Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Bodensdorf Austrija (Zoover)
Leto je 2014. godine. Tmuran kišni dan. Dok ležim u polutamnoj sobi, obuzima me bes i nezadovoljstvo. Bez posla sam, i to mi pričinjava veliki problem. Izaziva u meni žal i tugu za svim onim što smo stvarali i sa ljubavlju mu se predavali, a sada, razara se i ruši. Na ulicama je mnogo beskućnika – izbeglica i prosjaka; ispruženih crvenih i nabreklih ruku, traže milostinju…
Razmišljam da li ću i ja, sutra, morati da stanem pored njih? Svaki proživljeni dan vređa i boli. Kako ta neizvesnost i besparica odvratno glođu ljudsku dušu, kako krune ljudsko dostojanstvo… Prepušteni smo sami sebi; i u toj neuređenosti, momci iz zadnjih klupa, najbolje se snalaze. Uvek su imali najbolji pregled dešavanja u učionici. Oni postaju: zakon, strahopoštovanje, nevolja, idoli nastupajućih skorojevića. U takvim okolnostima, ljudi narušenog zdravlja, najteže se snalaze. Preostaje im borba za goli život.
Ali, pomoć ume i može iznenada da stigne, samo, pitanje je hoćemo li je prepoznati. Moja žena, očito vešta u tome, ume i prepoznala je. Stigla joj je, iznenadna, poseta iz Austrije. Marta. Veliki ljubitelj ozbiljne muzike, ali ne samo ljubitelj, već i organizator kulturnih dešavanja u Bodensdorfu. Velikodušno je ponudila koncert, sa vrsnim muzičarima, svom rodnom mestu, a pri tom, kao posrednika i voditelja programa, angažovala je moju ženu.
Prvi sunčevi zraci probijali su se kroz sive oblake najavljujući razvedravanje. Lepi dani, kao i Martina preporuka, omogućili su nam razgovor za posao na više mesta u Bodensdorfu. Od tog momenta, svakog dana odlazim do sandučeta za pisma, očekujući odgovor iz Austrije. Nestrpljenje raste svakim danom. Gabi često sedi kod otvorenog prozora i, duboko zamišljena, posmatra dvorište. Vrlo dobro znam šta se prevrće po njenoj glavi. Nadvlađuje osećaj neophodne potrebe za novcem. Ustaje, uvek spremna i vrlo odlučna u tome, da se radi, bilo gde.
Pošta je stigla kada smo se tome najmanje nadali. Obavestili su Gabrijelu da se javi u Lihdenhof, od 1. juna počinje da radi. Sreća, u tom trenutku, od onoga što je očekivala, od Austrije, prenerazi je, i ona iznenada postade mlada, vesela i vitka. Mislila je samo na polazak. Vazduh se uskomeša najavljujući jak vetar. Ubrzano, i u strahu od kiše, spremamo se za put. Mukica, sve jače lajući, nemirno trčkara po dvorištu. Torbe su našle svoje mesto, i dok žena seda tražeći udoban položaj, palim kola i polazimo. Prelazimo Frušku Goru, ostavljajući za sobom predivne zvuke Oliverove pesme „Ti si moja duša i tilo“.
Stižemo pola sata ranije na Železničku stanicu Ruma. Vreme brzo prolete, prenu nas pisak lokomotive.
„Idemo, Gabi, voz će nam pobeći“, rekoh i spontano se zagrlismo za oproštaj.
Blago pometen njenim toplim poljubcem, protrese me duboki drhtaj i jeza mi obuze celo telo. Krenuše mi suze.
„Kako se to ponašaš, čoveče? Ne pratiš me na groblje!“ Njene prekorne reči brzo mi povratiše dostojanstvo i smirenost.
„Plašim se da nemamo više vremena, hvataj torbu, idemo!“, podstaknu me Gabi i uputi se, odlučnim koracima, ka šalteru. Ja sam sa torbama već na peronu. Nadamnom se počeše gomilati crni oblaci. Ubrzo primetih Gabi kako, držeći voznu kartu, zadovoljno, njišući kukovima, ide ka meni. Kada se našla na korak udaljenosti, zastade na trenutak, smelo me pogleda i zapovedničkim tonom kaza:
„Dogovorili smo se, čekam te 24. avgusta na stanici u Vilah“.
Na peron sleti par crno-belih golubova, ženka se nemirno osvrće i iznenada odlete u nepoznatom pravcu. Gabi mi pruži ruku, ja je prihvatih i kratkim trzajem privukoh k sebi, zagrlivši je snažno. Već sledećeg trena pomažem joj da zakorači na prilično visok prvi stepenik.
