Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Subota, 1. juli
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Seli smo u auto, uključili radio, klimu… Sunce nemilosrdno prži. Ovo je sigurno najtopliji dan u 2015. godini. Ja navalila, hoću u Krčedin. Danas je zatvaranje Osme međunarodne umetničke kolonije. Ugostiće nas porodica Jakšić.
Ponela sam jednu od svojih knjiga i divan magazin „Ona“, koji je u dva navrata objavio po dve moje priče. Kakva čast! Tu je i moja kratka priča „Sreća“, koju sam odabrala da pročitam u Krčedinu. Ja sam već srećna, a tek smo krenuli! Zvonko Bogdan peva „Jesen stiže, dunjo moja“ i ja kroz prozor auta gledam put kojim idemo.
Prošli smo kraj Tamiša, plaža puna… Stižemo i do Dunava, sav se svetluca od izmaglice. Meteorolozi kažu da ima 39 stepeni. Pratimo strelicu da ne skrenemo na pogrešan put: Ovča–Borča. Idemo ka Zemunu i prelazimo novi most „Mihajlo Pupin“… A Zvonko peva sledeću pesmu sa CD-a „Prošle su mnoge godine“. Ja pevam s njim i uživam. Sad mi je poznat put, idemo ka Staroj Pazovi. Bila sam tu zimus, kao gost Jutarnjeg programa… kad je kišilo…
Sad mi prija što prolazimo kroz špalir divnog drveća ofarbanog do polovine belim krečom. To odavno nisam videla. Radujem se kao dete koje je ponelo te uspomene iz svog Banata.
Srem–Banat–Bačka
Ovde je sve isto: kukuruzi se zelene, suncokreti se žute, voćke raznih boja mame me da stanem i uberem neku šljivu ili ringlov, kao kad sam bila mala. U daljini se vidi Inđija. Kako je samo upeklo! Put nas sad vodi ka Krčedinu, preko prelepog travnatog ćilima. Nazire se i Fruška gora.
Stižemo. Krčedinom vlada mir. Nema one nesnosne vrućine i užarenog asfalta. Sve je pitomo i zeleno, kao da su svi zaspali. Prolazimo pored salaša „Stojšić“. Kažu da su tu odseli gosti i slikari. Stižemo do kuće sa brojem 64 i vidim puno kola.
Znači, stigli smo. Ponovo me je preplavila sreća. Prvi put smo u Krčedinu. Ulazimo u dvorište, gde nas na samom ulazu dočekuje domaćin, Zoran Jakšić. To je neobično simpatičan gospodin, raspoložen za priču. Takav i treba da je sremački domaćin.
Slikali smo se Zlaja i ja kod Lale i Sose (što je ovde izgleda lepa tradicija). Pogledali smo galeriju Jakšić, pa ušetali u baštu i videli odakle dolazi onaj mir i tišina. Subotnje popodne, slikari se umorili, što od rada, što od noćnog bekrijanja, pa polegali u hladu divnog zelenila i odmaraju. Čeka ih veče, zatvaranje Umetničke kolonije i dodela nagrada…
Ponovo veselje, pa rastanak. Miodrag Jakšić sedi za stolom smireno, pravi program. Ljubazno nas je pozdravio i nastavio svoj posao. Mi smo opet sreli gospodina Zorana Jakšića i raspričali se. Pričali smo o još jednom Jakšiću (iz mog Banata), Đuri, slikaru, piscu i boemu. Čula sam puno anegdota o mom zemljaku koje do sada nisam znala.
***
Na otvaranju Osme međunarodne umetničke kolonije bravurozno se predstavio još jedan Banaćanin iz Srpske Crnje, glumac Milenko Pavlov. Ja sam došla na zatvaranje ove prelepe Kolonije, gde je bilo oko 40 slikara iz regiona i šire.
Domaćin Mića Jakšić je snimao, slikao, komentarisao… Medena Jana šarmantno je vodila program, kao da je već davno ispekla zanat voditeljke. Za miks-pultom sedeo je Mihajlo Jakšić. Svi nasmejani i vredni, prava porodična manufaktura.
Bilo je te večeri: pesnika, pisaca, boema, komičara, muzičara, ni broja im se ne zna. Ja sam odjednom došla na ideju da promenim plan. Čitaću svoju „Običnu priču“, jer sam ideju da je napišem dobila davno, zbog prelepe slike Đure Jakšića „Devojka u plavom“. Pa, zar ovo nije Međunarodna umetnička kolonija, gde sve počinje i završava se slikama.
***
Na samom otvaranju, Milenko Pavlov je nagrađen titulom „Ja, Krčedinac“, a na zatvaranju ja sam bila zadovoljna aplauzom i poveljom koju mi je uručila Jana, sve sa poljupcem. Obradovala sam se i sremačkim sitnim kolačima kojima nas je poslužila domaćica Ljubica Jakšić. Divno! Sreću zaista čine male stvari!
Pala je noć. Dugački stolovi su nas čekali sa posluženjem, a muzičari su uzeli instrumente. Pozdravila sam se sa pesnikom Valeriom Orlićem, obradovala sam se susretu sa Jelenom, Angelinom i Petrom… Oduševio me komičar Srđan Dinčić. Nagrada „Njaka Krčedinska“ otišla je u prave ruke. Čestitala sam mu od srca.
Tamburaši su zasvirali „Ima jedan kućerak u Sremu“. Pesma me je ponela… Domaćin Miodrag Jakšić sedeo je u samom centru ovog divnog dvorišta. Pilo se hladno pivo, oko njega prijatelji, gosti, poznanici… Na stolu štrudla s makom.
Bilo me je sramota da priđem, a štrudla me je mamila… Odavno je ne pravim, skoro da sam i recept zaboravila (a Banaćanka sam)… Ali sam zato dizala ruke i veselila se na svaku novu pesmu: „Divan je kićeni Srem“, „Za moju Milicu, najlepšu Sremicu“, „Hej, salaši, na severu Bačke“…
***
Spremamo se da krenemo. Gitarista ponovo peva „Život teče u laganom ritmu, tamburaši to najbolje znaju“ i ja prilazim za onaj isti sto gde sedi domaćin Mića Jakšić (tamo gde su one štrudle s makom), i pozdravljam se od srca, zahvalna što me je pozvao u Krčedin.
Muzika nas prati, baš kako je red u Sremu, Bačkoj i Banatu. Lagano piri vetar, čuju se zrikavci, a nebo je puno zvezda, koje su tako nisko da izgleda kao da se mogu dotaći.
Mi ulazimo u svoj auto. Pozdravljamo Krčedin! Doviđenja do dogodine!
Nada Malek, 69 godina
bibliotekarka u penziji, Pančevo
Fotografija: Krčedin, Topic za Wikimedia Commons
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.