Treće mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ konkursa za najbolje putopise starijih osoba „Draganova nagrada“ 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji „Riznica sećanja“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva“.
Ovako je počelo…
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
*
Karte za avion su već bile rezervisane. On mi je sa ljubavlju poklonio rečnik najčešćih japanskih reči. Vrlo praktično. I neupotrebljivo. Da li bi me iko razumeo?! Sumnjam.
Ali to ne možeš da znaš kada imaš samo 27 godina. I mnogo želiš da odeš u Japan. Odložili su let. Prvi put.
I
A dogodilo se ovo…
Od svih zemalja u Evropi, najviše sam želela da vidim Holandiju. Prosto ne znate zašto želite da odete u neku zemlju. Prvo čitate o njoj, gledate je na razglednicama, filmu, zamišljate, ali ne verujete da je baš sve tako. Sve je baš tako.
Kanali na čijim obalama mirno i opušteno sede pecaroši, čitave porodice. Šarene crno-bele negovane krave pasu travu, čudesnozelene boje. U pozadini, vetrenjače. Prave. Rade. Krila se okreću. Malo dalje, nepregledno polje žutih i crvenih lala. Pejzaž kao sišao sa renesansnih slika i motiva porculanskih servisa i šoljica za belu kafu. Lepota sama sebi dovoljna. A ništa fascinantno. Samo mir, spokoj, uređenost i neka toplina u svemu tome.
II
Putovanje je bilo studijsko. Stručne prirode. Podrazumevalo je obilazak nekoliko gradilišta mostova. Bilo je dovoljno i to jedno. Zašto mora da je sve drugačije!?
Na gradilištu uredno poređana građa, sortirana po debljini i dužini. Nigde nijednog eksera ili šrafa na putu. Baraka uredna, lepa i čista. Na stolu posluženje: tanjiri sa uredno poređanim kockicama žutog sira u koje su zabodene male papirne zastavice, holandske i naše.
Pomisliš sve je to forma. Mi smo ti koji su topli, srdačni. Niko kao mi. Bili su i oni, i topli, i srdačni. Predusretljivi da nam sve pokažu. I nije bilo formalno – bilo je divno.
III
Da li ljudi žive u lađama? DA!
Da li su te lađe (stari brodovi i remorkeri) lepo uređene i sređene? DA!
Da li su ljudi na njima srećni? DA!
Da li su takav način života sami odabrali? DA.
Lađe, ofarbane, čiste. Kuće. Na njima bašte, cveće. Suši se veš. Žive ljudi i rađaju se deca. Igraju se na njima kao da oko njih nije voda.
To nije obična voda. To je Amstel. Njihova Sava, njihov Dunav i Tis
IV
Turistički brodić na sprat. Gore smo na palubi, dan sunčan. Nebo azurnoplavo. Brodić klizi kanalom kroz Amsterdam. Pomislim: još nedostaje samo onaj most u Arlu, pa da se nađemo na Van Gogovoj slici, i eno ga… Isti takav most, isto se podiže da propusti lađe i brodove.
Lepo kaže Javorka – na moje pitanje: „Imaš li neostvarenih želja?“
„Da, da putujem.“
„Gde?“
„U Australiju.“
„Zašto?“
„Želim tamo da putujem, a TO što doživiš je jedino što ti NIKO i NIKADA ne može oduzeti“. A Javorka je iz Surdulice i dobro zna o čemu priča.
Taj brodić koji klizi Amstelom, azurno nebo, most kao u Arlu – tog „Van Goga“ – mi niko nikada ne može oduzeti.
V
Pomislite da u tim kućama ne živi niko. Da su uz kanale poređane tek tako, da bi poslužile kao dekor. Jedna je žuta, druga crvena, zelena, plava…
A žive ljudi. Žive čak i u onoj koja je široka samo malo više od dva metra. Visoke, uzane, ukrašene, udešene. Ja mislim da se prave važne.
VI
U časopisima za uređenje kuće iz tih 80-tih godina predstavljene su i kulture stanovanja Evropljana. Holandske su uvek u prvi plan isticale uređenje prozora.
Prozor – običan. Velika, široka stakla. Na njemu zavesa. Ali, gle, tek do polovine prozora, sva od čipke. Sve u svrhu lepih dekorativnih detalja. Ispod zavese, na dasci prozora – svećnjaci, ili vaze po dve, najviše tri, simetrično poređane.
Mislila sam da je to samo u njihovim časopisima, ne, stvarno je i na njihovim prozorima. Gleda li to iko? I gleda, i vidi.
U dvorištima neke čudne okrugle sušilice za veš, kao dvorišne vetrenjače. Trava podšišana. Možda tako mora. Ali lepo je. I deca koja se igraju.
VII
Kada sam se kolebala, iako sam imala jaku želju da vidim Holandiju, jer su deca bila mala, imala sam jednu veliku podršku.
Za sva ova lepa sećanja „koja mi niko nikada ne može oduzeti“ – kako kaže Javorka, zahvalna sam jednoj divnoj ženi – koje više nema među nama, mojoj svekrvi koja me je ohrabrila rekavši: „Samo ti, snajka, idi, a ja ću čuvati decu“.
Prošlo je od tada nekoliko decenija, a slika Van Gogove Holandije nije ni malo izbledela.
*
A ovako se završilo…
Let za Japan je otkazan i drugi put. Tada sam pomislila da je to neki loš znak. Odustala sam. Sledeći put su otputovali u Japan – bez mene. Kažu da je bilo nezaboravno. E, to su mi oduzeli.
Ali ON i ja smo još uvek zajedno.
Slobodanka Stamenković, 74 godine
građevinski tehničar, Beograd
Fotografija: Amsterdam, Shane Aldendorff sa Pexels