Čuje se pištaljka, voz polazi. U svojoj zaslepljenosti, mašem celoj kompoziciji, jer Gabrijelu ne vidim više. Okrećem se i vraćam kući. Ustvari, vraćam se Malom Iđošu, smeštenom u sam centar Vojvodine, kroz koji krivudavo protiče reka čije obale povezuju dvadeset sedam različitih mostova.
Naša kuća je nadomah te, sada zapuštene, reke Krivaje, a sasvim blizu seoske crkve koja je ne samo duhovni, već i prostorni centar sela. Sam sam u kući. Dugo već samujem. Slabo spavam, ustajem noću i često mi se pričinjava da me neko zove. Po imenu me zove. Prošle noći sam sanjao da sam umro, drugo veče, da sam oslepeo…
Preko dana imam zdrastvene probleme, ne mogu da stojim na nogama. Na promenu vremena počinje poremećaj vida, ljude vidim samo kao pokretnu masu, glave su bez lica, kad bliže priđem, vidim lice, a ne vidim oči. Svaki odlazak kod lekara bio je bez konkretne dijagnoze, kažu katarakta. Život je postao sumoran i težak, postao je samo nešto što se mora izdržati. Dan za danom odlazi bez traga, krune se u nepovrat.
Konačno, posle tri meseca iščekivanja, krećem za Austriju. Voz stiže na vreme. Napuštam carstvo nemira i sedam u kupe sa nekoliko veselih putnika bezbrižnoga lica. Dok prevrćem po glavi svoju oholu gorčinu, dopire do mene glas; „Kartu, molim!“ Učini mi se da je čovek dobrodušan, i on, osmehujući se, odgovori na moju misao. Dugo jednolično truskanje dozvalo je san. Budim se, raspitujem gde smo, čitam novine uz kafu, i konačno, voz ulazi železničku stanicu Filah.
Ugledah Gabiku, uputih se k njoj. Pogledi nam se sretoše, njeno lice obasja široki osmeh koji me natera da ubrzam korak. Ona lagano pritrča i stopismo se u zagrljaj pun iščekivanja. Primećujem, dosta je smršala. Držeći se za ruke, uputismo se ka izlazu, gde nas je čekao taksi. Sedamo u kola; željan čistog vazduha, otvaram prozor. Zora nije još svanula, ali je tamna topla noć već bledela i postajala sveža. Nisam progovorio ništa, ni reči.
Ona se okrenu ka meni, upita: „Kako si? Je li sve u redu?“
I dok me tako zapitkuje, primećujem, lice joj je bledo, ali živahno i nasmejano kao i uvek.
„Brzo ćemo stići u Bodensdorf, videćeš, jako je lepo“, nastavlja Gabrijela sa informacijama.
„Smešten je na zapadnoj obali jezera, sve je savršeno uređeno, uživaćemo, biće nam lepo.“
Ja i dalje ništa ne govorim; obuzima me bol, meni je uistinu teško.
„Šta sam skrivila?!, šapće mi na uvo.
„Anđeo Gabrijel je uvek nevin i bez krivice, nedužan je“, pokušavam da je smirim.
Pa ipak, nanela si mi krivicu. Ako želiš doznati koju, ne možeš shvatiti, a ja nisam sposoban objasniti je. Ali, jednog dana, osećam, moći ću.
Ušli smo u Bodensdorf koji je obećavao promene, oporavak, nove doživljaje i uzbuđenja; budući da je pravi turistički biser u Karintijskim Alpima. Sa jezerom Osijah pruža mnoštvo mogućnosti za odmor, za izlete i zabavu.
Gabika kao da je želela da nadoknadi moju letošnju muku, isplanirala je svaki dan prepun sadržaja. Radila je u jednom hotelskom kompleksu čiji je vlasnik bio izvesni Oto. Njegova ideja, da od seoskih drvenih kuća napravi turistički kompleks, činila se uspešnom i popularnom. Oto je bio i vlasnik jednog dela obale jezera, koju je preuredio u plažu sa prikladnim restoranom, tako da su gosti, među kojima sam se našao i ja, imali 24 sata na raspolaganju planinski vazduh, toplu jezersku vodu, plažu i vrhunski spremljenu seosku hranu koju je posluživalo vrlo prijatno i uslužno osoblje.
Kao veliki ljubitelji prirode, krećemo na izlet. Planine koje su se prostirale iznad sela, čekale su naše osvajačke poduhvate. Kada smo kročili u gustu jelovu šumu, opi nas kiseonik i obradova zvuk vodopada. Nismo znali čemu više da se radujemo, da li tom čarobnom mestu ili činjenici što smo opet zajedno, baš u njemu. Na stazama nailazimo na klupe za odmor. Na njima su uklesani simpatični citati Getea i Hajnea, koji upotpunjuju lepotu stvarajući tako kompletnu radost prisustva na ovom mestu. Jedan deo mojih misli odlutao je do Stražilova i Brankovih stihova.
