Olivera (Novi Beograd): Moje putovanje u Teheran

Treće mesto u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba „Draganova nagrada“ 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji „Riznica sećanja“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva„.

Mada je i sama priprema puta, razgovori koji su mu prethodili, priča za sebe, možda zanimljivija i dramatičnija od samog putovanja, osvrnula bih se ovde na moje viđenje Teherana, na prijatno iznenađenje i uživanje u svemu doživljenom.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Moram priznati da sam najistočnije, pre ovog puta, bila u Ankari i Istambulu, tako da sa sigurnošću mogu reći da taj deo sveta, bez obzira na sve pročitano i kroz literaturu i kroz razne dopise iz inostranstva i putem medija, nisam dovoljno poznavala, iako sam bila ubeđena u suprotno.

Ne postoji direktna avio-linija od Beograda do Teherana već se leti preko Istambula. To je poznata destinacija za onoga ko često putuje na Istok, čvorište iz jednog ka drugom delu sveta, vazdušna luka u kojoj od feredža, preko burki i hidžaba do mini suknji kod žena, od umotanih turbana i fesova na muškim glavama do skinsa, sve možete videti na istom mestu, kako se užurbano guraju jedni pored drugih.

Posle nekih šest dugih sati čekanja na Istambulskom aerodromu ulazimo u avion Turkish airlines i polećemo za Teheran. Let traje nešto više od dva i po sata i, uz lokalne specijalitete kojima vas poslužuju, ne oseti se. Međutim, pred samo sletanje počinje komešanje i žene brzo stavljaju marame na glavu, jer gologlave ne mogu izaći iz aviona. Bila sam na to spremna, jer sam bila upozorena na neka njihova pravila ponašanja i običajne poslovne manire.

***

Napominjem da sam putovala sa još troje kolega, koji su pre mene već jednom bili službeno u Iranu, ali sada je trebalo da svi mi održimo predavanja na jednom Univerzitetu u Teheranu, svako iz svoje oblasti, u trajanju od dve nedelje. Od njih sam i saznala da nikako ne smem da se rukujem sa muškarcima koji će nas sačekati, maramu moram nositi svuda osim kad sam sama u hotelu, u svojoj sobi. Bilo je tu još brojnih uputstava, saveta i koječega kojih sam se morala pridržavati, nekih posebno zato što sam žena.

Službena delegacija koja nas je sačekala na međunarodnom aerodromu IKIA (Imam Khomeini International Airport), tridesetak kilometara udaljenog od Teherana, bila je brojnija od nas. Sva ta imena mi ništa nisu govorila, jedva da sam neko i zapamtila, ali funkcije jesam. Načelnik, onoga što bi mi zvali policijom, kod njih je sigurnosti, predstavnik univerziteta, koordinator projekta, prevodilac za nekog od njih koji nije baš najbolje razumeo engleski, carinski službenik i vozači.

***

Smešteni smo bili u vili koja je i služila u te svrhe, a bila je nedaleko od Univerziteta. Kolege u trosobnom apartmanu zajedno, a ja kao jedina žena, sama, takođe u trosobnom komfornom apartmanu.

Mogla sam da odaberem u kojoj od soba želim da spavam, u dnevnoj sobi se nalazio kompjuter sa internet konekcijom koja je besprekorno funkcionisala, tako da sam putem skajpa mogla sa decom svakodnevno da komuniciram, ogroman televizor sa preko dve stotine kanala, mahom na jezicima koje ja nisam razumela, ali i na meni poznatim engleskom, nemačkom, pa sam otkrila i naš RTS.

Frižider je bio pun hrane, razno voće na stolu u ogromnoj kuhinji, obilje svega što bi nekome bilo zgodno da ima da bi se osećao prijatnije. Bila sam više nego iznenađena tako srdačnom dobrodošlicom.

***

Narednog dana je trebalo da upoznamo svoje studente i dogovorimo se šta i kako radimo, mada je još mesec dana ranije poslat okvirni raspored predavanja. Sam Univerzitet je bio rasprostranjen u desetak modernih zgrada, sa lepim učionicama, obaveznom tablom ali i kompjuterom sa internet priključkom, komfornim polufoteljama za studente i udobnom foteljom za predavača.

To je jedan od 50 aktivnih univerziteta, pored najpoznatijeg Teheranskog, koji školuju mlade Irance. Sistem rada je da, posle svakih dva časa predavanja obavezna je bila pauza za odmor i za studente i za profesore. U tim pauzama nije bilo one prepoznatljive graje koja dominira našim fakultetima.

***

Da ne bih zamarala oko detalja sa predavanja, reći ću samo to da sam i tu bila prijatno iznenađena visokim nivoom njihovog poznavanja materije, poznavanja inostrane literature, komunikativnosti, srdačnosti i kulturom ophođenja. Svakodnevno sam bila primoravana da podižem nivo svojih predavanja i dorađujem pripremljen materijal da bi im izlaganje bilo zanimljivije i stručnije.

