene prostorije…

***

Po dolasku u Beograd stižu mi nežna pisma mojih dragih domaćina:

Ponedeljak,14. januar, 2013.

Draga naša Gordana – Goco,
Želimo ti srećan povratak kući i našem Beogradu…
Tvojim odlaskom iz naše kuće osetili smo blagu prazninu, ali nas sećanje na tvoj boravak kod nas i tvoja divna ličnost osvežavaju.

Puno te pozdravljaju i vole
Snežana, Saša, tata Jevta, Dragan, Metju i naravno ja.
Tvoj Boba“

16. januar, 2013.

Pozdrav iz Sidneja

Draga naša Gordana,
Evo, već nekoliko dana se budim misleći da si još uvek ovde i sa željom da te preduhitrim sa kafom i doručkom.

Ostavila si predivan utisak jedne veoma originalne ili bolje rečeno, veoma karakterne i pozitivne osobe…

Hvala što si bila moj gost, hvala na poklonima, još jednom, jer su od srca i brižljivo izabrani, a pre svega hvala na toliko pozitivne energije koju si donela sa sobom.
Neka te Bog čuva a i tvoj Sv. Nikola.

S ljubavlju,

Snežana Živković.“

Gordana Krajačić, 75 godina
Muzikolog u penziji, Beograd
Fotografija: Znak, Moerschy za Pixabay


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.