Kada se popesmo na veći vrh, blistalo je, kao na dlanu, celo jezero i okolina sela. Iako iscrpljeni, zadovoljno se vratismo kući. Kratko tuširanje nas okrepi i tako osveženi, ispružismo se po krevetu. Slučajani dodir pokrenu u nama nevidljivu silu koja izazva neposlušnost tela, i tako pometeni, spojismo se u jednu masu koja nas natera u nova osvajanja nemirnih vrhova, a potom nas, iznemogle, baci u duboki san.
Sutradan, okrepljen dobrim snom, spremao sam se za veliku šetnju. Dok je Gabi bila na poslu, ja sam stajao pred lancem zelenih brda raštrkanih u polukrug. Sunce se sa visine poigravalo svojim zracima. Dole, u uskim koritima, bučno žuboreći, hitali su potočići na svom putu do jezera Osijah. Išao sam dugo, najpre putem, onda šumskom stazom. Penjem se sve više, do samog vrha. Tu se zaustavih, kakva savršena lepota, kakav pogled.
Nakratko, bio sam sam sa svim svojim problemima i radostima. Bio je to veliki napor za moje godine. Razmišljam: sve je u interesu zdravlja, neću da se predam, još sam jak… Potom nova misao, šta ako naleti ona moja nesvestica, i težak korak? Šta, ako ovde puknem? Nemam dokumenta sa sobom, nepoznat i sam u ovoj čarobnoj vukojebini. Sama pomisao, kako bi se moja žena osećala, u tom scenariju, natera me da krenem nazad. Još jednom bacih pogled na taj lanac strmih grebena sa nevericom, pitajući se da li sam stvarno bio u te visine?!
Zadovoljno ulazim u kuću. Planirajući sutrašnji izlet, zaspao sam čvrstim snom. U zoru, četvrtog dana meseca septembra, probudi me svež vazduh koji je kuljao iz otvorenog prozora. Očekujem prve sunčeve zrake, tada je mnogo prijatnije. Do mene dopire miris trave i smole, to je uvek dobar znak da sam na pravom mestu za odmor. Gabrijela se sprema za posao i ulazi u kupatilo.
Ja sam još u pidžami, pripremam ćebe za hatha-jogu. Razgibam se za prvu vežbu joga-mudra, sa pesnicama na trbuhu, sedeći na petama, udahnem duboko, dok izdišem, pritiskam trbuh pesnicama i savijam se napred do poda. Ostajem tako deset sekundi, ne dišući. Uspravljajući se, ponovo udahnem duboko, izdahnem i stavljam šake na kolena. I, upravo kada sam bio savijen napred do poda, baš u položaju u kom se ostaje tih desetak sekundi bez disanja, skliznuše mi dve kapi, u razmaku od tridesetak sekundi, jedna za drugom, od potiljka do temena glave.
Strah je sevnuo. Svestan svega što se dešava, osetih ukus smrti u ustima. Zakucan sam za pod. Ne mogu se ni pomaknuti. Snaga mog tela je nestala u tili čas. Pokušavam dozvati Gabiku. Glas mi je slabašan i stran, ne prepoznajem ga. Još čujem pljuskanje vode u kupatilu i Gabikino bezbrižno pevušenje. Ponovo pokušavam da je dozovem. „Gabi, Gabi“, uzalud. Udaram dlanovima u glavu ne bih li one dve kapi vratio na svoje mesto. U tom momentu ulazi Gabika: “
Šta radiš to, jesi li poludeo? Šta se udaraš?“ Prolazi pored mene i sprema se žurno za posao. Ja nastavljam, u agoniji da stenjem dubokim, grlenim glasom, pokušavajući da joj kažem da sam šlogiran. Pada mi mrak na oči, ja se gubim. U nesvesnom stanju nižu mi se neke čudne, druge misli, slike i dešavanja… U daljini čujem neki, kristalno čist, ženski glas, koji brzinom munje izleće iz kuće i pada, duboko ponirući u jezero Osijah. Sam sam, sasvim sam sam, sa svojim očajem. Koračam ka crnoj šumi, lagano poskakujem, mogu da poletim. Do mene dopire neki glas, čudan, nepoznat, liči na ljudski. Osluškujem. Zvuk se ponavlja i ja polazim prema tom zvuku.