Ja sam za svoja predavanja spremila oko 1400 slajdova na svom lap-topu, ne znajući o kakvoj strukturi studenata se radi, šta imaju kao predznanja, šta očekuju oni da saznaju od mene, šta ih zaista interesuje. Sve je bila velika nepoznanica u samom početku. Moj naredni utisak je bio, da su oni naučeni redu i disciplini još u svojim domovima i međusobno se zaista uvažavaju i poštuju.

Odnos prema meni, ženi koja dolazi iz drugog sveta, nosi krst oko vrata, maramu na glavi i priča neku stručnu priču, bio je respektabilan i prefinjen. Osećate se kao da bi im pružili sve, i više od toga, jer vidite da oni cene to što ste došli, što im prenosite svoje znanje i uvažavaju vas kao ličnost, a i vi razvijete respekt prema njima baš zato što su takvi, suptilni.

A zauzvrat sam dobila osećaj neizmernog zadovoljstva što sam imala prilike da ih sretnem, družim se sa njima, naučim i ja nešto od njih. Postala sam bogatija za osećaj divljenja prema tim mladim, vrednim i znanja željnim ljudima.

***

Ono što je takođe zanimljivo jeste da sam imala devojku na seminaru, koja je bila na master studijama, već udata, izuzetno obrazovana i sa besprekornim znanjem engleskog jezika. Svi studenti sa kojima sam se susretala i komunicirala su odlično govorili engleski, jer su i predavanja bila na engleskom, ali su govorili još po neki od evropskih jezika, uz skoro obavezni ruski.

Videla sam još devojaka, ali one su ipak malobrojne u odnosu na mušku populaciju studenata. Uočljivo je da se školuju u velikom broju, da odlaze na dodatno usavršavanje u inostranstvo, da pozivaju strane predavače iz raznih kultura, da su otvoreni za nova znanja.

Posle predavanja smo odlazili u našu vilu, u kojoj smo bili smešteni, naručivali našem domaćinu hranu za ručak, koja nam je donošena u apartman. Svako popodne, u dogovoreno vreme, neko od predstavnika univerziteta ili koordinator vodili su nas da vidimo znamenitosti Teherana.

***

Arhitektonski, Teheran liči na bilo koju svetsku metropolu sa 14 miliona stanovnika, sam što se nad njim u vazduhu nadvija orijentalna čarolija. Glavni je grad Irana još od 1778. godine. Sa nadmorskom visinom od preko 1100 metara i prosečnom temperaturom od oko 18 stepeni predstavlja klimatski prijatno mesto za život.

Iranci su potomci Persijanaca, naroda indo-evropskog porekla, pa ne čudi da sam u razgovoru saznala da postoji oko čak 15000 reči koje imaju isto značenje kao kod nas, a izgovaraju se ili isto ili slično. Teheran deluje urbano, čisto, sa kanalima uz ivičnjake kolovoza prostranih bulevara, gde stalno teče voda koja se sliva sa okolnih brda Alborz, sa puno prodavnica koje mame svojim ponudama.

Teheranski metro je jedan od retkih u svetu koji je u potpunosti klimatizovan. Grad je prepun zelenila, divno uređenih parkova, za koje kažu da ih ima blizu 800, ali i zgrada sa prelepim fasadama. Svuda se gradi. Putevi i ulice su zakrčeni vozilima, mahom domaće proizvodnje. Viđala sam sinagoge, hrišćanske crkve i naravno džamije, nekad čak jedne blizu drugih, što mi je ostavilo utisak multikulturalne sredine.

***

Hrane ima u izobilju, najrazličitijih vrsta, od kojih sam neke proizvode prvi put videla. Pored čuvenih pistaća, urmi, poslastica od šafrana, kavijara i sličnih čisto istočnjačkih jestivih čarolija, kebab i škrampi su dostupni svuda po smešnim cenama. Pića ima svakakvih, gaziranih, negaziranih, ali alhohol je zabranjen i ne može se dobiti ni u restoranima ni u prodavnicama. Cene su daleko niže nego kod nas, a posebno su im ukusni kolači koje možete konzumirati po bagatelnim iznosima.

Prva na listi naših želja za upoznavanje njihove kulture je bio njihov Arheološki nacionalni muzej, smešten u starijem delu grada, izgrađen od fasadne opeke sa ornamentima od tirkiza u obliku istočnjačkih mozaika i staropersijskog pisma.

Na relativno malom prostoru su smešteni eksponati iz raznih faza njihove istorije, neki stari čak i 5000 godina. Tu, pored grnčarije i predmeta od bronze, srebra i zlata, možete videti čoveka koji je pronađen u pećini napuštenog rudnika soli, starog preko 2000 godina, sa očuvanom kosom, odećom od kože i krzna, sa prepoznatljivom fizionomijom, koji izgleda kao da je nedavno balzamovan.

