Čudnoj ekonomiji 21. veka kao da nije dovoljno to što je od 20. veka nasledila koncept izmišljenog novca koji se u vidu digitalnog zapisa pretače među računima/serverima, već je tome dodala i „najuspešnije IT startape“ koji su još daleko od tačke kada će postati profitabilni, iako se predstavljaju drugačije…
Svet startapa radi tako što investitori ulažu u nove ideje i tehnologije i to na dva načina:
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
- mikroinvestiranjem (takozvani crowdfounding – ulaganje mase ljudi) – startap ponudi ideju za neki proizvod i od ljudi traži početni kapital; ljudi ulažu koliko mogu ako im se ideja sviđa, a nekada plate i pretpostavljenu cenu proizvoda koji će dobiti ako se sakupi novac za razvoj i proizvodnju
- makroinvestiranjem – veliki investicioni fondovi ili pojedinci i kompanije ulažu u IT sa idejom da aktiviraju kapital ostvaren u ovoj ili u drugim oblastima, prihvataju veliki rizik ali i očekuju veliku zaradu od procenta koji im je obećan u skladu sa ulaganjem.
Najveći IT startapi nastali su po ovom drugom modelu, i uspeli su da prikupe milione dolara za ideju i pre nego što su je razvili. Mnogi potroše iste te milione dolara na ekskluzivni poslovni prostor, na plate desetine zaposlenih dizajnera, inženjera, ali i na marketing. Sve to se često smatra praktično neophodnim da bi se na osnovu toga privuklo još više investitora i još više miliona dolara.
To ne moraju uvek biti neke neverovatne ideje, ali novca investitora je (bilo) toliko da agresivnim marketingom i dobrom prodajom mogu da se nateraju da investiraju „pre nego što ih neko drugi pretekne zbog čega će se kasnije kajati“.
Proteklih nekoliko godina bili su „zlatno doba“ startapa jer su mnogi dobijali i drugu i treću i četvrtu šansu, što će reći još i još i još miliona dolara u očekivanju da ideja „proradi“.
Međutim, danas se stvari malo menjaju. Investitori traže konkretnije rezultate jer je bilo previše promašaja i olako obećanih fiktivnih profita koji nisu mogli da se ostvare na tržištu. Neki startapi se gase, neki su još uvek u prevelikom zamahu da bi im se gledalo „u zube“ i tražilo da zapravo vrate uložen novac i počnu da donose profit.
Na primer, startap koji je bio u biznisu brze hrane (ili je bar želeo da bude), SpoonRocket, ugašen je u martu nakon nekoliko meseci pokušaja da se pokaže investitorima da su profitabilni.
U troškove su računali cenu hrane, plate radnika za dostavu, otpad hrane, vođenje centrale i deo marketinga. Međutim, investitorima nisu predstavljeni kao troškovi cena servisa za kupce, radnika u centrali, iznajmljivanja prostora i marketinga za dostavljače. Tek ovakvom računicom startap je došao do profita od 50 centi do 1 dolara.
Odgovor investiora? „Potrošili ste 13 miliona dolara da biste profit od jedne porudžbine sveli na jedan dolar?“ To je bio kraj ovog startapa.
Ali, i mnogo poznatiji biznisi koji su prikupili (i već potrošili) daleko više novca investitora i dalje su na tržištu i traže put ka profitabilnosti. Ipak, o ovome se skoro nikada ne priča – u medijima, u javnosti, pa čak i u poslovnom svetu oni važe za uspešne priče ekonomije 21. veka.
Takvi su Uber i Lift (Lyft), kompanije koje posreduju između ljudi koji „glume“ taksiste i korisnika njihovih usluga. Ukratko, sve je kao taksi služba samo što zapravo nema taksi službe, taksi udruženja, zaposlenih taksista. Prednosti za korisnike su te što mogu da ocene uslugu nekog „taksiste“, plaćaju Uberu i Liftu elektronskim putem, a „taksista“ kasnije dobija proviziju. Naravno, ceo model je na rubu zakona, a često i prelazi taj rub pa su trenutno tužbe Uber-ovih „taksista“ prema komapaniji za koju (ne) rade, i reč je o preko 100 miliona dolara koliko će iznositi verovatna poravnjanja.
-
Preporučujemo za čitanje – Ispovest sredovečnog radnika HubSpot-a: Moja godina u paklu startapa
E sad, Lift ne tvrdi da je profitabilan ali ističe da ima „jasan put do profitabilnosti“, mada nikome nije jasno kada bi prelomna nulta tačka trebalo da se dogodi. Sa druge strane, Uber kaže da je profitabilan „na tržištu SAD i Kanade“, ali tu nisu uključeni troškovi kamata, poreza i troškova zaposlenih.
AirBnB, kompanija koja na sličan način posreduje između ljudi, ali ne u biznisu prevoza nego u biznisu izdavanja stanova i soba na dan, dva, pet, daleko od očiju turističkih inspekcija, propisa o kvalitetu usluga i prostora, itd. Jednostavno, i ovde se sve svodi na komentare ljudi i pozitivna iskustva.
U ovom trenutku, poslednja izjava vezana za profitabilnost AirBnB-a jeste da se „neće još dugo čekati“ da postane profitabilan.
Zanimljivo je da većina upućenih za Blumberg komentariše kako su startapi „pod velikim pritiskom da se pokažu profitabilnim“. Ovo verovatno zvuči logično samo u digitalnom svetu fiktivnih proizvoda. U realnom svetu to je cela suština neke kompanije. Ali, potrošiti (tuđe) milione i milione bez konkretnih rezultata u privatnom sektoru pre startapa teško da je bilo moguće. U javnom sektoru je drugo, to bar mi ovde znamo.
A kako je Penzin profitabilniji od Ubera i AirBnB-a? Svako ko nije par miliona dolara u minusu profitabilniji je. A mi nismo ni ceo milion dolara u minusu! Penzinov minus je manji i mi smo spremni ovako da radimo decenijama. A Uber i AirBnB? Ako se ništa za njih ne promeni za dve-tri godine oni će prestati da postoje kada investitori povuku novac.
Pametnom dovoljno o tome gde treba investirati. Broj Penzinovog tekućeg računa je…