Ponovo čujem glas: „U bolnici si na sigurnom, biće sve uredu, ne brini!“, osetih Gabrijelin dodir. U mraku sam, ništa ne vidim. Pomislih, zavoj mi je preko očiju. Ta me misao smiri.
„Sada će ti doktorka postavljati pitanja, a ti ćeš odgovarati, važi?“, kratko mi Gabika saopšti.
„Ja ću ti prevoditi… Kako se zoveš? Koja je godina? Gde se nalaziš?“
Gabi me poljubi i ode. Ostao sam, iako sa njih petoro sa doktorom na čelu, a bolesnika je ukupno sedam. Očito sam u dobrim i sigurnim rukama. Moje skromno znanje nemačkog jezika dosta mi pomaže u osnovnoj komunikaciji. Na moju sreću, među zaposlenima je i Hrvat Joza, tehničar i pomoćno osoblje, koji rešava sve moje komplikovanije potrebe.
Već trećeg dana, posle prve vizite, onako nepokretnog i iskrivljenog, ubaciše me u kolica i odgurnuše na tuširanje. To je posebna priča, taj put od kreveta do tuš-kabine. Toalet je, naravno, maksimalno prilagođen neurološkim bolesnicima. Ima ogromno ogledalo, zauzelo je ceo zid, što je velika greška, moram priznati. Videti sebe, tako nakaradnog, pravi je šok. Naravno, ako uopšte možeš da vidiš sebe. Ja sam, u tim situacijama, čekao da mi oči izađu iz „garaže“, kako to Joza voli da kaže, da bih video sebe u ogledalu. I, ono malo što sam video, bilo je mnogo. Beonjače i kriva usta su jeza i strah, koji malo zatim, pređe u smeh ili nalik smehu. U međuvremenu me preuzima bolničarka i, onako golog i nemoćnog, briše i „pakuje“ u kolica, kao malo dete sam. Svi moralni principi i dostojanstvo otišli su, mislim se, u božju mater. Pomislih, kako je lepa brza smrt.
Narednih dana dve vrlo podsticajne reči za mene bile su „Egzit“, što su her Jozo i frau Melanija već triput izgovorili; i „Hilandar“ o kojem mi je, sa pobožnim oduševljenjem, pričao sveštenik Konrat, na dovoljno razumljivom srpskom jeziku. Sa ta dva nespojiva pojma upoznati su skoro svi članovi odeljenja neurologije na kome se nalazim. Takođe, vrlo su sugestivne dve zapovedne rečenice, koje su mi svakodnevno upućivali: „Her Bulatovic, trinken Sie Wasser“ (Gospodine Bulatoviću, pijte vodu) i „Bitte, aufstehen zu Spazierung!“ (Hajmo u šetnju)
I tako, dan za danom; prođe vreme boravka u bolnici Filah. Uz veliki pozdrav, Danke schön i Auf wiedersehen, oprostih se od mojih spasilaca i, kolima hitne pomoći, noseći sve vreme kateter, čarobnu cevčicu u penisu, uputih se za Novi Sad. Sve vreme puta, Gabrijela je bila pored mene.
Preuzeli su me na neurologiji u Novom Sadu. Radost zbog povratka kući, brzo ugušiše uslovi lečenja, a naročito postupci osoblja prema bolesnicima. U nekim momentima sam imao osećaj da smo u borbi – ko će koga pre dotući, a ne lečiti. Tih dana sam strašno priželjkivao da dođem do romana „I konje ubijaju, zar ne?“. Pokazali su ko je tu gospodar života i smrti.
Skidanje, pa opraštanje od „omiljenog“ nemačkog katetera, posebna je priča, koju ovog puta zaobilazim. Ima tu dosta dešavanja koja zavređuju samo prezir, kao što ima i zahvalnosti i divljena prema pojedincima, na čelu sa doktorkom Svetlanom Ružička-Kaloci. Svaki razgovor sa doktorkom smanjivao je naš očaj i popravljao opšte stanje svih nas, bolesnika.
Činjenica je da sam se promenio po izlasku iz bolnice. Ne samo, što je moglo da se očekuje posle mog šlogiranja, na gore, nego sam i na bolje promenio. Konačno, potvrđujem onu narodnu izreku da u svakom zlu ima nečeg dobrog. A to što je dobro jeste da mi je život sada još draži, raduje me svaki tren, pogotovo ako je obasjan osmehom ili sunčevim zrakom. A najvažnije je to što živim danas, a ne sutra. Toliko je dobro koračati, disati i čuti svoje srce u grudima kako radi.
„Ono što me ne ubije, čini me jačim!“
N i č e
Pero Bulatović, 67 godina,
rekreator u penziji, Novi Sad