U samom centru Teherana se nalazi i prelep park Melat popločan velikim zelenim pločama, za koje sam saznala da su od malahita. Ogroman kompleks se završava na uzbrdici vodopadom koji sa planina obezbeđuje da voda stalno dotiče sprovođena posebnim kanalima i formira jezero. Pored vodopada se nalazi ušuškan restoran sa obaveznim urmama na svakom stolu i ponudom svih mogućih svetski poznatih čajeva.

Naravno, odabiramo lokalni čaj od mešavine raznih autentičnih biljaka, među kojima dominira jasmin. Sve vreme boravka sam kasnije pila isključivo taj čaj izuzetne arome, koji oni piju ili bez, ili sa ogromnom količinom šećera.

***

Posebno interesantan za mene je bio doživljaj odlaska u njihov supermarket, ali još živopisnije je bilo u tržnom centru, nalik npr. na Delta siti. U supermarketima ima svega, od hrane do nameštaja, azijskih i evropskih marki proizvođača, po neverovatno niskim cenama. Tržni centri su šareni sa raznovrsnom ponudom svega i svačega, sa buticima kao na čuvenoj 5. aveniji u Njujorku, ili Milanu ili Londonu svetskih imena kao Versačea, Zare, itd. ali gde se cenkanje podrazumeva i očekuje.

Na trenutak sam pomislila da sam negde u Parizu ili Beču i zapitala se ko nosi sve te šarene toalete, mini suknje, kupaće kostime kad je svaka ženska osoba na ulici pokrivena. Noge i ruke su im potpuno prekrivene odećom, a na glavi je obavezna bar marama ili hidžab. Objašnjeno mi je da u svojim domovima one imaju slobodu koja na ulici, po diktatu zakona i religije, ne sme biti iskazana.

Poseta muzeju svrgnutog šaha Reze Pahlavija, pa i njegovog oca, me je iznenadila. Očekivala sam palate (jedna od njih je Niavaran), jer ih oni tako nazivaju, a u stvari su to samo raskošne vile, daleko od evropskih dvoraca i palata koje sam imala prilike da vidim. Pa i raskoš je nekako svedena, otmena i više oslikava život svrgnute porodice, njihove hobije, običaje i sklonosti.

Osim nekoliko soba u obe rezidencije, čiji su zidovi u potpunosti prekriveni mozaikom sačinjenim od sitnih komadića ogledala, pa osvetljeni prelepim lusterima trepere u iluminacijama, ostale prostorije u domovima svrgnutih vladara deluju čak skromno. Same zgrade su obložene raznobojnim mermerom poreklom iz različitih krajeva Irana. Grandioznije i bogatije izgledaju domovi nekih folk diva sa naših prostora, bar prema slikama koje se prikazuju u medijima.

***

Ono što je još interesantno pomenuti je Azadi spomenik, podignut 1970. godine na 2500. godišnjicu osnivanja Persijskog carstva, koji se nalazi na putu ka čuvenom tornju Milard. Toranj je šesti po veličini u svetu, a dvostruko viši od Avalskog tornja. Znatno je i prostraniji, jer se tu nalaze pored mnogih prodavnica i galerije, sa ponudama umetnika svih mogućih profila, a na vrhu je restoran koji pruža panoramsku sliku ne samo nad Teheranom, nego i šire.

Panoramsko noćno osmatranje je jedinstveno i nezaboravno. U prizemlju je poslastičarnica sa neverovatno ukusnim sladoledom od šafrana sa pistaćima, kao i mini vrtovi u staklenicima sa raznolikim biljnim i životinjskim vrstama, a uz sve to mini fontane sa ili bez muzike. Na momente mislite da ni u raju ne može biti lepše.

Bilo je još mnogo muzeja vrednih pomena, parkova sa izuzetnim skulpturama, predivnih zdanja i lepih uspomena, ali ne mogu sve pobrojati a da se ne osvrnem bar na po neki detalj, što bi zahtevalo još bar par stranica opisa. Teheran je neuporedivo teže opisati nego ga doživeti, ali ko ima prilike obavezno treba da ga poseti.

Opšti utisak na kraju boravka je bio sasvim različit od onoga što piše po novinama, što se plasira u medijima, od svih predrasuda koje su mi imputirane i ponekih u koje sam sama verovala. Osećala sam se sigurnije u Teheranu nego u Beču ili Rimu.

Svuda smo rado primani, sa ljubaznošću dočekivani i osmehom ispraćeni, bez obzira da li se radilo o nekom od brojnih muzeja, ili prodavnica, poslastičarnica ili restorana. Iskustvo iz Teherana je moje najprijatnije putešestvije ikad, jer to je grad toplih srdačnih i prijateljskih ljudi, grad sa istorijom, dušom i atmosferom.

Olivera Stanković, 69 godina
doktor nauka, informatičarka
Novi Beograd
Fotografija:
Teheran, brainin za Pixabay